Court dismisses statute of limitations objection for main claim but remands partial claim for lack of reasoning.
Sintesi Legislator
Generato dall'IAThe High Commercial Court dismissed the appellant's appeal regarding the statute of limitations for the main claim of €16.4 million, upholding the lower court's finding that the plaintiff knew of the loss at the time of the contract termination. However, the court found the lower court erred in applying the statute of limitations to the €542,000 claim for statutory interest, which only accrued after the tax refund. Consequently, the main judgment was quashed and remanded for a new trial on the interest claim due to the lower court's failure to address other factual allegations and evidence.
Regesto Legislator
Generato dall'IAčl. 368. st. 1. ZPP-a; čl. 369. st. 1. ZPP-a; čl. 166. st. 4. ZPP-a: The statute of limitations begins when the claimant knows or should have known of the damage; if a lower court incorrectly applies this rule to part of a claim while failing to examine other factual allegations, the judgment is quashed and remanded for a new trial.
Parole chiave
Generato dall'IADisposizioni normative citate
Generato dall'IATesto completo
83 Pž-5983/2015-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. U. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici K. Š., odvjetnik u Z., i N. M., odvjetnik u S., protiv tuženika H. A.-A.-B. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u O. društvu S. & Š. d.o.o. u Z., radi naknade štete u iznosu od 16.427.492,90 EUR i 542.056,14 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3865/2012 od 6. svibnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 2. svibnja 2018.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3865/2012 od 6. svibnja 2015. u točki I. njezine izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zahtijevano da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.427.492,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju H. A.-A.-B. d.d., Z., na dan plaćanja s pripadajućom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena tekućom od 7. listopada 2009. pa do isplate u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3865/2012 od 6. svibnja 2015. u točki I. njezine izreke u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za iznos od 542.056,14 kn s pripadajućom zateznom kamatom te u točki II. njezine izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka povodom izjavljenog pravnog lijeka, odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom od strane tuženika iznosa od 16.427.492,90 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika na dan plaćanja s pripadajućom zateznom kamatom te iznosa od 542.056,14 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke); naloženo je tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 751.875,00 kn (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 656.875,00 kn (točka III. izreke).
Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare, zbog čega nije ulazio u ocjenu ostalih tvrdnji stranaka te nije provodio daljnje dokaze predložene od stranaka.
Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu kojom je pobija u točkama I. i II. njezine izreke, iz svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnome navodi da rok zastare treba računati, ne od dana sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu od 26. kolovoza 2009., a kako je to utvrdio prvostupanjski sud, već od 6. listopada 2009., odnosno od dana raskida Ugovora o kupoprodaji nekretnina kojeg je tuženik sklopio s društvom A. d.o.o. Ističe, naime, da se radi o povezanim ugovorima jer je kupnja nekretnina financirana ugovorom o kreditu, s time da je Ugovor o kupoprodaji osnovni ugovor, a Ugovor o kreditu sporedni (akcesorni) ugovor u svrhu realizacije glavnog projekta te da je posljedica raskida Ugovora o kreditu kao sporednog ugovora, bila raskida Ugovora o kupoprodaji.
Smatra da je tek raskidom Ugovora o kupoprodaji nekretnina kao glavnog ugovora, nastupila kao posljedica nemogućnost tužitelja da realizira višenamjenski nekretninski projekt te da je tek raskidom navedenog ugovora imao saznanje o opsegu i visini štete koju je pretrpio zbog toga što navedeni nekretninski projekt nije realiziran, a koju štetu potražuje u ovom sporu. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije ocijenio da se radi o povezanim ugovorima, slijedom čega je pogrešno utvrdio od kad počinje teći rok zastare od tri godine.
Ponavlja da za pitanje početka tijeka roka zastare nije odlučan raskid Ugovora o kreditu, nego je odlučan trenutak kad je tužitelj onemogućen u realizaciji višenamjenskog nekretninskog projekta, a to je najkasnije raskidom Ugovora o kupoprodaji nekretnina odnosno 6. listopada 2009. Budući da je tužba podnesena 5. listopada 2012., smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) kad je odbio tužbeni zahtjev te da postoji i bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st.
2. t.
11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) jer je zbog pogrešne primjene odredbe čl. 230. ZOO-a prvostupanjski sud propustio ispitati pretpostavke za naknadu štete, pa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te predmet vratiti na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 166.250,00 kn.
U odgovoru na žalbu, tuženik je u cijelosti osporio žalbene navode ističući da je već u trenutku potpisivanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu, tužitelj imao saznanja o šteti te o osobi štetnika, a osim toga, da se tužitelj potpisivanjem predmetnog Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu, odrekao svih potraživanja s osnove tog kredita, pa tako i zahtjeva za naknadu štete zbog njegovog neispunjenja. Smatra i da nedostaje element protupravnosti na strani tuženika budući da se u Sporazumu o raskidu Ugovora o kreditu ne navodi iz kojih razloga se taj ugovor raskida, odnosno čijom krivnjom te da li je riječ o raskidu zbog neispunjenja bilo čije ugovorne obveze. Konačno ističe da su stranke potpisivanje Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu riješile sva svoja međusobna prava i obveze koje proizlaze iz tog ugovora, uključujući i pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, jer bi u suprotnom drugačije stajalo u tekstu Sporazuma. Stoga predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 125.000,00 kn.
Žalba je djelomično osnovana.
Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. njezine izreke u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita u dijelu naznačenom u izreci ove presude, a nepravilna i nezakonita u dijelu naznačenom u točki I. izreke ovog rješenja jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo te postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom utuženog iznosa od strane tuženika na ime naknade štete zbog povrede ugovorne obveze, a koja šteta se sastoji u najvećem dijelu od izmakle koristi, koju tužitelj tvrdi da bi ostvario u slučaju da je tuženik ispunio svoju ugovornu obvezu po Ugovoru o kreditu broj 031-344/2008 od 15. rujna 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), odnosno da je isplatio tuženiku sredstva ugovorenog kredita.
Tijekom prvostupanjskog postupka tuženik je osporio tužbeni zahtjev, između ostalog, ističući i prigovor zastare.
Prvostupanjski sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio osnovanim u skladu s odredbom čl. 230. ZOO-a kojom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, utvrdivši da je tužitelj najkasnije prilikom zaključenja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu, znao za navedene kumulativne pretpostavke potrebne za početak tijeka zastare za tražbinu naknade štete, odnosno da je imao saznanja i o obujmu štete i elementima njezine visine te da su mu bili dostupni podaci o tuženiku kao osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarenja naknade štete. Prvostupanjski sud je pritom ocijenio da za početak tijeka zastare nije relevantan datum kad je tužitelj raskinuo Ugovor o kupoprodaji nekretnine s društvom A. d.o.o., iz razloga što je u trenutku sklapanja Sporazuma o raskidu znao da tom društvu neće biti isplaćena kupoprodajna cijena na temelju Ugovora o kreditu, a tužitelj tužbu upravo temelji na činjenici da mu je nastala šteta, jer tuženik nije isplatio sredstva predmetnog odobrenog kredita.
S takvom ocjenom prvostupanjskog suda u odnosu na utuženi iznos od 16.427.492,90 EUR slaže se i ovaj sud, jer iz spisa proizlazi da je već u trenutku sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu s tuženikom, tužitelj imao sve elemente za postavljanje zahtjeva za naknadu štete, odnosno da je već tada mogao u cijelosti sagledati štetu u vidu izmakle koristi, kao i običnu štetu.
Naime, šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva obuhvaća prema kazivanju tužitelja:
1. iznos od 3.928.400,00 EUR na ime izgubljene dobiti od društva P. Z. d.o.o. koje je tužitelju 4. ožujka 2009. tužitelju dalo ponudu za kupnju dijela zemljišta koje je bilo predmet Ugovora o kupoprodaji nekretnine i Ugovora o kreditu,
2. iznos od 1.265.004,00 EUR na ime izgubljene dobiti od društva K. koje je tužitelju 6. travnja 2009. tužitelju dalo ponudu za kupnju dijela zemljišta koje je bilo predmet Ugovora o kupoprodaji nekretnine i Ugovora o kreditu te mu je dalo narudžbu za gradnju trgovačkog centra „K.“,
3. iznos od 9.417,588.90 EUR na ime izgubljene dobiti zbog ne izgradnje i ne prodaje trgovačkog centra „S.“, za koji je tužitelj napravio projekt na preostalom dijelu zemljišta koje je bilo predmet Ugovora o kupoprodaji nekretnine i Ugovora o kreditu,
4. iznos od 1.816.500,00 EUR na ime izgubljene dobiti prilikom ostvarenja gradnje navedenog trgovačkog centra te,
5. iznos od 542.056,14 kn na ime zakonskih zateznih kamata na uplaćeni porez na promet nekretninama.
Tužitelj tvrdi da nabrojene projekte nije ostvario zbog toga što tuženik nije ispunio svoju obvezu iz Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, odnosno zbog toga što mu tuženik nikad nije isplatio sredstva kredita po tom ugovoru, a koja sredstva su bila namijenjena kupnji nekretnine iz kupoprodajnog ugovora kojeg je tuženik ranije kao kupac sklopio s društvom A. d.o.o. Kako dakle tuženik tužitelju nije isplatio odobrena sredstva kredita, to tužitelj nije mogao ispuniti svoju obvezu isplate kupoprodajne cijene po Ugovoru o kreditu s društvom A. d.o.o., zbog čega nije postao vlasnik nekretnina koje su bile predmet tog ugovora, pa nije mogao niti ostvariti gore navedene projekte koji su se odnosili na prodaju i gradnju upravo na navedenim nekretninama.
Međutim, tužitelj je o svemu navedenom najkasnije stekao saznanja prilikom sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu s tuženikom, jer je tad postalo sigurno da sredstva kredita nikad neće biti isplaćena, a iz spisa proizlazi da su ponude za kupnju nekretnina od strane društva P. Z. d.o.o. i društva K. dane prije sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu, dakle, tuženik je znao i koliku štetu je pretrpio uslijed nemogućnosti prihvata navedenih ponuda. Što se tiče izgubljene dobiti zbog neizgradnje i neprodaje trgovačkog centra „S.“, tužitelj je i u tom dijelu neminovno imao saznanje o pretrpljenoj šteti već u trenutku sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu jer nije životno niti logično da bi nakon raskida Ugovora o kreditu planirao navedeni poslovni pothvat, kad je znao da neće dobiti sredstva za kupnju navedenog zemljišta. Dakle, navedeni poslovni pothvat je tužitelj morao isplanirati u vrijeme dok je Ugovor o kreditu još bio na snazi jer je upravo o tome i ovisilo ostvarenje tog pothvata.
Zaključno, o svim činjenicama na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev u odnosu na utuženi iznos od 16.427.492,90 EUR, tužitelj je imao, odnosno morao imati saznanja već prilikom sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu te se u tom pogledu ništa nije promijenilo raskidom Ugovora o kupoprodaji nekretnina s društvom A. d.o.o., zbog čega se žalbeni navodi ukazuju neosnovanima.
Slijedom navedenog, u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno računao tijek roka zastare od dana sklapanja Sporazuma o raskidu Ugovora o kreditu te pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u pobijanoj presudi.
Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Međutim, u odnosu na dio štete koji se ne odnosi na izmaklu korist već čini običnu štetu (542.056,14 kn na ime zakonskih zateznih kamata na iznos plaćenog poreza na promet nekretninama), tužitelj je imao saznanje tek 9. studenog 2009., jer mu je porezna uprava tad vratila uplaćeni porez na promet nekretnina, pa je tužitelj tek tad mogao izračunati zatezne kamate za razdoblje od uplate do povrata iznosa poreza (24. prosinca 2008. do 9. studenog 2009.). Stoga u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva zastara počinje teći od 9. studenog 2009., a ne od 20. kolovoza 2009. kad je sklopljen Sporazum o raskidu Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir navedeno, kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. listopada 2012., proizlazi da u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nije protekao zastarni rok od tri godine (koji bi protekao tek 9. studenog 2012.).
Kako zbog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utuženi iznos od 542.056,14 kn, prvostupanjski sud nije ulazio u ocjenu ostalih tvrdnji stranaka (koje se ne odnose na zastaru) te nije provodio daljnje dokaze predložene od stranaka, sve u svrhu ispitivanja pretpostavki postojanja štete, to prvostupanjskoj presudi u tom dijelu nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama pa postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a. S obzirom na to da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari, pobijana presuda je ukinuta i u točki II. njezine izreke.
Konačno, odlučeno je kao u točki II. izreke ovog rješenja na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP-a.
U ponovnom postupku, prvostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu te ispitati pretpostavke za naknadu štete od 542.056,14 kn i u tu svrhu po potrebi provesti dokaze predložene po strankama, nakon čega će donijeti novu i zakonitu presudu u kojoj će dati razloge o svim odlučnim činjenicama.
Zagreb, 2. svibnja 2018.
Predsjednica vijeća
Branka Šabarić Zovko, v. r.