Criminal appeal partially allowed; Supreme Court reduced sentence for theft and kidnapping while upholding other convictions.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a first-instance judgment regarding multiple criminal offenses. While the court upheld the findings of guilt and the specific charges of kidnapping and theft, it found the original sentencing too harsh given the defendant's diminished capacity and family circumstances. Consequently, the court reduced the individual sentences for theft and kidnapping to establish a new combined sentence of five years in prison.
Regesto Legislator
Generato dall'IAKZ čl. 125. st. 2.; KZ čl. 217. st. 1. toč. 1.; KZ čl. 33. st. 1.; KZ čl. 60. st. 2. toč. c.; KZ čl. 50. u sv. čl. 6.; KZ čl. 390. st. 1.; KZ čl. 387. ZKP/97: The Supreme Court may partially accept an appeal to reduce the severity of a sentence when the first-instance court failed to adequately weigh mitigating factors such as diminished capacity and family hardship, provided the factual findings of guilt remain correct.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-591/1997-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Milana Gudelja, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. K. zbog kaz. djela iz čl. 47. st. 2. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 1. rujna 1997. broj K-69/97, u sjednici održanoj 28. svibnja 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,
p r e s u d i o j e :
I. U povodu žalbe opt. Z.K., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela u odnosu na kaznena djela opisana pod toč. 3., 4., 5. i 6. njene izreke i izriče da je optuženik djelatnošću za koju je proglašen krivim pod toč. 3. počinio kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, dalje: KZ), a djelatnostima opisanim pod toč. 4. i 5. kaznena djela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ i djelatnošću opisanom pod toč. 6. kazneno djelo teške krađe u pokušaju iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ.
II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. Z.K., preinačuje se presuda suda prvog stupnja i u odluci o kazni i optuženiku za kazneno djelo otmice po čl. 125. st. 2. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za dva kaznena djela teške krađe po čl. 217. st. 1. KZ kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo teške krađe u pokušaju, po istom propisu, kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, dok se za kaznena djela sprečavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 186. st. 2. KZRH, za koja je proglašen krivim pod toč. 1. i 2. izreke, prihvaćaju kazne utvrđene prvostupanjskom presudom i to za djelo pod toč. 1. kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za djelo pod toč. 2. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se optuženik, za sva ta kaznena djela u stjecaju, na temelju čl. 60. st. 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina.
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to od 1. ožujka 1997. godine, pa nadalje.
III. Žalba opt. Z.K. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.
Obrazloženje
U uvodu citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. Z.K. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela sprečavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 186. st. 2. KZRH, opisana pod toč. 1. i 2., za koja su mu po tom propisu utvrđene kazne i to za djelo pod toč. 1. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za djelo pod toč. 2. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, zatim, zbog kaznenog djela otmice iz čl. 47. st. 2. KZRH, opisano pod toč. 3., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, te zbog dva kaznena djela teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, opisana pod toč. 4. i 5. i teške krađe u pokušaju iz čl. 126. st. toč. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH, opisanog pod toč. 6., za koja su mu po čl. 126. st. 1. KZRH utvrđene kazne zatvora i to za djelo pod toč. 4. u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, pod toč. 5. u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca i za djelo pod toč. 6. u trajanju od jedne godine, pa je na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a izrečena mu je i sigurnosna mjera oduzimanje predmeta iz čl. 64. (st. 1.) OKZRH.
Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju Z.M., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i neizricanju sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi i predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku izrekne blažu kaznu ili sigurnosnu mjeru iz čl. 58. OKZRH.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93, predložio je da se žalba odbije kao neosnovana.
Žalba je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni.
Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povreda zakona.
Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93, žalitelj obrazlaže tvrdnjom da pobijana presuda ne sadrži razloge o tome zbog čega je prvostupanjski sud našao utvrđenim - i to po stanovištu žalitelja pogrešno - da je optuženik pustio oštećenicu na slobodu tek nakon što je udovoljeno njegovim zahtjevima, a radi se o odlučnoj činjenici o kojoj ovisi eventualna primjena odredbe čl. 47. st. 3. KZRH, te što sud prvog stupnja nije dao razloge zbog čega nije izrekao optuženiku sigurnosnu mjeru obveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 58. OKZRH, dok povredu kaznenog zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP/93 vidi u tome što optuženiku navedena sigurnosna mjera nije izrečena.
Međutim, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje se odnose na bitne elemente kaznenih djela zbog kojih je optuženik oglašen krivim, te o svim točkama presude, odlukama sadržanim u izreci pobijane presude i ona je u cijelosti obrazložena sukladno odredbama čl. 347. st. 6. i 7. ZKP/93, a sadrži i zaključak zbog čega nema mjesta primjeni čl. 47. st. 3. KZRH (str. 13 st. 2. presude). Druga je stvar što žalitelj s tim zaključkom nije zadovoljan i što smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je optuženik pustio ošt. D.B. tek nakon udovoljenja njegovom zahtjevu.
Konačno, prema odredbi čl. 47. st. 3. KZRH sud može, ali ne mora, blaže kazniti ili osloboditi od kazne počinitelja djela iz čl. 47. toga Zakona, odnosno čl. 125. KZ. S druge, pak, strane, kada je sud prvog stupnja obrazložio svoju presudu u smislu čl. 347. st. 6. ZKP/93, onda i nije trebao obrazlagati zbog čega nije izrekao optuženiku sigurnosnu mjeru iz čl. 58. OKZRH, za koju i nije imao uporišta u nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka prof. dr. N.M., neovisno od činjenice što je optuženik in tempore criminis bio bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvaća njihovo značenje.
Osim toga, kada sud prvog stupnja nije izrekao optuženiku sigurnosnu mjeru iz čl. 58. OKZRH, onda se ne može govoriti ni o povredi kaznenog zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP/93. Ovo stoga što bi ta povreda opstojala tek onda da je sud donio takvu odluku i pri tome prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu, o čemu se ovdje ne radi.
Stoga je neosnovana žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 366. st. 1. ZKP/93, nisu nađene ni druge povrede zakona na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.
Druga je stvar što je u međuvremenu stupio na snagu (1. siječnja 1998. godine) novi KZ, koji za kazneno djelo otmice u čl. 125. st. 2. toga Zakona predviđa blažu kaznu - od jedne do deset godina (po čl. 47. st. 2. KZRH propisana je kazna zatvora od najmanje tri godine), te za kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. KZ kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina (po čl. 126. st. 1. KZRH može se izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina).
Kako je, dakle, novi KZ blaži za optuženika u pogledu kaznenih djela za koja je proglašen krivim pod toč. 3., 4., 5. i 6. izreke pobijane presude, to je na temelju čl. 3. st. 2. KZ, u povodu njegove žalbe, po službenoj dužnosti, trebalo preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci tih djela i presuditi kao pod toč. I. izreke.
Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj prigovara ocjeni optuženikove obrane i ocjeni iskaza svjedoka D.B. i I.P. u pogledu kaznenog djela otmice (toč. 3. izreke pobijane presude), pri čemu ukazuje na motiv počinjenja djela, jer da je optuženik "bio u strahu da će od strane policijskih djelatnika biti izložen fizičkom nasilju u slučaju njegovog uhićenja", da je "njegova krajnja namjera prilikom postavljanja uvjeta bila da vozilo bude osigurano i da mu se omogući odlazak u mjesto K. ", a "ne bijeg ili pribavljanje materijalne koristi, koje su okolnosti inače karakteristične za odnosno krivično djelo", a kako je pustio oštećenicu na slobodu pokraj "Đ. ", još u O., a do K. ima još 30 km, to da je razložno za zaključiti kako je to učinio prije ispunjenja njegovih zahtjeva u smislu čl. 47. st. 3. KZRH. U odnosu na kaznena djela teških krađa opisanih pod toč. 4. i 5. izreke pobijane presude tvrdi da je pogrešno utvrđeno da bi optuženik protupravno prisvojio sve stvari navedene u činjenično opisu tih djela i pri tome ukazuje na optuženikovu obranu. Osim toga, žalitelj prigovara ocjeni nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, na temelju kojega vidi osnov za izricanje optuženiku sigurnosne mjere iz čl. 58. OKZRH, koju vještak nije predložio, što smatra nelogičnim, dok nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što sud prvog stupnja nije proveo psihijatrijsko vještačenje po drugom vještaku psihijatrijske struke, pa se onda to predlaže u žalbi.
Suprotno izloženim, a u žalbi opširnije obrazloženim tvrdnjama i stanovištima žalitelja, sud prvog stupnja je i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio sva kaznena djela za koja je oglašen krivim izrekom pobijane presude i da je za ta djela kriv i krivično odgovoran, a jer njegova ubrojivost nije bila isključena, već samo smanjena (u smislu čl. 10. st. 2. OKZRH bitno smanjena uračunljivost).
Kod toga, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja prihvaća u cijelosti razloge pobijane presude izložene u njenom obrazloženju, pa u odgovoru na žalbu nalazi za potrebno navesti tek slijedeće:
Za opstojnost bića kaznenog djela otmice (sada) iz čl. 125. nije potrebno da je cilj otmice bijeg počinitelja ili pribavljanje materijalne koristi, makar su to najčešće postavljani uvjeti, jer to tako ni ne proizlazi iz pravnog opisa djela, već da drugoga prisili da što učini, ne učini ili trpi. U konkretnom slučaju, optuženik je protupravno oduzeo slobodu kretanja ošt. D.B. u namjeri da prisili policajce da odustanu od njegovog uhićenja i da mu osiguraju prijevoz do K., pri čemu se prijetio s dvjema ručnim bombama, iz kojih je izvukao osigurače, pa se u njegovom postupanju, navedenom u činjeničnom opisu djela, i stječu sva bitna obilježja kaznenog djela otmice i to, dakako, njegovog kvalificiranog oblika.
Istina, na nagovor policajaca, optuženik je pustio na slobodu oštećenicu, ali nakon što je bio sasvim siguran da bez njegove privole neće biti uhićen i da će biti prevezen u K. - jer je kod sebe imao bombe, bez osigurača, i jer je prethodno policajac R.J. morao odbaciti pištolj, pa je tako bio nenaoružan, a drugi policajac je bio vozač, te što su, umjesto oštećenice, sada policajci faktički bili taoci, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka R.J. (l. 95-96, 154), pa i ošt. D.B. (l. 87-88, 152), prema čijem iskazu je jedan od policajaca trebao sjesti, pa je i sjeo odmah na njeno mjesto. Stoga, o dobrovoljnom puštanju na slobodu oštećenice u smislu čl. 47. st. 3. KZRH, odnosno čl. 125. st. 3. KZ ne može biti ni govora, a niti ima opravdanja za ovakvo krajnje opasno ponašanje optuženika u nekakvom strahu od policije. Pa, ne može on činiti kaznena djela i onda smatrati da ga se ne smije uhititi (dobro zna da je protiv njega u tijeku kazneni postupak pred Općinskim sudom u Osijeku zbog kriv. djela krađe, l. 150).
Sud prvog stupnja je ispravno zaključio da je optuženik, pri počinjenju djela opisanih pod toč. 4. i 5. izreke pobijane presude oduzeo sve tamo navedene predmete, jer je to i utvrdio na temelju valjane ocjene optuženikove obrane, napose one date tijekom istrage (l. 20-22, 150-152) i iskaza svjedoka Z.G. (l. 92), J.Z. (l. 94, 153) i ošt. I.Z. (l. 131). Svakako, sam optuženik možda i ne zna pojedinačno za svaku stvar koju je protupravno oduzeo pri izvršenju djela pod toč. 4., s obzirom da je tek jedan dio te robe odnio kući, dok mu je drugi dio netko uzeo iz šume, sa mjesta gdje ju je bio ostavio, kako to proizlazi iz njegove obrane (l. 20). Optuženik jest kriv za počinjena djela, jer njegova ubrojivost nije isključena.
Naime, prema nalazu i mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka prof. dr. N.M., kojemu žalitelj neutemeljeno prigovara, optuženik je bio bitno smanjenih mogućnosti da shvati značaj i posljedice djela, ali zbog primarne strukture svoje ličnosti, posttraumatskog stresnog poremećaja i sekundarnu izmjenu ličnosti ratnim stresovima i izbjegličkim životom (l. 71-84, 166). Ta svojstva njegove ličnosti i dati poremećaji nisu duševna oboljenja zbog kojih bi bilo potrebno izricati optuženiku sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja, za što se neosnovano zalaže žalitelj. Tako, on može imati određenih psihičkih poteškoća zbog posttraumatskog stresnog poremećaja, koji spada u neurotsko oboljenje i kao takav smanjuje funkcionalnost, ali to nije i duševno oboljenje. Te poteškoće se mogu otklanjati ili ublažavati već ambulantnim liječenjem, kako je to objasnio vještak, a što onda znači da će optuženiku, ako to bude potrebno, moći biti pružena adekvatna liječnička pomoć i po zatvorskom liječniku.
Stoga je pobijanom presudom činjenično stanje i potpuno i pravilno utvrđeno. Međutim, žalba je osnovana zbog odluke o kazni.
Zapravo, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, ali je po nalaženju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, trebalo nešto više vrednovati smanjenu ubrojivost optuženika u vrijeme počinjenja djela, te njegove obiteljske prilike, a jer je otac četvero mlt. djece, dok mu supruga nije zaposlena. Kada se, uz istaknute okolnosti, ima u vidu da je po kaznenom zakonu propisana blaža kazna za kaznena djela navedena pod toč. I. izreke, onda je za ta djela trebalo utvrditi optuženiku i nešto blaže kazne.
Po ocjeni ovoga suda, za kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 2. KZ primjerena je kazna zatvora u trajanju od tri godine, za dva kaznena djela teške krađe po čl. 217. st. 1. KZ kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci, te za tešku krađu u pokušaju kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok su u svemu adekvatne kazne koje je sud prvog stupnja utvrdio za kaznena djela opisana pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, tako da je optuženika, za sva ta djela u stjecaju, trebalo osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, te mu u istu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kako je to i presuđeno pod toč. II. izreke.
Naime, izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od pet godina moći će se postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.
Konačno, ovaj sud je ispitao i odluku o sigurnosnoj mjeri oduzimanje predmeta iz čl. 64. OKZRH (čl. 369. ZKP/93) koja je izrečena optuženiku i pri tome našao da je ta odluka pravilna i zakonita.
Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I. i II.) i čl. 387. ZKP/97 (toč. III.).
U Zagrebu, 28. svibnja 1998. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.