Rev-1061/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1061/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. H. iz S., Gradsko povjereništvo Zagreb, protiv tuženika C. a. d.d. Z., kao pravni slijednik A. d.o.o. Z., koga zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik iz Z., radi preuzimanja u radni odnos, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. lipnja 1996. godine, br. Gž-267/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 1994. godine, br. Pr-290/92, u sjednici održanoj dana 11. listopada 2000. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, te obje nižestupanjske odluke - presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 11. lipnja 1996. godine, br. Gž-267/95 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. lipnja 1994. godine, br. Pr-290/92 - ukidaju u cijelosti, i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

"Utvrđuje se da je tužiteljica M. V. od 14.11.1991. godine u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženika, na radnom mjestu "Referent za rezervaciju karata i informacije I", pa se nalaže tuženiku da tužiteljicu preuzme u radni odnos s danom 14.11.1991. godine u roku od 8 dana, pod prijetnjom izvršenja.".

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom uz obavezu da tuženiku nadoknadi parnični trošak ili da se iste presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i postupak.

Tužiteljica je odgovorila na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika osporavajući revizijske navode, te predložila da se revizija dobije kao neosnovana, dok se državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja je utvrđeno:

- tužiteljica je bila u radnom odnosu kod J.-a sa sjedištem u Srbiji. Tužiteljica je dobila odluku po kojoj je kod tog poduzeća radni odnos prestao s danom 15.10.1991.g. Tuženik je osnovan odlukom Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj od 7.11.1991.g. i upisan u Sudski registar kod Okružnog privrednog suda u Zagrebu (sada Trgovački sud u Zagrebu) dana 14.11.1991.g., te je tužiteljica nastavila dolaziti na postao i nakon tog datuma, ali je obaviještena po službeniku da ne mora dolaziti na posao.

Sudovi nižeg stupnja ocijenili su Odluku poduzeća J. iz B. o prestanku radnog odnosa tužiteljice kod tog poduzeća bez pravnog učinka (apsolutno ništava) pozivom na odredbu čl. 12. st. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske i temeljem Odluke Sabora Republike Hrvatske od 8.listopada 1991. godine, kojom se pod toč. 3. ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše Federacije, jer su svi pravni akti doneseni od takvih tijela apsolutno ništavi i smatraju se da ne postoje.

Stoga zaključuju sudovi nižeg stupnja da tužiteljici nije mogao prestati radni odnos dne 15. listopada 1991. godine u vrijeme kada je tužiteljica obaviještena da ne mora dolaziti na posao.

Prema toč. II prije spomenute Odluke Republike Hrvatske odriče se legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje SFRJ, a u toč. II određeno je da Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše Federacije SFRJ.

Dakle, odredbe Odluka Sabora Republike Hrvatske tiču se samo pravnih akata tijela dotadašnje Federacije SFRJ, pa se one ne mogu odnositi na odluke J. kao poduzeća sa sjedištem u Srbiji.

Stoga je kod ocjene pitanja zakonitosti Odluke J.-a o prestanku radnog odnosa njegovim zaposlenicima zaposlenim u poslovnim jedinicama na teritoriju Republike Hrvatske potpuno neutemeljeno pozivanje na spomenutu odluku.

Osim toga, sudovi nižeg stupnja su se pozvali na odredbu čl. 8. st. 2. sada važeće Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 52/91 - u daljnjem tekstu Uredba o zabrani), koja je stupila na snagu 3. listopada 1991. godine, tumačivši navedenu odredbu sukladno kasnije donesenoj Uredbi o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 40/92) kojom je u čl. 9. propisano, da u pravnim osobama nastalim organiziranjem po odredbama ove Uredbe ostaju u radnom odnosu zatečeni radnici.

Naime, odredbom čl. 8. st. 2. ranije Uredbe o zabrani bilo je propisano, da pravna osoba nastala organiziranje po odredbama ove Uredbe ne odgovara za obveze pravne osobe u čijem sastavu je bila poslovna jedinica ili drugi organizacijski oblik iz kojeg je nastala. Odredbom čl. 6. iste Uredbe bilo je propisano da se poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih poslova sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske mogu odlukom zaposlenih donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu, a tu odluku može donijeti i tadašnja Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj.

Sudovi nižeg stupnja su zaključili, da intencija prve Uredbe o zabrani, nije bila da svi zaposleni djelatnici ostanu bez posla, pa je taj nedostatak saniran donošenjem kasnije Uredbe o zabrani, te kako tuženik nije rješavao radnopravni status tužiteljice, tužiteljica je bila u radnom odnosu kod tuženika dne 15. studenog 1991. godine, pa ju je tuženi dužan preuzeti na rad s tim datumom, a nije odlučno da li je pravni prednik tuženika nastao osobnim izjašnjavanjem svojih djelatnika ili odlukom Agencije.

Stoga su sudovi nižeg stupnja prihvatili tužbeni zahtjev.

Ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu sudova nižeg stupnja, da je tužiteljica u vrijeme osnivanja tuženika mogla imati status zatečenog radnika bez obzira što prva - tada važeća Uredba o zabrani ("Narodne novine", br. 52/91) nije imala odredbu o radnopravnom staništu radnika koji je imala druga Uredba o zabrani ("Narodne novine", br. 40/92).

Dakle, nepostojanje odredaba prve Uredbe o zabrani u pogledu izričitog uređivanja pitanja radnopravnog statusa radnika koji su zatečeni u radnom odnosu u trenutku organiziranja nove pravne osobe ne znači samo po sebi i nepostojanje obveze njihovog preuzimanja ukoliko su ispunjene sve druge zakonom propisane pretpostavke za nastavak i postojanje radnog odnosa.

Stoga ova pravna praznina u propisu ne može biti na štetu tih radnika.

Međutim, sudovi nižeg stupnja pogrešno su primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev, a da nisu prethodno raspravili radnopravni status tužiteljice prilikom osnivanja tuženika, a zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, ako je tužiteljici radni odnos bio prestao temeljem spomenute odluke J.-a od 15.10.1991.g. tada se ona ne može smatrati radnikom zatečenim u radnom odnosu u vrijeme osnivanja tuženika.

Stoga je valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka sud prvog stupnja raspravit će radnopravni status tužiteljice u smislu naprijed izloženog, a potom će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 11. listopada 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.