Revr-375/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 375/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Lj. iz B., zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda T. T. i I. U., u Z., protiv tužene Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-607/04 od 29. travnja 2004. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, broj: P-154/03 od 04. ožujka 2004. godine, u sjednici održanoj 05. listopada 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-607/04 od 29. travnja 2004. godine potvrđena je presuda Općinskog suda u Bjelovaru, broj: P-154/03 od 04. ožujka 2004. godine kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa od 120.500,00 kn s pripadajućom kamatom, te tužitelj ujedno obvezan naknaditi tuženoj parnični trošak od 21.697,50 kn. Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim đusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji revizijski činjenicama, koji razlozi su jasni i me

razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP).

Neosnovani su i revizijski navodi tužitelja da bi drugostupanjski sud propustio u svojoj odluci raspraviti žalbene prigovore tužitelja, a čime da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a. Naime, drugostupanjski sud je odgovorio na odlučne žalbene navode tužitelja davši za to valjane razloge pošto je ocijenio da u konkretnom slučaju nema osnova za odgovornost tužene tužitelju vezano za vođeni stegovni postupak protiv njega kao radnika tužene.

Ne stoji ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti, te zbog povrede časti i ugleda, sve vezano za vođen disciplinski postupak protiv tužitelja kao radnika tužene, a koji postupak je završio obustavom, zbog nastupa apsolutne zastare vođenja tog postupka.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je protiv tužitelja kao pripadnika policije vođena kriminalistička obrada što je rezultiralo podnošenjem kaznene prijave, te potom optužnice protiv tužitelja (i nekih drugih osoba) 21. veljače 1994. godine zbog kaznenog djela poticanja i iznude, a zbog čega

- da je protiv tužitelja i pokrenut disciplinski postupak, te ujedno

- da je tužena donijela odluku o stavljanju tužitelja na raspolaganje, te protekom vremena da mu je prestao radni odnos kod tužene,

- da je zbog propusta u radu tijela tužene nastupila apsolutna zastara vođenja disciplinskog postupka, te isti obustavljen,

- da je u sudskom postupku tužitelj vraćen na rad kod tužene time

- da vođenje disciplinskog postupka protiv tužitelja nije imalo obilježje šikanoznog postupanja s namjerom da se tužitelju napakosti, te

- da se kod tužitelja vezano za vođenje disciplinskog postupka razvio poremećaj depresivnog tipa što se manifestiralo u blažem poremećenom stanju što je zahtijevalo ulaganje pojačanih napora u razdoblju vođenja disciplinskog postupka pa do vraćanja tužitelja na rad,

- da je u razdoblju vođenja disciplinskog postupka i nezaposlenosti tužitelj trpio duševne boli zbog povrede časti jakog oblika dok je bio nezaposlen, a blažeg oblika kada se zaposlio u tvrtki G. te ponovno za trajanja radnog spora vraćanja na rad do povratka tužitelja na rad.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) za naknadu štete kako s osnova duševnih boli zbog smanjenih životnih aktivnosti tako i zbog povrede časti i ugleda.

Naime, prema odredbi čl. 200. ZOO-a za pretrpljene duševne boli zbog smanjenih životnih aktivnosti, te povrede ugleda i časti, sud će ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina i trajanje bolova to opravdavaju dosuditi pravičnu novčanu naknadu.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da u postupanju tužene, a vezano za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka tužitelja, a s tim u svezi i prestanka radnog odnosa nije bilo zlonamjernog postupanja (propuste u vođenju disciplinskog postupka, a koji su rezultirali nastupom apsolutne zastare vođenje tog postupka, doista se ne može ocijeniti kao šikanozno postupanje tužene, već naprotiv takvo postupanje pripisati nedovoljnoj stručnosti u postupanju nadležnih osoba, a kod utvrđene činjenice da je disciplinski postupak pokrenut zbog toga što je protiv tužitelja bio pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela protiv društvene i privatne imovine – kazneno djelo poticanja na iznudu), pravilno je ocjenjeno da nema pretpostavki za naknadu štete tužitelju s osnova duševnih boli koje je trpio zbog povrede ugleda i časti vezano za vođenje disciplinskog postupka i prestanka rada. Odnosno da u konkretnom slučaju nema pretpostavki za naknadu štete s osnova duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti (izazvanih zdravstvenim tegobama) obzirom na intenzitet i trajanje tih boli.

Postupanje tužene prema tužitelju vezano za vođenje disciplinskog postupka, a time i procjenu eventualne odgovornosti tužene prema tužitelju ne može se ocjenjivati u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj: 75/93, 48/99, 15/00, 59/01 – dalje: ZSDU), a na čemu tužitelj ustraje i u reviziji, pošto je tom zakonskom odredbom uređena odgovornost Republike Hrvatske za štetu počinjenu građanima, pravnim osobama itd. vezano za postupanje tijela državne uprave u njihovom djelokrugu rada, a ne i u odnosu na unutarnji rad tijela državne uprave i reguliranje prava i obveza njihovih radnika. Naime, time što tužitelj potražuje naknadu štete vezano za postupanje službenih osoba tijela tužene prema njemu, kao radniku tužene, držeći ga nezakonitim ili nepravilnim radom, tužitelj ne stječu svojstvo građanina u smislu odredbe čl. 13. ZSDU. Naprotiv i u takvoj pravnoj situaciji tužitelj je imao svojstvo službenika čija prava i obveze su bili regulirani Zakonom o unutarnjim poslovima i Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, a nikako svojstvo treće osobe u odnosu na tuženu, a kako to revident sugerira.

Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 05. listopada 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.