Revr-553/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 553/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz S. M. na M., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1837/13-2 od 11. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 1423/11-18 od 18. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 3. studenog 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja S. H. protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 1837/13-2 od 11. prosinca 2013. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Karlovcu presudom poslovni broj P-1423/11-18 od 18. lipnja 2013., naložio je tuženici isplatiti tužitelju 63.545,00 kuna bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose sve pobliže navedeno u izreci te presude, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 6.675,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 8 dana te je tužitelj odbijen s ostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

Županijski sud u Karlovcu presudom poslovni broj Gž-1837/13-2 od 11. prosinca 2013. odbio je žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1423/11-18 od 18. lipnja 2013.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena njegova žalba reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći pravna pitanja za koja smatra da su važna radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se revizija prihvati, ukine drugostupanjska presuda te predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te traži trošak sastava revizije u iznosu 1.875,00 kuna.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. stavka 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, a kojeg je tužitelj obavljao i to za razdoblje od mjeseca ožujka 2008. do mjeseca rujna 2009.

Tužitelj u reviziji postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1. Treba li se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe, koji rad je normiran i faktično organiziran kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, prilikom isplate plaće vrednovati kao rad u trajanju od 24 sata?

2. Smatra li se dnevnim odmorom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu, odnosno prekidom rada, odmor za vrijeme obavljanja stražarske službe u trajanju od 4x2 sata kroz vrijeme od 24 sata obvezne nazočnosti na radnom mjestu?“

Kao razloge važnosti tužitelj u reviziji ukazuje na različitu praksu županijskih sudova i to Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012., Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4042/12 od 13. studenoga 2012., Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-147/12 od 18. listopada 2012., Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gžr-97/12 od 7. studenoga 2012., Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-3398/11 od 17. rujna 2012., Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2547/11 od 30. studenoga 2012. i Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2009/12 od 27. prosinca 2012. u kojima su sudovi zauzeli shvaćanje da se odmor za vrijeme obavljanja straže/dežurstva u trajanju od 2 sata ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme, a to iz razloga što ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu, a iz izvedenih dokaza proizlazi da za vrijeme obavljanja straže tužitelj nema mogućnosti napuštanja mjesta gdje se ona obavlja.

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP, odnosno da su pravna pitanja određeno naznačena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na ta pitanja odnose, a kao razlog važnosti navedena je različita praksa drugostupanjskih sudova u svezi navedenih pravnih pitanja.

Tužitelju je prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 63.545,00 kuna, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te zaključuju kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Također je utvrđeno da je tužitelj faktički dobivao na korištenje slobodne dane koji su vještačenjem odbijeni od ukupnog fonda sati.

Na taj način nižestupanjski su sudovi rad od 8 sati tretirali redovnim radom, daljnjih 8 sati prekovremenim radom, a daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor. U dane službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor.

Odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravna pitanja koja se odnose na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), a koja su prema ocjeni ovog suda važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i o čijem rješenju ovisi odluka u ovom sporu.

Prema ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno boravio na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radu, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, što nije fizički moguće i nije životno, kakvo je shvaćanje ovaj sud već izrazio u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. studenog 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.