I Kž-288/2019-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 288/2019-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. A. zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 27. veljače 2019. broj K-13/2018-307, u sjednici održanoj 3. srpnja 2019. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. A. i branitelja optuženika, odvjetnika N. S.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog A. A. te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optuženi A. A. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. (opisano pod točkom 5. optužnice), za koje mu je, na temelju tog zakonskog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

Na temelju članka 61. KZ/11., optuženom A. A. opozvan je uvjetni otpust i određeno izvršenje kazne zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, koja kazna mu je izrečena presudom Općinskog suda u Karlovcu od 9. srpnja 2015. broj K-232/2015, preinačenom u

I Kž 288/2019-8

odluci o kazni presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Kž-153/2015, pa je ta kazna prihvaćena kao utvrđena te je, na temelju članka 51. i članka 53. stavak 1. KZ/11., optuženi A. A. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i četiri mjeseca, u koju jedinstvenu kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme oduzimanja slobode u predmetu Općinskog suda u Karlovcu broj K-232/2015 i to vrijeme provedeno u istražnom zatvoru počevši od 26. svibnja 2015., nastavno vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne zatvora do 7. srpnja 2017. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u ovom kaznenom predmetu od uhićenja 21. prosinca 2017. nadalje.

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) oštećenom trgovačkom društvu I. s. d.o.o. u cijelosti je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 1.300,00 kuna, kojeg je dužan naknaditi optuženi A. A. u roku od 15 dana.

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. optuženi A. A. oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka te je određeno da troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

Na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženi A. A. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. (opisano u optužnici pod točkom 4.) te kazneno djelo razbojničke krađe iz članka 231. stavka 1. KZ/11. (opisano u optužnici pod točkom 6.) te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka nastali u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

Na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08., protiv optuženog A. A. odbijena je optužba za dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., (u optužnici opisana u točkama 1. i 2.) i za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. (u optužnici opisano pod točkom 3.) te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka i u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi A. A..

Državni odvjetnik pobija presudu prvostupanjskog suda u oslobađajućem dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.“

Optuženi A. A. žali se po branitelju, odvjetniku N. S. u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da „drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.“

Odgovore na žalbu protivne strane podnijeli su državni odvjetnik i optuženi A. A., po branitelju, odvjetniku N. S., predlažući njihovo odbijanje.

I Kž 288/2019-8

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog A. A. nije osnovana.

U odnosu na odluku pod točkom I.

Prvostupanjski je sud, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženog A. A. oslobodio optužbe za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 1. oslobađajućeg djela izreke prvostupanjske presude (koje kazneno djelo je u optužnici opisano pod točkom 4.) nalazeći da provedenim dokazima nije nedvojbeno utvrđeno da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.

Naime, prvostupanjski sud smatra da opis počinitelja kao muške osobe u dobi između 30 do 35 godina, visine 190 do 195 cm, stasitog, razvijenog, „kao da ide u teretanu“, izraženih jagodica, velikog nosa i izražene čeljusti, kako ga je u svom iskazu opisala svjedokinja N. D., ne sadrži posebna obilježja koja bi bitno pomogla pri identifikaciji počinitelja te, iako je ova svjedokinja na raspravi sa sigurnošću prepoznala optuženog A. A. kao počinitelja predmetnog kaznenog djela, da je „dvojbena kvaliteta percepcije svjedokinje N. D.“ zbog čega „njezin iskaz ne može predstavljati onakvo okolnosno terećenje koje bi ukazivalo da je upravo optuženik počinio kazneno djelo razbojništva.“

Nadalje, prvostupanjski sud nalazi da okolnost da je mobitel optuženika zabilježen kritičnog dana u 20,37 sati na udaljenosti zračnom linijom od oko 290 metara od mjesta događaja, koji se zbio oko 21,00 sat, činjenica da je od njega privremeno oduzeta siva jakna kakvu je svjedokinja N. D. spomenula u svom iskazu i koja je vidljiva na video zapisu, ali za koju je svjedokinja D. izjavila da nije sigurna je li to upravo ona jakna koju je počinitelj imao na sebi kritične zgode i da je za preklopni nož koji je oduzet od optuženog A. A. izjavila da je najsličniji nožu kakvog je imao počinitelj, ali da nije vidjela dršku noža, nisu nedvojbeni dokazi dostatni za zaključak o identitetu počinitelja predmetnog kaznenog djela.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi ukazuje na pojedine dokaze koji sami za sebe, a osobito u povezanosti s drugim dokazima, za sada, dovode u sumnju iznijeta utvrđenja prvostupanjskog suda.

Prije svega, kvalitetu percepcije svjedokinje N. D. koja je kritične zgode vidjela počinitelja i na raspravi sa sigurnošću prepoznala optuženog A. A., kao počinitelja predmetnog kaznenog djela, prvostupanjski je sud ocijenio dvojbenom, a stoga i nedostatnom za zaključak da je upravo optuženik počinio ovo kazneno djelo iz razloga jer je svjedokinja D. u svom iskazu navela da ne može tvrditi da li bi optuženika prepoznala da je u sudnici prisutno više osoba koje mu nalikuju. Iznijeti navod svjedokinje N. D. prvostupanjski je sud povezao s činjenicom da je počinitelj, prema navodima te svjedokinje, na glavi imao kapu, pa mu nije vidjela kosu, da mu je brada bila pokrivena i da ni jednom nije u cijelosti otkrio lice, da je pogled prema njoj trajao možda nekoliko sekundi, da počinitelja ranije nije vidjela, a da je od počinjenja djela prošla gotovo godina dana. Iako je svjedokinja izjavila da je zapamtila njegov nos, zbog naprijed iznijetih okolnosti i činjenice da „nije zapazila i druga

I Kž 288/2019-8

karakteristična obilježja počinitelja“, prvostupanjski je sud ocijenio da je „dvojbena kvaliteta percepcije svjedokinje“.

Međutim, iznijeti razlozi zbog kojih prvostupanjski sud otklanja vjerodostojnost iskaza svjedokinje N. D., za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi.

Naime, tvrdnja svjedokinje N. D. da je počinitelj na sebi imao kapu, šal ili ovratnik kojim mu je bila pokrivena brada (list 3. zapisnika s rasprave od 8. studenog 2018., odlomak 5.) upućuju na zaključak da je svjedokinja kritične zgode vidjela pretežiti dio lica počinitelja. Ujedno, činjenica što je prilično detaljno opisala počinitelja i to kako građu njegovog tijela (kao visokog, stasitog, kao da ide u teretanu), izgled njegovog lica (imao je jake crte lica, veliki nos, izraženije jagodice, a misli i da nije imao brkove ni bradu) i dob (od 30 do 35 godina), ukazuje da je imenovana svjedokinja uočila detalje izgleda počinitelja, zbog čega se njezina tvrdnja da bi prepoznala tu osobu, iako ga nakon kritičnog događaja nije vidjela, za sada ukazuje uvjerljivom. Naime, svjedokinja je bila dosljedna u ovoj svojoj tvrdnji, pa je i odgovarajući na pitanja pojasnila da misli da bi počinitelja prepoznala „zbog tog njegovog nosa i očiju i tog njegovog pogleda jer kada se tako nešto dogodi to ostane urezano u sjećanje“.

S obzirom na to da je određeno opisala izgled počinitelja i to s prilično detalja, kao i sam tijek spornog događaja, uz činjenicu da je jakna sa tamnim zakrpama na ramenima, kakvu je svjedokinja N. D. opisala u svom iskazu, koja je vidljiva i na snimci video zapisa trgovine U. u P., pronađena prilikom pretrage u kući optuženog A. A. (fotografija na stranici 311 spisa), za sada je upitna ocjena prvostupanjskog suda o „dvojbenoj kvaliteti percepcije svjedokinje“. Ujedno, na postavljeno hipotetsko pitanje „da je ovdje sada više osoba koje su slične optuženiku da li bi to utjecalo na (njezino) prepoznavanje optuženika?“, svjedokinja D. je i dalje bila dosljedna navodeći da je optuženik u sudnici i da je „izrazito zapamtila taj njegov nos, ali kako sad nema još ostalih ljudi, vjerojatno bih ga prepoznala i među više ljudi, ali ne mogu to tvrditi da bi bilo tako.“ Iznijeti odgovor imenovane svjedokinje na postavljeno hipotetsko pitanje, kojim dopušta mogućnost da u određenoj situaciji možda i ne bi prepoznala optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela, kraj činjenica da ga je sa sigurnošću (sa 100% sigurnosti) prepoznala na raspravi, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema taj značaj kakav mu pridaje prvostupanjski sud i zbog kojeg nalazi da iskaz svjedokinje N. D. „ne može predstavljati onakvo okolnosno terećenje koje bi ukazivalo da je upravo optuženik počinio kazneno djelo“.

Ujedno, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud okolnosti koje proizlaze iz provedenih dokaza, pa tako i činjenicu da je mobitel optuženika zabilježen na udaljenosti od oko 290 metara od mjesta događaja dvadesetak minuta prije počinjenja djela, propustio sagledati u njihovoj međusobnoj povezanosti, čime je, za sada, doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza u odnosu na kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisano u točki 1. oslobađajućeg dijela pobijane presude.

Nadalje, prvostupanjski je sud, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08., optuženog A. A. oslobodio optužbe za kazneno djelo razbojničke krađe iz članka 231. stavka 1. KZ/11., opisano u točki 2. oslobađajućeg dijela izreke prvostupanjske presude (koje je u optužnici

I Kž 288/2019-8

opisano pod točkom 6.), nalazeći da nije dokazano da bi upravo optuženik bio počinitelj tog kaznenog djela.

Naime, s obzirom na to da se iz snimke video nadzora trgovine K. d.d. u P., od 25. srpnja 2017. ne može sa sigurnošću utvrditi identitet počinitelja, jer mu se na snimci ne vide crte lica, nalazeći da činjenica da je siva majica s identičnim natpisom kakvu je, prema snimci video nadzora, nosio počinitelj predmetnog kaznenog djela, oduzeta od optuženog A. A., ne predstavlja pouzdanu osnovu za zaključak o optuženiku kao počinitelju ovog kaznenog djela jer majica „nema nekih posebnih obilježja“ i da su opis fizičkog izgleda počinitelja kojeg su dale svjedokinje E. H. i J. S. samo u grubo odgovara fizičkom izgledu optuženika, a „ne radi se o posebnim obilježjima koja bi bitno pomogla pri identifikaciji“ te s obzirom na to da optuženik poriče učin djela, prvostupanjski sud zaključuje da se „rezultati dokaznog postupka svode samo na postojanje indicija koji nisu potrebne kvalitete i značaja za zaključak da je optuženik počinitelj ovog kaznenog djela.“

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da siva majica, kakva je privremeno oduzeta od optuženog A. A. i razgledana na raspravi, nema posebnih obilježja. Naime, radi se o majici kratkih rukava s natpisom COMO ESTAS B*TCHES, kakvu je, prema snimci video nadzora, na sebi imao počinitelj predmetnog kaznenog djela. Uz činjenicu da navedeni natpis na majici ipak predstavlja vrlo određenu posebnost i kraj činjenice da je i kod analize dokaza u odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski sud propustio provedene dokaze sagledati u njihovoj međusobnoj povezanosti, proizlazi da je i utvrđenje prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza u odnosu na kazneno djelo razbojničke krađe iz članka 231. stavka 1. KZ/11., žalbom državnog odvjetnika, za sada ozbiljno dovedeno u sumnju.

Stoga je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavka 2. ZKP/08.) u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude osnovana.

Slijedom iznijetog, a na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., prihvaćena je žalba državnog odvjetnika i ukinuta prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, i to, na temelju članka 484. stavka 1. ZKP/08., pred potpuno izmijenjeno vijeće, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud iznova provesti sve do sada pribavljene dokaze u odnosu na predmetna kaznena djela iz točke 4. i 6. optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Puli – Pola od 19. ožujka 2018. broj K-DO-41/2017, a po potrebi će izvesti i nove dokaze koje eventualno predlože stranke, koji se ukažu potrebnima za pravilno utvrđenje svih odlučnih činjenica, nakon čega će sve te dokaze, imajući na umu nedostatke na koje je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, pomno ocijeniti, svakoga pojedinačno i u vezi s ostalima te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će i valjano obrazložiti.

U odnosu na odluku pod točkom II.

Optuženi A. A. u žalbi tvrdi da „pobijana presuda u osuđujućem dijelu ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dati

I Kž 288/2019-8

razlozi su proturječni i nisu u suglasnosti s iskazima svjedoka“, ukazujući time na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Međutim, protivno tvrdnji o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, koju optuženik ne obrazlaže jer ne navodi određeno u odnosu na koju odlučnu činjenicu su izostali razlozi, prvostupanjski je sud, nakon što je, analizirajući iskaz optuženika u odnosu na činjenične tvrdnje iz optužnice, razlučio nesporne od okolnosti koje su se ukazale spornima, analizirao iskaz svjedokinje B. R., dovodeći ga u vezu sa sadržajem medicinske dokumentacije o zadobivenim ozljedama ramena i nadlaktice i rezultatima DKT vještačenja te ocijenio ovaj dokaz vjerodostojnim. Prihvaćajući iskaz svjedokinje B. R., prvostupanjski je sud utvrdio, što je konkretnim i jasnim razlozima i obrazložio, da je oduzimanju novca prethodila uporaba sile od strane optuženog A. A., čime su, uz nesporno utvrđenje iznosa kojeg je optuženik uzeo i zadržao za sebe i utvrđenje oblika krivnje, izneseni razlozi o svim odlučnim činjenicama u odnosu na kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., zbog počinjenja kojeg je optuženik proglašen krivim.

Nadalje, prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude točno izložio sadržaj iskaza svjedokinje B. R. koja je, u neometanom izlaganju najprije navela da ju je počinitelj, nakon što je otvorila blagajnu, odgurnuo i počeo uzimati novac iz blagajne, a potom je, odgovarajući na pitanja i detaljnije se očitujući o okolnostima spornog događaja, izjavila da ju je počinitelj udario jednom rukom u predjelu lijevog ramena, uslijed čega da je pala na pod, a dok je bila na podu počinitelj je uzeo novac iz blagajne. Dakle, svjedokinja B. R. je dosljedno opisivala slijed događaja, navodeći da je uzimanju novca prethodila uporaba sile, koju je opisala kao odguravanje, odnosno kao udaranje, pa, s obzirom na to da i odguravanje predstavlja uporabu sile, proizlazi da u odnosu na ovu odlučnu činjenicu ne postoji, a osobito ne znatna, proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedokinje R. i samog tog iskaza.

Zbog iznijetog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju u žalbi ističe optuženik.

Nije u pravu optuženi A. A. kada tvrdi da prvostupanjski sud, odbivši prijedlog za ispitivanje svjedokinje B. R., povrijedio načelo kontradiktornosti i jednakosti oružja, kao i njegovo pravo na obranu, ukazujući time očito na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Naime, svjedokinja B. R. ispitana je na Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola 18. siječnja 2018., a njezinom ispitivanju bio je prisutan branitelj optuženika, odvjetnik N. S., kojem je omogućeno ispitivanje imenovane svjedokinje, čime je ostvarena kontradiktornost u ispitivanju imenovane svjedokinje.

Nadalje, iz zapisnika s rasprave održane 7. studenog 2018. (listovi 637 do 677 spisa) proizlazi da su optuženi A. A. i njegov branitelj, odvjetnik N. S., bili suglasni da se umjesto neposrednog ispitivanja svjedokinje B. R., pročita njezin iskaz kojeg je iznijela u istrazi, u nazočnosti optuženikovog branitelja, pa je stoga netočna žalbena tvrdnja optuženog A. A. da je „na raspravi pred sudom istaknuo da se ne slaže sa čitanjem iskaza navedene svjedokinje“. Ujedno, dokazni prijedlog optuženog A. A., koji je uslijedio nakon što je prethodno na raspravi 25. veljače 2019. djelomično priznao počinjenje kaznenog djela razbojništva iz

I Kž 288/2019-8

članka 230. stavka 1. KZ/11., za ispitivanje svjedokinje B. R. na okolnost opisa počinitelja kaznenog djela „na način kako je on naveden u kaznenoj prijavi, s obzirom na to da je oštećena B. R. drugačije iskazivala u kaznenoj prijavi“ opravdano je ocijenjen odugovlačećim.

Kako je dakle, optuženi A. A. bio suglasan da se pročita iskaz svjedokinje B. R., čijem ispitivanju je bio nazočan i njegov branitelj, odvjetnik N. S., a neposredno ispitivanje imenovane svjedokinje bilo je predloženo na okolnost koja se, s obzirom na njegovo djelomično priznanje djela, više i nije ukazivala spornom, to odbijanjem prijedloga za neposrednim ispitivanjem svjedokinje B. R. nije ostvarena bitna povreda odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

Nadalje, optuženi A. A. u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud „pogrešno odlučio i utvrdio kaznu zatvora, pa je time i počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3.“. Optuženik, naime, smatra da je prvostupanjski sud, utvrdivši mu za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od četiri godine koju smatra nerazmjernom, povrijedio odredbu članka 4. stavka 1. ZKP/08. „obzirom da ničim nije u potpunosti utvrđena takva narav potrebe za ograničenjem“, kojim navodima u suštini pobija odluku prvostupanjskog suda zbog odluke o kazni, pa će na iznijetu žalbenu tvrdnju biti odgovoreno u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske presude. Međutim, optuženiku treba odgovoriti da se, iako i kazna izrečena počinitelju za pojedino kazneno djelo treba odgovarati težini počinjenog djela i osobnim prilikama počinitelja, primjena odredbe članka 4. stavka 1. ZKP/08., u dijelu kojim je propisano načelo razmjernosti, odnosi na radnje i mjere ograničenja slobode koje su propisane tim (procesnim) Zakonom, pa odmjeravanje kazne zatvora u visini koja, po shvaćanju optuženika, nije razmjerna težini počinjenog kaznenog djela i ličnosti počinitelja, ne može predstavljati bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, kako to optuženik ističe u žalbi.

Slijedom iznesenog, u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredba kaznenog postupka na koje u žalbi ukazuje optuženi A. A., a niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

Nadalje, optuženi A. A. u žalbi pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na okolnost uporabe sile, ukazujući na iskaz svjedokinje B. R. iz čijeg iskaza, po njegovom mišljenju, proizlazi drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostupanjski sud u osuđujućem djelu pobijane presude.

Međutim, već je prethodno obrazloženo da je prvostupanjski sud točno izložio sadržaj iskaza svjedokinje B. R., iz kojeg dokaza, protivno u više navrata ponavljanim žalbenim tvrdnjama, bez sumnje proizlazi da je optuženi A. A. prema njoj uporabio silu, nakon koje je uslijedio uzimanje novca iz blagajne, zbog čega pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je sila bila usmjerena prema djelatnici B. R., koja je radila na blagajni, kako bi spriječio njezin otpor oduzimanju novca iz blagajne.

Uostalom, činjenica da je B. R. zadobila tjelesne ozljede u vidu površinske rane ramena i nadlaktice, koje ozljede su evidentirane u medicinskoj dokumentaciji, potvrđuje

I Kž 288/2019-8

iskaz imenovane svjedokinje o primjeni sile te istovremeno ukazuje na nevjerodostojnost iskaza optuženog A. A., prema kojem među njima nije bilo fizičkog doticaja.

Iako se činjenica da je B. R. zadobila ozljede ukazuje važnom, jer potvrđuje njezine navode i ukazuje na vjerodostojnost iskaza ove svjedokinje, sam mehanizam nastanka tih ozljeda ne ukazuje se odlučnom činjenicom, jer nanošenje ozljeda nije obilježje kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11. Zbog toga nije u pravu optuženi A. A. kada u žalbi tvrdi da je, zbog odluke prvostupanjskog suda kojom je odbijen prijedlog za sudskomedicinsko vještačenje, činjenično stanje u tom dijelu nepotpuno utvrđeno. Stoga nisu osnovane tvrdnje optuženog A. A. da „upotreba fizičke sile od strane okrivljenika proizlazi jedino iz iskaza oštećene, a da iz medicinske dokumentacije ne proizlazi nikakva uzročno posljedična veza između njezinih zadobivenih ozljeda i ponašanja okrivljenika“, kao i da je činjenično stanje „u ovoj točki optužnice nepotpuno utvrđeno“, pa da je prvostupanjski sud „morao prihvatiti primjenu dokaznog pravila in dubio pro reo te navedenu spornu činjenicu utvrditi u korist okrivljenika.“

Optuženi A. A. u uvodu žalbe ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali u žalbi ne navodi koja od tih povreda iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08. bi bila počinjena pobijanom presudom, a u obrazloženju žalbe, nakon što je izložio prigovore činjenične naravi, ističe da je „sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje što je rezultiralo donošenjem pogrešnih zaključaka u vezi postojanja određenih činjenica, a što je imalo za … posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava čime je došlo do povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika“. Iznijetim navodima optuženik ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, smatrajući da iz onog činjeničnog stanja koje bi, po njegovom mišljenju, proizašlo iz dokaza koji su trebali biti izvedeni, ne bi bilo moguće izvesti zaključak o njegovoj kaznenoj odgovornosti za predmetno kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11.

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. te nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

U žalbi zbog odluke o kazni, optuženi A. A. tvrdi da je prvostupanjski sud postupio nezakonito jer da mu je izrekao prestrogu kaznu, ukazujući pri tom na druge odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima su počiniteljima kaznenih djela razbojništva izrečene blaže kazne.

Međutim, protivno izloženim tvrdnjama optuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i ispravno je vrednovao sve okolnosti na strani optuženog A. A. koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), pri čemu je olakotnim cijenio nastojanje optuženika da se zaposli, njegovo djelomično priznanje kaznenog djela za počinjenje kojega je izrazio kajanje i činjenicu da vrijednost protupravno prisvojenog novca nije značajno velika dok je otegotnim cijenio njegovu raniju osuđivanost, pa i za istovrsna kaznena djela, činjenicu da je predmetno kazneno djelo počinio za vrijeme uvjetnog otpusta, kao i da je pri počinjenju kaznenog djela iskazao bezobzirnost u nanošenju tjelesnih ozljeda žrtvi. Ujedno, pravilno je prvostupanjski sud, otegotnim cijenio i posljedice koje je počinjeno kazneno djelo izazvalo kod žrtve B. R., pa je stoga neosnovana tvrdnja optuženika da „ako

I Kž 288/2019-8

doživljaj oštećene nije bitan element kaznenog djela, onda se ne bi smio uzimati u obzir prilikom kažnjavanja“.

Nadalje, budući da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine odmjerena unutar propisanih granica kazni za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11. te s obzirom na to da se kod odmjeravanja kazne uzimaju u obzir individualne odrednice određenog počinitelja i kaznenog djela za koje je proglašen krivim, nije u pravu optuženi A. A. ni kada tvrdi da je kazna zatvora u trajanju od četiri godine utvrđena za to kazneno djelo nezakonita i da je, prema kaznama izrečenim u nekim drugim kaznenim predmetima, prestroga.

Ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11. primjerena kako počinjenom kaznenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje i pogodna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. - izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

Zbog iznesenog, nije osnovana žalba optuženog A. A. podnesena zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.).

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi A. A. pobija prvostupanjsku presudu te kako pri ispitivanju pobijane presude u osuđujućem dijelu nisu nađene niti povrede zakona na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanom, a neukinutom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 3. srpnja 2019.

Zapisničarka

Predsjednica vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta,v.r.

Vesna Vrbetić, v. r.