Supreme Court dismisses appeal as unfounded, upholding lower court's finding that the employee's absence was justified by family emergency.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment confirming the plaintiff's employment relationship. The lower courts found the plaintiff's absence on January 1 and 2, 1992, was justified after she reported her father's serious injury and obtained permission to travel, with a substitute arranged. The court rejected the defendant's claim of procedural errors and conflicting witness testimonies, ruling that the lower courts' logical and well-founded reasoning based on the evidence was correct.
Regesto Legislator
Generato dall'IAČl. 393. ZPP; Čl. 7. st. 2. Uredbe o radnim odnosima... Revizija se odbija kao neosnovana kada su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je izostanak s posla opravdan zbog hitne obiteljske potrebe i da je radnik dobio odobrenje za istu.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 814/1995-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Veseljka Šeparovića, Borisa Guttmanna i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A.K. iz M., koju zastupaju punomoćnici M. i I.Z., odvjetnici u L., protiv tuženika D.U. iz M., kojega zastupa punomoćnik I.P., odvjetniku P., radi utvrđenja da tužiteljici nije prestao radni odnos, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 14. studenoga 1994. godine, br. Gž 1114/94, kojim je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Pazinu od 19. studenoga 1993. godine, br. P 158/93-8, u sjednici održanoj 20. travnja 1995. godine
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Sud drugog stupnja odbio je žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:
"Utvrđuje se da tužiteljici A.K. nije prestao radni odnos kod tuženika D. u. u M. na osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa br. 47/92 od 30. 1. 1992. godine, potvrđeno rješenjem Zbora radnika od 12. 3. 1992. godine, br. 137/92, pa je slijedom toga tuženik dužan rasporediti tužiteljicu na ranije radno mjesto sa svim pravima iz radnog odnosa od 1. veljače 1992. godine pa nadalje te joj dužan naknaditi parnični trošak."
Protiv drugostupanjske presude pravovremeno je tuženik izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu drugoga stupnja.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.
Revizija nije osnovana.
U ovom je predmetu sporno da li je tužiteljica izostala s posla dana 1. i 2. siječnja 1992. godine opravdano ili ne. Njoj je naime odlukom tuženika prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla u navedena dva dana a na temelju čl. 7. st. 2. Uredbe o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 55/91 - dalje Uredba).
Sudovi su međutim utvrdili da tužiteljica - ne došavši na posao u ta dva navedena dana - nije neopravdano izostala s posla nego je to učinila nakon što je o potrebi putovanja iz Motovuna u Viroviticu, radi teže ozljede oca (o čemu je dobila obavijest) obavijestila upraviteljicu i glavnu sestru tuženika i dobila odobrenje da otputuje a da će glavna sestra naći zamjenu za tužiteljicu koja je trebala raditi (dežurati) 1. i 2. siječnja 1992. godine (praznici).
Nije u pravu tuženik kada u reviziji ističe da razlozi presude proturiječe iskazima svjedoka danim u postupku, da su razlozi nejasni i proturječni, da se iskazi svjedoka o odlučnoj činjenici (pristanak da tužiteljica izostane s posla) ne podudaraju, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske - dalje ZPP.
Za svoja utvrđenja, kako je tužiteljica dobila odobrenje da otputuje u Viroviticu (jer je za to postojao zaista opravdani razlog budući je dobila obavijest o teškoj ozljedi oca), pa da dakle nije neopravdano izostala s posla ta dva kritična dana, sudovi su dali uvjerljivo, logično i jasno obrazloženje, koje se temelji na iskazima stranaka i svjedoka, koji u pogledu bitne činjenice, da li je tužiteljici dato odobrenje za izostanak, nisu kontradiktorni.
Kada je glavna sestra rekla suprugu tužiteljice, nakon što joj je on objasnio što se dogodilo njezinom ocu, u telefonskom razgovoru (suprug je razgovarao sa glavnom sestrom jer je tužiteljica od uzbuđenja zbog saznanja vijesti o povredi oca plakala pa je glavna sestra nije razumjela) a nakon što ju je pitao da li će moći "pokriti" njezino mjesto u dežurstvu - dobro, onda je u situaciji u kojoj se sve događalo bilo prirodno za zaključiti kako je time glavna sestra pristala da nađe zamjenu i odobrila tužiteljici izostanak. Budući su dakle sudovi nižeg stupnja utvrdili da je tužiteljica opravdano izostala s posla, onda su pravilno primjenili materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev budući da nisu bile ispunjene pretpostavke za prestanak radnog odnosa tužiteljice na temelju čl. 7. st. 2. navedene Uredbe.
Trebalo je zato reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci na osnovi čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 20. travnja 1994.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.