Legislator Jurisprudence & Législation
Rev-393/1991-2 Généré par l'IA

Supreme Court dismisses appeal on child support as lower court decisions were legally sound and timely. The appeal was rejected because the defendant's later financial changes do not affect the validity of the final judgment. The court ruled that parents must support children according to their means, and subsequent events cannot retroactively invalidate a lawful decision. The appeal was rejected because the defendant's later financial changes do not affect the validity of the final judgment. The court ruled that parents must support children according to their means, and subsequent events cannot retroactively invalidate a lawful decision.

Numéro de cause Rev-393/1991-2
Autorité / Tribunal
Juridiction Croatie (HR)
Date de la décision
Issue du litige Rejeté (Dismissed)

Synthèse Legislator

Généré par l'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the final second-instance judgment regarding child support payments. The defendant argued that her income had ceased and her financial situation had worsened since the lower courts issued their rulings, yet the court found no violation of procedural or substantive law. The court held that subsequent changes in the defendant's employment or financial status could not retroactively alter the legality of the final judgment, which correctly established the parents' duty to support their minor children.

Regeste Legislator

Généré par l'IA

Čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku; Čl. 393. Zakona o parničnom postupku: An appeal based on alleged misapplication of substantive law is inadmissible if the lower court decisions were legally sound and no significant violation of procedural law occurred.

Mots-clés

Généré par l'IA
child support obligation appeal dismissal final judgment validity subsequent financial changes parents duty to support

Dispositions légales citées

Généré par l'IA
čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 390. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku
Iako je revizija u ovom predmetu izjavljena jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ipak je neophodno ukazati na nedvojbenu okolnost da u postupku nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku.
čl. 386. Zakona o parničnom postupku
To zato, što na tu bitnu povredu, prema odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
Valjalo je zbog toga izjavljen revizijski razlog ocijeniti kao neosnovan, pa je revizija odbijena temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

Vous souhaitez savoir comment cet arrêt s'applique à votre dossier ?

Analysez cette décision avec la législation fédérale, le droit cantonal, la doctrine et la jurisprudence subséquente dans Legislator AI.

Ouvrir dans Legislator →

Texte complet

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 393/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja G. mldb. B., G. mldb. D. i G. mldb. D. koje zastupa otac i zakonski zastupnik G. V. iz D. S. ..., protiv tužene G. R. iz D. R., ..., radi plaćanja doprinosa za uzdržavanja, odlučujući o reviziji tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 25. rujna 1990, br. Gž-886/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 17. svibnja 1990, br. P-119/90, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 1991,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Karlovcu br. P-119/90, od 17. svibnja 1990. godine obvezana je tužena da za uzdržavanje maloljetnih tužitelja plaća, po utvrđenim periodima razne iznose, za posljednjih po 80 dinara odnosno 55 dinara za svakog od troje tužitelja, ili ukupno 215 dinara, a nakon toga 25% od osobnog dohotka, sve na način pobliže određen u izreci te odluke.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Karlovcu broj Gž-886/90, od 25. rujna 1990. godine, odbijanjem žalbe tužene, ta je presuda u cijelosti potvrđena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tužena je pravovremeno izjavila reviziju (odredba čl. 382. st.

1. Zakona o parničnom postupku) i to, jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev odbije, odnosno ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U reviziji se posebno navodi da prihodi tužene nisu dovoljni za pokriće vlastitih potreba, da joj je u međuvremenu (15. kolovoza 1990. godine) prestao radni odnos, te da su imovinske prilike oca djece znatno bolje.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Iako je revizija u ovom predmetu izjavljena jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ipak je neophodno ukazati na nedvojbenu okolnost da u postupku nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku. To zato, što na tu bitnu povredu, prema odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Odluke nižestepenih sudova zakonito su donesene, dakle, istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. Oboje roditelja dužni su uzdržavati svoju maloljetnu djecu i u skladu s mogućnostima doprinositi toliko da im omoguće razvoj njihove osobnosti. To se, dakako odnosi i na majku djeteta, čija je obaveza, ovdje i u današnjim uvjetima utvrđena u minimalnom iznosu. Već zato nije u pravu tužena kada ovakovoj obavezi pretpostavlja svoje vlastite potrebe. S druge strane pravilno je postupio drugostepeni sud ocijenivši neopravdanim, neodlučnim, one okolnosti koje su (eventualno) nastupile nakon donošenja odluke tj. nakon momenta na koji bi se odnosila pravomoćnost prvostepene presude. Prema tome, okolnosti koje su nastupile nakon toga momenta (konkretno eventualni prestanak radnog odnosa - prema tvrdnji tužene 15. kolovoza 1990. godine, a prvostepena je presuda donesena 17. svibnja 1990. godine, ne mogu utjecati na pravilnost odnosno zakonitost odluke, pa niti sa stanovišta mogućnosti tužene da plaća utvrđeni doprinos.

Valjalo je zbog toga izjavljen revizijski razlog ocijeniti kao neosnovan, pa je revizija odbijena temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 13. lipnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš, v. r.