I Kž-359/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 359/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana i Gudelj Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.D. zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zadru od 23. veljače 1993. K 6/93, u sjednici održanoj 26. listopada 1993., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V. mr. M.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. B.D. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. B.D. zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. (čl. 127. st. 1. prečišćenog teksta) KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. (čl. 40. st. 1. prečišćenog teksta) KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, pa je primjenom propisa o stjecaju krivičnih djela iz čl. 48. st. 2. toč. 3. (čl. 43. st. 2. toč. 2. prečišćenog teksta) OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je po čl. 50. st. 1. (čl. 45. st. 1. prečišćenog teksta) OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 11. siječnja do 23. veljače 1993. godine.

Protiv te presude optuženik i državni odvjetnik su podnijeli žalbe.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela i u odluci o krivičnoj sankciji, te da mu se izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o krivičnoj sankciji i predlaže da se u tom dijelu preinači presuda suda prvog stupnja izricanjem strože kazne optuženiku.

Postupajući na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana a žalba državnog odvjetnika uvaži izricanjem strože kazne optuženiku.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni)

Žalitelj ističe prigovor da je sud prvog stupnja iz provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o subjektivnoj strani krivičnog djela za koje je optuženik oglašen krivim, te smatra da je umišljaj optuženika na oduzimanje novca nastao tek nakon upotrebe sile. U skladu s takvim viđenjem stvari žalitelj smatra da je djelo koje je sud prvog stupnja pravno označio kao razbojništvo trebalo pravno označiti kao tešku krađu iz čl. 131. KZRH, ostvarenu iskorištavanjem bespomoćnosti oštećenika, pa u tome nalazi i povredu krivičnog zakona.

Ovi žalbeni prigovori ne stoje, jer osim navedene puke tvrdnje optuženika, ponovljene i u žalbi, za takvu pravnu ocjenu optuženikova djela, kako se predlaže u žalbi optuženika, u izvedenim dokazima nema nikakvog uporišta.

Naime, upravo ako se prihvati kao istinita tvrdnja optuženika, da su se on i oštećenik neposredno prije inkriminiranog događaja sporili oko novca i prepirali oko dugovanja oštećenika optuženiku, uz inače nesporne okolnosti vezane za ponašanje optuženika i objektivnu stranu inkriminiranog krivičnog djela, suprotno rezoniranju žalitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik postupio na način opisan u izreci pobijane presude, tj. upotrijebio silu protiv oštećenika upravo zbog toga da mu oduzme novac kako bi time sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Odricati postojanje svijesti i volje optuženika da oštećeniku oduzme novac još u momentu kad je optuženik odlučio da oštećenika udari željeznom šipkom po glavi, a imajući u vidu prepirku oko novca koja je tome prethodila, kako se to nastoji prikazati u žalbi optuženika, protivno je razboritom rasuđivanju i životnoj logici, pa se stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona ukazuje neosnovanom.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o krivičnoj sankciji

Razmotrivši odluku o krivičnoj sankciji koju je optuženiku za počinjena krivična djela izrekao sud prvog stupnja, a imajući na umu svrhu kažnjavanja, ovaj Vrhovni sud je našao da žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nisu osnovane.

Naime, kad se uzmu u obzir i ocijene sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, koje je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, prije svega izuzetno teške obiteljske prilike optuženika, koji je nezaposlen kao i njegova supruga, tako da sa dvoje maloljetne djece svi žive od socijalne pomoći, te posebno imajući u vidu izraženo kajanje optuženika za počinjena krivična djela s obzirom na njegovo ponašanje nakon počinjenih djela kad je oštećenika odvezao u bolnicu i tako u znatnoj mjeri otklonio nastupanje još težih posljedica, unatoč činjenice ranije osuđivanosti optuženika za slično krivično djelo počinjeno pred više od deset godina, utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, ukazuju se primjerenim težini počinjenih krivičnih djela, jakosti ugrožavanja zaštićenog dobra i svim okolnostima vezanim uz ličnost optuženika.

Stoga se ne može prihvatiti ocjena izražena u žalbi državnog odvjetnika da je optuženiku izrečena preblaga kazna, kao što nije prihvatiljivo ni stajalište izraženo u žalbi

I Kž 359/93

optuženika, da je u ovom slučaju trebalo primijeniti propise o ublažavanju kazne i optuženiku za počinjena djela izreći blažu kaznu, jer okolnosti da su optuženik i oštećenik suradnici u poslu, da je djelo izvršeno neplanirano i u uzbuđenom psihičkom stanju optuženika, da oštećenikovo zdravstveno stanje nije znatno narušeno, da mu je novac vraćen, kao i postupanje optuženika nakon izvršenih krivičnih djela, koje se ističu u žalbi optuženika, iako predstavljaju olakotne okolnosti, nemaju značaj osobito olakotnih okolnosti u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH, a kao olakotne okolnosti u dovoljnoj su se mjeri odrazile na visini pojedinačnih kazni utvrđenih na granici, odnosno blizu granice posebnog minimuma kazni propisanih zakonom za ova krivična djela, kao i u visini izrečene jedinstvene kazne.

Prema tome, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih stranke pobijaju presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. listopada 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)