Revr-1320/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1320/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća te Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P., V., B. i H., kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-635/11-2 od 17. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2460/01-26 od 18. siječnja 2011., u sjednici održanoj 15. rujna 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je između Republike Hrvatske, Ministarstva obrane i tužitelja M. M. zasnovan radni odnos 10. siječnja 1996. na radnom mjestu „vozač autobusa i kamiona“, u svojstvu djelatne vojne osobe-vojnika te zahtjev za vraćanje tužitelja na njegovo ili drugo odgovarajuće radno mjesto (t. I. izreke)

Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.163,20 kn (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč 6. i 11. ZPP, bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suprotno tvrdnji revidenta nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, jer su odlučne činjenice utvrđene pravilnom ocjenom izvedenih dokaza.

Revizijski navod da prvostupanjski sud nije donio obrazložena rješenja iz kojih razloga je odbio provesti predložene dokaze te da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi odredbi čl. 300. st. 1. i 2. ZPP nije osnovan. Naime, revizija se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjene u postupku pred prvostupanjskim sudom pa ovaj sud nije cijenio revizijske navode koji ukazuju na navedenu povredu odredaba parničnog postupka.

Ponavljanjem žalbenih razloga tužitelj smatra da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer prvostupanjski sud nije izveo i ocijenio čitav niz dokaza koji se nalaze u spisu, a koje posebno nabraja u reviziji te da mu je time onemogućeno raspravljanje pred sudom.

Okolnost da sud nije prihvatio sve dokazne prijedloge tužitelja ne znači da je time tužitelj onemogućen u raspravljanju pred sudom, jer je prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

Zbog toga nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

Zbog gore navedenih razloga nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 220. ZPP, jer činjenica da drugostupanjski sud nije izveo sve dokaze čije izvođenje je tužitelj predložio, nije bila od značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

Budući da u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident, a nije ostvarena ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 392. a. ZPP, to ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je s tuženicom zasnovao radni odnos 10. siječnja 1996. na radnom mjestu „vozač autobusa i kamiona“, u svojstvu djelatne vojne osobe-vojnika, te zahtjev za vraćanje tužitelja na njegovo ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

U postupcima pred nižestupanjski sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelju izdana vojna iskaznica u kojoj se navodi da je djelatnik Ministarstva obrane,

- da je tužitelju plaća isplaćivana preko H. b. d.d., a po nalogu M. d.o.o. G.,

- da je tužitelj bio pripadnik 66. pukovnije za izgradnju cesta,

- da Ministarstvo …, nije obračunavala ni isplaćivala plaću tužitelju kao pripadniku 66. pukovnije,

- da 66. pukovnija nije bila u sastavu Hrvatske vojske,

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev kao neosnovan utvrdivši da tužitelj nije s tuženicom sklopio ugovor o djelatnoj vojnoj službi niti postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu te smatraju neosnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj zasnovao radni odnos s tuženicom Republikom Hrvatskom na neodređeno vrijeme.

Prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95) državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.

Nadalje, prema čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine" broj 57/91.), vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci.

U smislu citiranih propisa, koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja predmetnih vojnih iskaznica, vojna iskaznica, dakle nije akt o prijamu u djelatnu vojnu službu, kako to pogrešno smatra revident. U ovom slučaju je utvrđeno da 66. pukovnija, u kojoj tužitelj tvrdi da je bio djelatna vojna osoba, nije nikada bila u sastavu Hrvatske vojske, niti postoji akt o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi za tužitelja. Zato vojna iskaznica na koju se poziva tužitelj nema značaj koji joj pridaje revident, niti sama po sebi ne potvrđuje postojanje radnog odnosa tužitelja kao djelatne vojne osobe s tuženicom. Zbog toga nije osnovan taj revizijski prigovor.

Budući da je u postupku utvrđeno da ne postoji akt o prijamu tužitelja u djelatnu vojnu službu niti ugovor o djelatnoj vojnoj službi, a također tužitelj s tuženicom nije sklopio ugovor o radu, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da između stranaka nije zasnovan radnopravni odnos.

Zbog toga se nije ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Pravilno su sudovi odlučili i o troškovima parničnog postupka na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, a visina troškova pravilno je odmjerena u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 15. rujna 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.