I Kž-268/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 268/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, mr. sc. Marijana Svedrovića i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. M. I. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi čl. 33. Kaznenog zakona (NN 71/06, u daljnjem tekstu: KZ) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu, br. K-30/11 od 26. siječnja 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 2. lipnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M. I. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. I. zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ-a te je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, sukladno čl. 76. st. 1. u vezi čl. 75. st. 3. KZ-a.

Također, primijenjena je i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – kuhinjskog noža, sukladno čl. 80. st. 1. KZ-a.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a, optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju M. T., odvjetniku iz Č., zbog „svih zakonskih žalbenih razloga“, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 268/11-4

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s mišljenjem da žalbu optuženika treba odbiti, a prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrditi.

Uredno pozvani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio na sjednicu drugostupanjskog vijeća pa je ista održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 374. st. 4. ZKP-a.

Žalba optuženika nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi u tome što obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o namjeri optuženika na počinjenje kaznenog djela pokušaja ubojstva, zbog čega se, po mišljenju žalitelja, ta presuda ne može ispitati.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na subjektivnu komponentu bića kaznenog djela, a drugo je pitanje da se žalitelj s takvom argumentacijom ne slaže, što već predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, žalitelj u žalbi tvrdi da je kritične prilike postupao u prekoračenju granica nužne obrane, jer je oštećenik, svojim grubim fizičkim nasrtajem, izazvao optuženika na reakciju, doduše neprimjerenu. Kako je optuženik mogao očekivati daljnje fizičke nasrtaje, to žalba smatra da se ovdje radi o „krajnjoj nuždi (eventualno nužnoj obrani)“.

Ovakvi navodi žalbe, osim što su međusobno proturječni, nisu niti osnovani. Upravo suprotno, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, osnovano zaključio da je optuženik, ubadajući svog sina ošt. D. O. nožem u prsište, ostvario kako objektivne, tako i subjektivne elemente bića kaznenog djela pokušaja ubojstva, na način kako ga tereti optužba.

Elementi postupanja optuženika u stanju nužne obrane, a onda niti njezinog prekoračenja, tijekom postupka nisu utvrđeni.

Naime, nije sporno da je ošt. D. O. kritične prilike započeo sukob tako što je svog oca, opt. M. I. udario šakom u glavu, nakon čega je optuženik dohvatio nož i ubo ga u lijevu stranu prsišta, posljedicom čega je oštećenik zadobio ubodnu ranu prsnog koša u visini šestog rebra dužine 15mm, za koju medicinski vještak dr. A. K. navodi da ima karakter tjelesne ozljede (lake).

Postupanje oštećenika, premda neprimjereno, nema značaj ozbiljnog napada na život i tijelo optuženika u smislu čl. 29. st. 1. KZ-a, već predstavlja izazivačku provokaciju koja može imati značaj samo za odmjeravanje kazne optuženiku. Ovo iz razloga jer se ne radi o postupku koji bi životno ugrozio optuženika, a osim toga, oštećenik je, jednako kao i optuženik, bio u alkoholiziranom stanju pa se s obzirom na njihovo blisko srodstvo i ranije

I Kž 268/11-4

poremećene odnose ovdje radilo o uobičajenom fizičkom razračunavanju, a ne o protupravnom napadu na život i tijelo optuženika.

Osim toga, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je oštećenikov fizički nasrtaj bio iscrpljen jednim udarcem šake u glavu, a bez naznaka da bi se taj nasrtaj mogao nastaviti, zbog čega se ovdje ne radi o kontinuiranom protupravnom napadu, kako pogrešno cijeni žalba. Budući da je optuženik trebao određeno vrijeme (prema iskazu oštećenika oko jednu minutu) da se digne iz kreveta i dohvati nož iz kuhinjske ladice te njime ubode oštećenika, za koje ga vrijeme ovaj ničim nije ugrožavao, proizlazi da je napad na optuženika u međuvremenu prestao pa se ne radi o istovremenom napadu i obrani koja bi po zakonu bila dopuštena.

Isto tako, neosnovani su navodi žalbe da je optuženik kritične prilike postupao sa namjerom da oštećenika samo lako tjelesno ozlijedi, a ne i ubije, zbog čega se ovdje radi o kaznenom djelu iz čl. 98. KZ-a.

Nasuprot tome, sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje da je uporabljeno sredstvo – nož duljine oštrice 8 cm, sredstvo podobno da se njime nekoga liši života, a s obzirom da je zamah optuženika bio usmjeren prema prsima oštećenika gdje su izvjesno smješteni vitalni organi, očito je da je optuženik bio svjestan da ubadanjem oštećenika može doći i do oštećenikove smrti te je na tu posljedicu pristao.

Pri tome, nije od utjecaja relativno slabi intenzitet uboda nožem, jer treba imati u vidu dinamiku kretanja tijela optuženika i oštećenika u prostoru te činjenicu da je optuženik bio u visoko alkoholiziranom stanju (2,05 g/kg apsolutnog alkohola u krvi) što je objektivno umanjilo njegovu sposobnost eventualnog doziranja jačine uboda. Osim toga, sudsko- medicinski vještak dr. A. K. u svom nalazu i mišljenju navodi da bi, s obzirom na opasnost uporabljenog sredstva i lokaciju ozljede, ubodom jačeg intenziteta moglo doći i do smrtne posljedice, koja je srećom izostala.

Stoga je kriminalno postupanje optuženika pravilno pravno označeno kao kazneno djelo pokušaja ubojstva s neizravnom namjerom iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ-a, za koje je optuženik osnovano oglašen krivim, pa istaknuta povreda kaznenog zakona nije učinjena.

Što se tiče navoda žalbe kojima se traži blaže kažnjavanje optuženika, treba reći da je optuženik, primjenom zakonskog ublažavanja kazne iz čl. 57. st. 1. i 4. toč. d) KZ-a, ionako osuđen na najblažu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja se za ovo kazneno djelo po zakonu uopće može izreći. Stoga nema zakonskih uvjeta za izricanje blaže kazne niti optuženik u žalbi obrazlaže okolnosti koje bi to opravdavale.

Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu iz čl. 76. st. 1. KZ-a, u svemu je zakonita i nužna kako bi se izlječenjem optuženika izbjegla stanja koja mogu ubuduće poticajno djelovati na ponavljanje kaznenog djela.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

I Kž 268/11-4

U Zagrebu, 2. lipnja 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.