Rev-2453/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2453/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. F. iz B., koju zastupa M. K., odvjetnik iz B., protiv tuženika Republika Hrvatska, koju zastupa Državno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi utvrđenja pravno nevaljanim toč. 2. i 3. ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 19. ožujka 1996. godine broj Gž-1482/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 27. lipnja 1996. godine broj P-265/96-15, na sjednici održanoj dana 4. srpnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 19. rujna 1996. godine, broj Gž-1482/96-2 potvrdio presudu Općinskog suda u Bjelovaru od 2. srpnja 1996. godine, broj P-265/96-15, kojom je utvrđeno da toč. II. i III. ugovora o radu od 1. siječnja 1996. godine broj 511-01-62-21813/23-96 nisu pravovaljane.

Protiv te drugostupanjske presude izjavila je reviziju tužena R.H. zbog pogrješne primjene materijalnog prava. Pogrješnu primjenu materijalnog prava vidi u tome što su nižestupanjski sudovi primijenili Zakon o radu, a ne Zakon o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti. Naime, prema spomenutom zakonu sva pitanja s područja primitka u državnu službu, prestanka službe, postavljanja itd. se rješavaju upravnim aktom, protiv kojega može biti vođen i upravni spor. Dakle, za suđenje nije nadležan ovaj sud. Pored toga nije bilo mjesta primjeni čl. 241. st. 2. Zakona o radu, jer premještaj na drugo radno mjesto iste policijske uprave ne predstavlja pogoršavanje uvjeta rada u odnosu na prijašnje stanje. Zbog toga predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Također nije ostvaren revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

Nije u pravu revident, kada navodi da redovni sud nije nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, jer se na tužiteljicu odnosno njezina prava i obveze primjenjuje Zakon o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, broj 74/94, 86/94). S obzirom na odredbu čl. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, tužiteljica nije državni službenik, već namještenik. Zbog toga je bez pravnog osnova u ovoj pravnoj stvari upućivanje na čl. 5. st. 2. prije spomenutog zakona. Budući da je tužiteljica namještenik u smislu čl. 172. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti njezina prava i obveze utvrđuje se ugovorom o radu, kao i samo stupanje na rad sukladno općim propisima o radu. U ovom pravnom odnosu se prema tome ne radi o premještanju na drugo radno mjesto po potrebi službe u smislu čl. 188. Zakona o javnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, već o pravnom odnosu na koji valja primijeniti odredbu čl. 241. st. 4. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95) za čije je rješavanje nadležan općinski sud u smislu čl. 16. st. 1. toč. 2h. Zakona o sudovima (“Narodne novine”, broj 4/94).

U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica uposlena u Postaji prometne policije u Bjelovaru radeći sa skraćenim radnim vremenom od 4 sata dnevno, a u smislu spornih odredbi ugovora o radu ona bi radila s punim radnim vremenom na radnom mjestu daktilografa u Policijskoj ispostavi Kapela, time da bi svakodnevno putovala na radno mjesto, što bi prema ocjeni nižestupanjskih sudova za tužiteljicu sa utvrđenom smanjenom radnom sposobnošću predstavljalo rad pod nepovoljnijim uvjetima u odnosu na ranije stanje, kako u pogledu trajanja radnog vremena tako i u pogledu samog mjesta rada.

U smislu čl. 241. st. 2. Zakona o radu uvjeti određeni ugovorom o radu ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta pod kojima je radni odnos bio zasnovan, a kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da su uvjeti određeni spornim ugovorom nepovoljniji od onih pod kojima je radni odnos bio zasnovan, odnosno pod kojima je trajao prije sklapanja ugovora o radu čije su odredbe sporne, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 241. Zakona o radu prihvaćajući tužbeni zahtjev. Valja reći da bi već sama okolnost da bi tužiteljica morala na novo radno mjesto putovati činila radne uvjete teškima, zbog čega bi morala ulagati daleko više napora i trošiti više vremena, a pored toga morala bi raditi i puno radno vrijeme.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje upućuje revizija. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 4. srpnja 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.