Legislator Giurisprudenza & Legislazione
I Kž-362/1990-5 Generato dall'IA

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld lower court's conviction for dangerous traffic offense based on expert evidence.

Numero d'incarto I Kž-362/1990-5
Autorità giudiziaria
Giurisdizione Croazia (HR)
Data della decisione
Esito del giudizio Respinto (Dismissed)

Sintesi Legislator

Generato dall'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for a serious traffic offense. The defendant argued procedural errors and an incomplete factual finding regarding speed and reaction time, while the prosecution requested the appeal be rejected. The court found no violation of criminal procedure laws and confirmed that expert analysis of skid marks and the victim's physical characteristics validly established the defendant's speed and reaction capabilities, thereby upholding the original sentence.

Regesto Legislator

Generato dall'IA

čl. 371., 376., 384. ZKP; A criminal appeal based on alleged errors in fact-finding is inadmissible if the lower court's reasoning is exhaustive and supported by material evidence, and sentencing is proportionate to mitigating and aggravating circumstances.

Parole chiave

Generato dall'IA
criminal appeal dismissal traffic offense conviction expert evidence analysis factual finding error sentencing proportionality criminal procedure law dangerous driving case

Disposizioni normative citate

Generato dall'IA
čl. 371. ZKP
Drugostepeni sud je održao sjednicu po čl. 371. ZKP- a.
čl. 376. ZKP
U prvostepenoj presudi ovaj drugostepeni sud nije našao bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje se povodom žalbe ispituju po službenoj dužnosti po čl. 376. ZKP-a.
čl. 384. ZKP
čl. 41. KZ SFRJ

Ti chiedi come si applica questa sentenza alla tua fattispecie?

Analizza questa decisione insieme alla legislazione federale e cantonale, ai commentari e alla giurisprudenza successiva in Legislator AI.

Apri in Legislator →

Testo completo

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 362/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr Berislava kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Čuljat Ilije, Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv okr. I. S., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. u vezi čl. 163. st. 3. i 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 5. ožujka 1990. K 8/90-8, u sjednici održanoj 26. lipnja 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Vučković mr Milojka i branitelja optuženog odvjetnika T. L. iz B.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog I. S. kao neosnovana te se potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Bjelovaru je presudom od 5. ožujka 1990. god. br. K 8/90-8 optuženog I. S. oglasio krivim zbog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa, teškim djelom protiv sigurnosti javnog prometa, označen u čl. 168. st. 5. u vezi čl. 163. st. 3. KZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, obvezao ga na nadoknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od ukupno 1.467,00 din, a oštećenu R. M. uputio s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv te prvostepene presude žalbu je podnio optuženi I. S. po svom branitelju T. L., odvjetniku iz B.. Ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje. Ujedno zahtijeva da se branitelja obavijesti o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužilaštvo Hrvatske je u podnesku od 28. V 1990. godine br. Ktž-580/90 predložilo da se žalba odbije i

I Kž 362/1990-5

presuda prvostepenog suda potvrdi.

Drugostepeni sud je održao sjednicu po čl. 371. ZKP- a. U sjednici su prisutne stranke izjavile da u cijelosti ustraju kod osnova, razloga i prijedloga iz svojih, gore spomenutih podnesaka.

Žalba nije osnovana.

U prvostepenoj presudi ovaj drugostepeni sud nije našao bitne povrede odredaba krivičnog postupka ili povrede krivičnog zakona koje se povodom žalbe ispituju po službenoj dužnosti po čl. 376. ZKP-a.

Žalba ne sadrži izričit navod o tome koju je bitnu povredu odredaba krivičnog postupka počinio prvostepeni sud, ali se iz onog dijela sadržaja žalbe da u prvostepenoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama pouzdano može zaključiti da se radi o povredi iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP-a. Takva povreda medjutim, nije ostvarena, a pogotovo ne iz onih razloga koje sadrži žalba.

Prvostepena presuda dala je sve potrebne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o tome u čemu se sastojala povreda prometnog propisa koji je odredjeno naznačen, o uzročnoj vezi izmedju te povrede i nastale opasne situacije u prometu, te o tome kakova je posljedica, značajna za kvalifikaciju djela, nastala, dakle o objektivnim elementima bića krivičnog djela i kvalifikatornim okolnostima, a isto tako i o subjektivnom odnosu počinioca krivičnog djela prema tom djelu.

Prigovor da je prvostepeni sud nekritički prihvatio nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka Š. V. i da zbog toga nema razloga o odlučnim činjenicama pogrešno je u žalbi vezan uz gore razmatrani žalbeni osnov. Sadržajno, on spada uz osnov kojim se presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja. Naime, ne ostvaruje se ova bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP-a u modalitetu da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama time što se iznijetim razlozima može staviti prigovor da su rezultat pogrešne analize dokaza, nedostatno ili nepravilno provedenih dokaza i ostalog što se odnosi na pitanje potpunosti i pravilnosti činjeničnih utvrdjenja. Ta povreda egzistira ako presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama uopće, dakle, kada se ne obrazlaže stav suda o postojanju ili nepostojanju takovih činjenica.

Žalba nije dala do znanja da ima u vidu i koje druge modalitete povrede iz naznačene toč. 11. čl. 364. st. 1. ZKP- a, kao što su potpuna nejasnoća ili proturječnost razloga o odlučnim činjenicama, proturječje u znatnoj mjeri izmedju onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, pa i koje druge modalitete navedene u ovom propisu, pa drugostepeni sud nije u mogućnosti konkretnije ni raspravljati o žalbenim razlozima vezanim uz taj osnov.

Žalba nije s uspjehom dovela u sumnju valjanost činjeničnog utvrdjenja u prvostepenoj presudi.

Drugostepeni sud prihvaća razloge pobijane presude koji se odnose na utvrdjivanje prometne situacije opisane u

I Kž 362/1990-5

izreci te presude.

Nije, naime, važno da li je navedeni vještak tek nakon prigovora obrane u toku glavne rasprave korigirao mišljenje o brzini kojom je optuženi tempore criminis upravljao motornim vozilom, i to od 93 km/h na 79,9 km/h, već je važno kakav je bio konačni rezultat u mišljenju vještaka i da li je sud opravdano tu činjenicu utvrdio kao što ju je konkretno i utvrdio, uzevši da se okrivljeni kretao brzinom od 79,9 km/h. A prigovori obrane, sada ponovljeni u žalbi, kojima se, polazeći od isprekidanosti traga kočenja, o čemu je zapis u zapisniku o uvidjaju, obrazlaže tvrdnja da je koeficijent usporenja bio manji od 5,5 m/sek , dakle i brzina vozila manja, a obračun brzine pogrešan, po ocjeni drugostepenog suda nemaju uporište ni u izvedenim dokazima, niti u eventualno novo ponudjenim dokazima.

Naime, prvostepeni sud je, uvažavajući načelo ocjene dokaza u korist okrivljenika, uzeo najpovoljniju soluciju za njega, jer je brzinu od 79,9 km/h utvrdio prema obračunu u kojem je koeficijent usporenja bio 5,5 m/sek , a to je donja granica pri kojoj se pojavljuju tragovi kočenja na kolniku koji ima konkretno u postupku utvrdjena svojstva, a ti tragovi bili su nedvosmisleno izraženi. Dakle, tu je uključen, ali i eliminiran taj prigovor o prikočivanju i diskontinuiranom tragu kočenja koji bi morao po žalitelju utjecati na utvrdjivanje niže brzine kretanja.

Niti prigovor da se oštećena, koja je starica od 82 godine, niska rastom, kretala u tako pognutom položaju da je zauzimala samo 1 m visine, a što se u žalbi dovodi u vezu s vremenom reagiranja optuženog kao vozača, nema značaj za utvrdjenje odlučnih činjenica. Naime, iz zapisnika o obdukciji proizlazi da je ona bila visine 1,5 m, pa je već otuda neprihvatljivo da bi se zgurila čak za 1/3 svoje visine. Ali što je još važnije, tragovi kočenja i obračun brzine pokazali su u analizi vještaka da je pri utvrdjenoj brzini od 79,9 km/h optuženi reagirao od mjesta naleta, a uzeto je za njega opet najpovoljnije, tj. da se oštećena kretala okomito preko ceste s lijeva na desno, na udaljenosti od 55,6 m, a ta udaljenost bila je dostatna za zaustavljanje vozila pred mjestom naleta pri svakoj brzini manjoj od oko 75 km/h. Takva utvrdjenja koja počivaju na materijalnim tragovima dogadjaja isključuju značenje raspravljanja o pitanju da li je optuženi mogao oštećenu zapaziti i identificirati u dometu snopa oborenih svjetala i na kojoj udaljenosti, jer bi takva rasprava imala Čisto apstraktni nivo.A o svemu tome je obrazloženje pobijane presude doista iscrpno i valjano. Isto tako, tvrdnja u žalbi da je oštećena mogla biti zapažena tek na sredini kolnika nema uporišta u izvedenim dokazima. Zato nema potrebe provoditi u žalbi predloženu rekonstrukciju na kojoj bi se imao provesti odgovarajući eksperiment za provjeru takove tvrdnje o mogućnostima zapažanja oštećene u prijelazu preko ceste. A iznijeta mogućnost kretanja oštećene koso preko ceste, o čemu inače nema nikakvih dokaza, zbog dulje putanje kretanja od nastanka opasne situacije do naleta vozila na tijelo, te time i duljeg raspoloživog vremena optuženom za poduzimanje aktivnosti na izbjegavanje opasnosti, bila bi u prometu teža situacija za optuženog.

Nije stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

I Kž 362/1990-5

Žalba optuženog nije navela osnov zbog odluke o kazni, već je taj osnov impliciran po zakonu budući da je žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja. Zato je drugostepeni sud ispitao i odluku o kazni, razmatrajući ujedno i utvrdjene okolnosti prema čl.

41. KZ SFRJ. Kao olakotno prvostepeni sud je uzeo neosudjivanost zbog srodnih krivičnih djela, da je optuženik otac dvoje malodobne djece, te doprinos oštećenika u znatnoj mjeri, dok otegotnih okolnosti nema. Te okolnosti valjano su utvrdjene i vrednovane, pa ovaj drugostepeni sud nalazi da je odabir i odmjera krivične sankcije po vrsti i visini pravilan i u skladu sa zakonom.

Zbog navedenih razloga valjalo je žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi (čl. 384.

ZKP).

U Zagrebu, 26. lipnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak Bosanac Zlata v.r.

Pavišić dr. Berislav v.r.