Supreme Court dismissed appeal on unpaid overtime pay, ruling collective agreement allows bonus for all extra hours.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the employer's appeal against a lower court ruling that required payment of overtime bonuses. The plaintiffs argued that certain hours were merely a temporary redistribution of work time rather than genuine overtime, citing a 1988 Workers' Council decision that denied bonuses for such periods. The court rejected this distinction, holding that the collective agreement explicitly calculated bonuses based on total effective working time and that the Workers' Council's interpretation was legally invalid as it contradicted the agreement's text.
Legislator headnote
AI generatedčl. 390. st. 1. ZPP; čl. 63. st. 1. Samoupravnog sporazuma: The Supreme Court held that a collective agreement's provision for bonuses based on total effective working time encompasses both regular and overtime hours, rendering an employer's internal interpretation denying bonuses for redistributed work time legally invalid.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr-485/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Z. iz S., R. J. iz S. i M. B. iz S., svi zastupani po D. B. odvjetniku u S., protiv tuženog M. d.d. S., zastupanog po M. S. odvjetniku u S., uz sudjelovanje umješača M. d.o.o. Z., zastupanog po M. Đ. odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji umješača protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 15. listopada 1993. godine, br. Gž-1614/93, kojom je djelomično potvrđena a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu od 03. ožujka 1993. godine, br. P-579/91, u sjednici vijeća održanoj 03. prosinca 2003. godine,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija umješača M. d.o.o. Z. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu od 03. ožujka 1993. br. P-579/91 presuđen je tuženik isplatiti tužiteljima razliku plaće za razdoblje od 1987. do 1998. za prekovremene radne sate i to 30% u US dolarima, a 70% u domaćoj valuti uz primjenu valutne klauzule, sve to sa zakonskom zateznom kamatom po mjesecima dospijeća, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 70.600 HRD dok su s preostalim djelom tužbenog zahtjeva II. i III-tužitelj odbijeni.
Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 15. listopada 1993. br. Gž- 1614/93 navedena presuda je potvrđena u dijelu obveze tuženika na isplatu u US dolarima, a ukinuta glede isplate u protuvrijednosti US dolara u domaćoj valuti.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude umješač je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev ili ukine iste i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u stajalištu nižestupanjskih sudova da prekovremeni radni sati tužitelja imaju značaj rada dužeg od redovnog radnog vremena, iako se zapravo radilo o privremenoj preraspodjeli radnog vremena, a za koje nije ni jednim propisom ili općim aktom poslodavca propisana naknada u obliku stimulacije i viška, pogotovo kad je Radnički savjet tuženika 24. studenoga 1988. godine, dajući obvezatno tumačenje čl. 58. Samoupravnog sporazuma odlučio da radnicima za rad duži od redovnog radnog vremena i noćni rad ne pripada naknada s osnova stimulacije i viška.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.
Revizija umješača nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na obračun i isplatu stimulacije i viška za odrađene prekovremene radne sate, budući da im je obračunom osobnog dohotka stimulacija i višak obračunat i priznat samo za redovno radno vrijeme.
U postupku je utvrđeno da su tužitelji bili upućeni na gradilište u Irak, gdje se radilo uglavnom duže od redovnog radnog vremena.
Vještačenjem je utvrđena količina prekovremenih sati tužitelja, financijski uspjeh postignut na gradilištu o kojem ovisi visina stimulacije i viška, te izvršen obračun naknade s osnova stimulacije i viška, kako to propisuju odredbe čl. 58., 61., 63. i 66. SAS-a.
Sudovi su prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te obvezali tuženika na platež utvrđene neisplaćene razlike osobnog dohotka na način da je tuženik 30% dužan platiti u US dolarima, a 70% u protuvrijednosti domaće valute.
Neosnovano se u reviziji ukazuje na pogrešnost obračuna stimulacije i viška od strane sudskog vještaka. Vještak je pozivom na odredbe čl. 58., 61., 63. i 66. Samoupravnog sporazuma o zajedničkim osnovama i mjerilima za utvrđivanje određenih prava, obveza i odgovornosti radnika na privremenom radu u inozemstvu od 09. prosinca 1986. (u daljem tekstu: SAS), kojeg je potpisalo 11 tadašnjih tvrtki, utvrdio broj prekovremenih sati, te prema financijskim pokazateljima samog tuženika utvrdio vrijednost stimulacije i viška za prekovremeno odrađene sate tužitelja.
Člankom 58. navedenog SAS-a propisan je način obračuna osobnog dohotka radnika na privremenom radu u inozemstvu na način da se broj bodova određenog radnog mjesta množi s vrijednošću boda u zemlji, tako dobiveni iznos množi se s ostvarenom normom na gradilištu u inozemstvu, koju normu predstavlja stimulacija i višak ostvaren za obračunski mjesec u zemlji.
Kako tužitelji nisu bili neposredni radnici na gradilištu, već voditelji poslova, njihov se rad ne može mjeriti ostvarenom normom, već se mjeri prema financijskim uspjesima gradilišta, kako to propisuje odredba čl. 63. st. 1. navedenog Sporazuma, a koja glasi: "Radnici koji ne rade u normi, stimulirat će se prema financijskom uspjehu gradilišta".
Financijski vještak je temeljem te odredbe obračunao stimulaciju i višak za prekovremeno odrađene sate tužitelja, pa revizijske tvrdnje da bi tužitelji imali pravo na takav obračun samo kad bi se radilo o radu dužem od redovnog, a ne i prekovremenog rada, koji ima karakter privremene preraspodjele radnog vremena, nisu osnovane. Ovo stoga, što čl. 63. Samoupravnog sporazuma kod obračuna stimulacije i viška ne pravi razliku između redovnih i prekovremenih sati, kao i stoga što upravo za prekovremene sate, kad oni predstavljaju preraspodjelu redovnog radnog vremena, tužiteljima pripada naknada za stimulaciju i višak, jer se rad duži od redovnog radnog vremena kod preraspodjele radnog vremena tretira kao redovno radno vrijeme za koje zaposlenicima uvijek pripada naknada s naslova stimulacije i viška. Naime, upravo prekovremenim radom i radom dužim od redovnog radnog vremena radnici ostvaruju i veće rezultate rada, zato i imaju pravo na naknadu s naslova stimulacije i viška.
Neosnovano se revident poziva na zaključak Radničkog savjeta tuženika od 24. studenoga 1988. prema kojem se za rad duži od redovnog radnog vremena i noćni rad ne obračunava stimulacija i višak, jer je takvo tumačenje Radničkog savjeta suprotno odredbama SAS-a, pa bi zapravo značilo izmjenu SAS-a, a na što Radnički savjet tuženika nije bio ovlašten, kako ispravno ocjenjuju nižestupanjski sudovi. Osim toga, zaključak tuženika o značenju odluke Radničkog savjeta je pogrešan. Prvi dio odluke Radničkog savjeta glasi: "Stimulacija i višak kao dio osobnog dohotka radnika na privremenom radu u inozemstvu obračunava se na ukupno efektivno radno vrijeme (redovno i produženo)." Očito je dakle da i Radnički savjet smatra da se upravo redovnim, ali i produženim radom postiže bolji financijski rezultat, pa se stoga stimulacija i višak obračunavaju na ukupno efektivno radno vrijeme. U nastavku Radnički savjet navodi: "Na dodatak za rad duži od punog radnog vremena i na dodatak za noćni rad ne obračunava se stimulacija i višak." Dodatak za rad duži od redovnog iznosi 25%, a za noćni rad 20%, kako to propisuje odredba članka 66. SAS-a, pa se prema odluci Radničkog savjeta na te dodatke ne može obračunavati još i stimulativni dio. Upravo tako je financijski vještak postupio, izričito navodeći da na dodatak od 25% nije obračunavao ni stimulaciju, ni višak, pa su stoga tvrdnje revidenta o neosnovanom prihvaćanju nalaza i mišljenja financijskog vještaka neosnovane.
Stoga revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava nisu ostvareni, pa kako nisu ostvareni ni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju umješača kao neosnovanu.
U Zagrebu, 03. prosinca 2003. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.