Gž-4057/2005-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl. br.: XXVIII Gž-4057/05-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ines Smoljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. d. o.o. iz Z., koga zastupa punomoćnik A. O., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. Č. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica B. H., odvjetnica u Z., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2005. posl. br. Pp-112/03, dana 8. studenoga 2005.,

r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 21. ožujka 2005. posl. br. Pp-112/03 u odnosu na točku I i II izreke, te dijelu točke III izreke za iznos parničnog troška od 2.196,00 kn.

Preinačava se pobijano rješenje u točki III izreke za iznos parničnog troška od 610,00 kn i u sudi:

«Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 610,00 kn.»

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 122,00 kn u roku od 8 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

Prvostupanjskim je rješenjem odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženik smetao time što je promijenio bravu na ulaznim vratima poslovnog prostora u Z., prizemlje i uselio se u isti, da mu se naloži da tužitelju preda ključ novopostavljene brave jer se u protivnom ovlašćuje tužitelj da ju promijeni, te je dužan predati u posjed poslovni prostor tužitelja slobodan od osoba i stvari, uz zabranu svakog takvog i sličnog smetanja.

Tužitelj je odbijen za zahtjevom za izdavanje privremene mjere (točka II), te mu je naloženo da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 2.806,00 kn (točka III). Protiv navedenog rješenja je žalbu izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 - dalje: ZPP) s prijedlogom usvajanja žalbe i naknadom njezinog troška.

Žalba je djelomično osnovana.

Između stranaka nije sporno da je tužitelj bivši direktor tuženika, te da je u posjedu poslovnog prostora u Z., prizemlje, koji je predmet ovog spora o smetanju posjeda.

Sporno je da li je tuženik samovlasno smetao tužitelja, a s tim u vezi tko je bio njegov posljednji mirni posjednik.

Prvostupanjski je sud u provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

− da je tuženik bio u posjedu predmetnog prostora kontinuirano od 1988. i to prvo kao djelatnik, pa direktor, a nakon što je tijekom 2002. dobio otkaz u poslovnom prostoru obavlja (svoju) poslovnu djelatnost,

− da je tužitelj od tuženika bezuspješno zatražio ključeve prostora, čemu je ovaj odbio udovoljiti,

− da je tužitelj dva puta promijenio bravu spornog prostora i to (prvo put) tijekom 2002., time da je već slijedećeg dana tuženik vratio posjed i (drugi put, što je predmet ovog spora u siječnju 2003.), ali se tuženik poslužio samopomoći, zamijenio brave i «ušao u prostor», − da je tužitelj saznao za promjenu brave u siječnju 2003. jer su 10-15 dana, nakon što je tuženik vratio posjed, došli njegovi predstavnici iz Lj.,

− da je tužba za smetanje posjeda podnesena 9. travnja 2003.

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev nakon što utvrdio da je protekao subjektivni rok od 30 dana iz odredbe čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («NN» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, dalje ZV), jer je tužba podnesena dana 9. travnja 2003., a za smetanje je tužitelj saznao u siječnju iste godine. Budući da je tužba podnesena nakon proteka (subjektivnog) roka od 30 dana od saznanje za čin smetanja i počinitelja, pravilno je tužitelju uskraćena posjedovna zaštita (čl. 21. st. 1. u čl. 22. st. 1. ZV).

svezi sa

U pravu je žalitelj da osoba koja je u radnom odnosu nema posjed nego je posjednikov pomoćnik u posjedovanju (čl. 12. st. 2. ZV), međutim previđa da je tuženik to prestao biti, nakon što je 2002. dobio otkaz. Tuženikov posjed je, nakon što je prestalo njegovo zaposlenje kod tužitelja, postao miran odnosno istinit (čl. 18. st. 1. ZV) protekom roka određenog čl. 21. st. 2. i 3. ZV.

Neodlučni su prigovori žalitelja da on nema pravo na posjed (osnovu korištenja), kao ni okolnost da ga daje u najam drugim osobama, jer pravo na posjed ne može biti predmetom ovog spora (čl. 22. st. 2. ZV).

Neosnovano tužitelj prigovara iskazima svjedoka Z. V. i M. G., zbog pristranosti s obrazloženjem da su zainteresirani za uspjeh tuženika (Z. V. vodi spor sa tužiteljem o vlasništvu toga prostora). Prvostupanjski je sud valjano cijenio njihove iskaze (čl. 8. ZPP), a razlozi koje je žalitelj istaknuo ne dovode u sumnju utvrđenja niti zaključak suda o odlučnim činjenicama.

Budući da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za sudsku zaštitu posjeda pravilno je odbijen njegov prijedlog za izdavanje privremene mjere (čl. 298. Ovršnog zakona ("NN", br. 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05).

Osnovano međutim tužitelj prigovara odluci o parničnom trošku kada ukazuje da su ročišta od 2.2.2004. (list 24, pogrešno u žalbi navedeno kao 12.2.2004.) i od 15.9.2004. (list 35) odgođena krivnjom tuženika. Naime, iz raspravnog zapisnika od 2.2.2004. proizlazi da je tuženik, koji je uredno bio obaviješten da će na tom ročištu biti saslušan kao stranka, izostao zbog službenog puta u B., što se ponovilo i na ročištu dana 15.9. iste godine uz obrazloženje da ide na službeni put. Međutim, tuženik nije (zbog službenog puta) tražio odgodu ročišta (čl. 116. st. 1. ZPP), već je zbog njegovog izostanka s ročišta uzrokovao njegovu odgodu i ujedno prouzročio trošak suprotnoj strani.

Prema shvaćanju ovog suda stranka koja je svojom krivnjom odnosno slučajem koji se njoj dogodio uzrokovala suprotnoj strani trošak nema pravo na naknadu svojih troškova parničnog postupka, već je u smislu odredbe čl. 156. st. 1. ZPP dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi suprotnoj stranci troškove.

Kako je prvostupanjski sud tuženiku priznao trošak za pristup na ročište dana 15.9.2004. (a ne i za ročište od 2.2.2004., kako tvrdi žalitelja) u iznosu od 500,00 kn što sa PDV daje 610,00 kn, valjalo je za navedeni iznos umanjiti dosuđeni trošak tuženiku, tako da tuženik ima pravo na trošak tužitelja dobiti 2.196,00 kn.

Međutim, tužitelju pripada naknada po principu krivnje za pristup na dva ročišta sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («NN» br. 96/93,87/93,16/94 i 11/96), koja se primjenjuje na radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika («NN», br. 91/04) i to po Tbr. 9. toč. 4. 25% nagrade od 20 bodova (po Tbr. 7. toč. 2. podstavka jedan za smetanje posjeda, ili 200,00 kn, a što sa PDV daje iznos od 244,00 kn) ili 61,00 kn. Dakle, tužitelj ima pravo na trošak tuženika na nagradu za zastupanje za dva ročišta od ukupno 122,00 kn.

Podnesak tužitelja od 6.12.2004., dostavljen u spis 4 dana nakon što je održano ročište dana 2.12.2004. (list 39), nije uzrokovan krivnjom tuženika, zbog čega nema pravo na njegovu naknadu.

Budući da je žalitelj uspio samo u odnosu na parnični trošak, u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 3. i čl. 35. ZPP).

Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci (čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP).

U Zagrebu, 8. studenoga 2005.

Sutkinja:

Ines Smoljan, v.r.