Rev-1241/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1241/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika K. Ž. i K. M. iz Š., koje zastupa punomoćnik N. K., odvjetnica iz Č., protiv tuženika i protutužitelja P. Š. i S. Š., oboje iz odlučujući o reviziji tuženika i protutužitelja P. Š. protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-590/96 od 25.listopada 1996. godine, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-969/94 od

03. srpnja 1995. godine u odnosu na I-tuženika u toč. I i II izreke, u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2000.godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika i protužitelja P. Š. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu broj P-969/94 od 3.srpnja 1995. godine naloženo je tuženicima P. Š. i S. Š. da solidarno isplate tužiteljima Ž. K. i M. K. iznos od 10.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa pripadajućim kamatama

i

troškovima

postupka

(toč. I izreke), dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika i protutužitelja istaknut prema tužiteljima i protutuženima radi isplate 16.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate zajedno sa kamatama i troškovima postupka (toč. II izreke).

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-590/96 od 25.listopada 1996. godine djelomično je potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu pod toč. II izreke, dok je u dijelu pod toč. I izreke prvostupanjska presuda preinačena, te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja Ž.K. u odnosu na tuženika P.Š., a kao neosnovani su odbijeni tužbeni zahtjev tužiteljice M.K. u odnosu na I i II-tužene, kao i zahtjev tužitelja Ž.K. u odnosu na S.Š.

Protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska odluka pod I u odnosu na I-tuženika, te u dijelu kojim mu je naloženo da plati I-tužitelju iznos od 10.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate sa kamatama i troškovima

postupka, kao i protiv odluke o trošku, I-tuženik i I-protutužitelj P.Š. izjavio je reviziju iz svih razloga predviđenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91 i dr. - dalje ZPP), te predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku odluku i odbije tužitelja sa tužbenim zahtjevom, a prihvati u cijelosti protutužbeni zahtjev protutužitelja, ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U odnosu na tužbeni zahtjev

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tužitelj, kao zajmodavac i tuženik kao zajmoprimac, kao suosnivači privatnog poduzeća K., sklopili dana 21.03.1994. godine ugovor o zajmu na iznos od 10.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti s rokom dospjeća 1.11.1994.godine na kojem ugovoru je tuženik i ovjerio potpis, te da dugovani iznos po dospjeću tužitelju nije plaćen. Utvrđeno je također da je iznos zajma predstavljao sporazumno utvrđen iznos preuzetog duga tuženika prema tužitelju na ime najamnine, temeljem ugovora o najmu teretnog i priključnog vozila od 27.03.1993.godine, kojim je ugovorom tužitelj iznajmio privatnom poduzeću K. zastupanom po tuženiku svoje teretno vozilo marke Mercedes Daimler Benz/1622. Utvrđeno je da je tuženik tim vozilom vršio prijevozne usluge, te da je tužitelju na ime najamnine trebalo isplaćivati mjesečno 10% netto zarade, pa kako tužitelju dogovoreni iznos zarade nije isplaćivan, stranke su sklopile predmetni ugovor o zajmu. Utvrđeno je također da je tužitelj preuzeo sporni kamion od tuženika 12.3.94. godine, budući da mu nije plaćao dogovoreni najam.

Kraj ovako nesporno utvrđenih, jedinih relevantnih činjenica za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, nalazeći da je upravo prava volja stranaka bila da ukupni iznos dugovane najamnine pretvore u ugovor o zajmu, koju ocjenu prihvaća i ovaj sud.

U odnosu na protutužbeni zahtjev

Utvrđeno je da je dana 1.3.1994. godine sklopljen ugovor o prijevozu između poduzeća D. d.o.o. S. i poduzeća K. d.o.o., ali unatoč tome protutužitelj nije u tijeku postupka dokazao da bi pretrpio bilo kakvu štetu, niti je na tu okolnost pružio dokaze i dostavio u spis poslovne knjige ili račune kao dokaz o visini štete i izmakle dobiti, pa su stoga ispravno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Kako tuženik revizijskim prigovorima isključivo pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, (treba istaknuti da je u tijeku cijelog postupka tuženik pristupio na ročište samo jednom i to dana 21.2.95. godine), upućuje se tuženik, da takvi revizijski prigovori ne mogu biti predmet razmatranja u ovoj fazi postupka (čl.385. st.3. ZPP), te je iste mogao iznositi ranije.

Stoga po ocjeni ovoga suda nije ostvaren revizijski prigovor bitne povrede odredbi ZPP iz čl.354. st. 2. toč. 13. ZPP .

U odnosu na odluku o trošku

Povodom prigovora na odluku o trošku, treba reći da su pravilno nižestupanjski sudovi temeljem odredbe čl.154. st. 1. ZPP, dosudili tužitelju trošak parničnog postupka u zatraženom iznosu, u skladu sa tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, bez obzira na činjenicu što je tuženik uspio u žalbi na način da je u odnosu na II-tuženicu i II-protutužiteljicu tužba odbijena, tužitelj nije u zatraženom troškovniku niti tražio povišenje nagrada radi zastupanja više osoba temeljem tbr. 36 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa je trošak i nakon preinačene prvostupanjske odluke ostao isti i pravilno obračunat.

Kako nije počinjena niti bitna povreda odredbi ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10. na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 13. prosinca 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.