Rev-3055/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3055/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.P. -M. iz S., .. broj …, koju zastupa punomoćnik P.Š., odvjetnik u S., protiv tuženika S. d.d. V., koga zastupa punomoćnik N.Š., dipl. pravnik, te odvjetnik Z.M. u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 15. ožujka 1995. godine broj Gž-415/95, kojom je odbijena žalba tuženika i prihvaćena djelomično žalba tužitelja te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 6. srpnja 1994. godine broj P-678/92, u sjednici održanoj 29. travnja 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća te se u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o parničnom trošku ukida presuda Županijskog suda u Splitu od 15. ožujka 1995. godine broj Gž-415/95 i presuda Općinskog suda u Splitu od 6. srpnja 1994. godine broj P-678/92 i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu od 4. srpnja 1994. godine broj P-678/92 suđeno je:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja iz osnova nematerijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 90 000 KN, od čega: a) za pretrpljene fizičke bolove iznos od 20 000 KN, b) za duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti 60 000 KN i c) za pretrpljeni strah 10 000 KN, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. srpnja 1994.g. pa do isplate, dok se u preostalom dijelu za iznos od 55 000 KN tužbeni zahtjev odbija.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja na ime materijalne štete isplatiti tužiteljici iznos od 0,38 KN, sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 0,19 KN teče od 17. lipnja 1987.g., a na iznos od 0,19 KN od 12. studenog 1987.g., dok se u preostalom dijelu za iznos od 3 773,62 KN tužbeni zahtjev odbija.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja na ime troškvoa ovog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 4 000 KN."

Presudom Županijskog suda u Splitu od 15. ožujka 1995. godine broj Gž-415/92 suđeno je:

"1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 90.000,38 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Uvažava se žalba tužiteljice i preinačuje prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev na način da se tužiteljici, pored dosuđenog iznosa od 90.000,00 kuna, dosuđuje i daljnji iznos od 55.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 6. srpnja 1994. godine do isplate.

3. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.230,80 kuna u roku od 15 dana."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o trošku parničnog postupka, reviziju i dopunu revizije izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da sud reviziju prihvati te pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju i dopunu revizije tuženika sud prvog stupnja dostavio je pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP), na odgovor tužiteljici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tužiteljica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tuženika niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

U ovoj pravnoj stvari tužiteljica zahtijeva naknadu materijalne i nematerijalne štete od tuženice tvrdeći da je oboljela od azbestoze pluere i pluća i to zato što je tuženik u procesu proizvodnje upotrebljavao azbest u svom proizvodnom pogonu a tužiteljica da je cijeli radni vijek od 1948. do 1985. godine kada je otišla u mirovinu bila blagajnica u prostorijama poduzeća B. koje su se nalazile uz samu tvornicu A.V. - sada S. a da je do 1957. godine živila u stanu kojeg je samo jedan zid odvajao od tvornice s time da su njeni roditelji sagradili kuću u V.I. br. …, u kojoj je tužiteljica stanovala s time da se s vremenom uz tvornicu stvarao deponij otpadnog materijala koji se širio sve do kuće njenih roditelja a na istom da su odlagani ostaci azbesta i salonita u tekućem stanju koji su izrazito otrovni (deponij da je zatrpan pod pritiskom javnosti 1992. godine).

Nižestupanjski sudovi na temelju takvih tvrdnji tužiteljice ocijenjuju da: "S obzirom da je tuženik dugo godina upotrebljavao azbest u svom proizvodnom procesu, što je notorno i općepoznato, nesumnjivo je da je upravo to uzrok oboljenja tužiteljice, kod činjenice da je ona cijeli život živjela i radila u neposrednoj blizini same tvornice. Isto je tako općepoznato da je više radnika tuženika zbog dugogodišnjeg kontakta s azbestom obolilo od iste bolesti kao i tužiteljica".

Nižestupanjski sudovi iz navedenog zaključuju da između opasne djelatnosti pravnog prednika tuženika i tuženika te bolesti tužiteljice postoji pravno relevantna uzročna veza.

Iako su u postupanju nižestupanjski sudovi naveli niz činjenica koje upućuju na postojanje uzročne veze između opasnih djelatnosti tuženika i tužiteljičine bolesti ipak ovaj sud, barem do sada, ne može prihvatiti kao pravilnu pravnu ocjenu nižestupanjskih sudova o postojanju pravno relevantne uzročne veze potrebne za ocjenu postojanja odgovornosti tuženika.

Ovo iz razloga što se ne radi o "notornoj uzročnosti" posebno ne u situaciji kad tužiteljica nije bila zaposlenik tuženika i nije sudionik u procesu proizvodnje u kojem su na različite načine zaposlenici izloženi štetnom djelovanju azbesta i salonita, već je tužiteljica radila i stanovala u neposrednoj blizini tuženikove tvornice odnosno tuženikovog deponija otpadnih tvari.

U takvoj situaciji nižestupanjski su sudovi trebali utvrđenje o mogućnosti oboljenja tužiteljice štetnim utjecajem koji bi dolazili i u okolinu iz tvornice odnosno deponije prepustiti vještaku koji bi na temelju stručnog znanja (kojima sudovi ne raspolažu) mogao ocijeniti da li su okolnosti koje tužiteljica navodi glede rada i stanovanja s obzirom na njezinu tvornicu odnosno deponije i s obzirom na koncentraciju štetnih supstancija takva opasnost koja je mogla biti uzrokom oboljenja tužiteljice.

Pritom će trebati utvrditi i ocijeniti osnovanost prigovora tuženika da nije odlagao otpad koji bi bio štetan za okolinu na otvorenim mjestima niti u blizini naselja te da je tužiteljica radila u poduzeću u kojem se također koriste azbestni proizvodi i ocijeniti da li su te okolnosti mogle biti od utjecaja na zdravstveni status tužiteljice.

Zbog navedenih je razloga, barem za sada, nije moguće kao pravilno prihvatiti ocjenu nižestupanjskih sudova o postojanju pravno uzročne veze između tužiteljičine bolesti i djelatnosti prednika tuženika i tuženika.

Iz navedenih je razloga primjenom čl. 395. st. 2. ZPP revizija tuženika prihvaćena i pobijane presude nižestupanjskih sudova ukinute te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će vještačenjem utvrditi okolnosti na koje je upozoren ovim rješenjem te odgovoriti na prigovore revidenta glede deponiranja otrovnih stvari i korištenja azbesta u tvornici gdje je tužiteljica radila i nakon toga donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku.

Zbog navedenih je razloga odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 29. travnja 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.