Rev-1364/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1364/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice dr. M.N. iz Z., koju zastupa Z.P., odvjetnik iz Z., protiv tužene Bolnice za reumatske bolesti i rehabilitaciju, Krapinske Toplice, radi poništenja odluke o dodijeli stana na korištenje, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. listopada 1992. br. Gž-4088/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 24. veljače 1992. br. P-718/91, u sjednici održanoj dana 12. listopada 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene protiv presude Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-4088/92 od 27. listopada 1992. odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-4088/92 od 27. X. 1992. odbijena je žalba tužene i potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu br. P-718/91 od 24. II. 1992. kojom je usvojen tužbeni zahtjev i poništena odluka Radničkog savjeta tužene o dodjeli stanova na korištenje br. 05-22/75-1991 od 17. X. 1991.

Protiv ove pravomoćne presuda suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak ili da se preinači i tužbeni zahtjev odbije.

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), kao ni bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 211. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koje ukazuje revident i to iz razloga navedenih u presudi suda drugog stupnja. Tužena je ta koja je mogla koristiti procesno ovlaštenje iz čl. 211. ZPP, bez postavljanja bilo kakvih uvjeta u pogledu sadržaja tužbenog zahtjeva. Nadalje, ni jedna od presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, tako da nije ostvarena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U ovom sporu radi poništenja odluke tužene o dodjeli stanova na korištenje - odluka Radničkog savjeta tužene br. 05-22/75-1991 od 17. X. 1991. - u reviziji je sporno da li su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su poništili kao nezakonitu citiranu odluku tužene, a iz razloga što je tužena neosnovano - protivno Pravilniku o davanju stanova na korištenje i o odobravanju stambenih kredita (dalje: Pravilnik) - tužiteljici uskratila pravo da se natječe za dodjelu tri kadrovska stana po natječu od 1. VI. 1991.

U čl. 3. Pravilnika propisano je da pravo natjecanja za dodjelu stana ili stambenog kredita imaju svi radnici bolnice zaposleni na neodređeno ili određeno vrijeme, pod uvjetom da nemaju stan ili ako imaju stan koji ne odgovara potrebama njihovog porodičnog domaćinstva, a u čl. 40. istog Pravilnika propisano je da se radniku može dati stan na korištenje ako nema stan ili ako stanuje u stanu koji ne odgovara potrebama njegovog porodičnog domaćinstva.

U postupku je utvrđeno da je Komisija za stambene odnose tužene utvrdila da tužiteljica stanuje u vlastitoj kući koja ne odgovara potrebama njezinog porodičnog domaćinstva, jer je, kako se navodi u nalazu komisije: "kuća tužiteljice u potpunosti za adaptažu bez fasade, vlažna, prokišnjava. Šesteročlana obitelj s premalenim stambenim prostorom. Okolina nije uređena".

S obzirom na ova utvrđenja, sudovi su pravilno zaključili da je tužiteljica, sukladno citiranom čl. 3. Pravilnika, imala pravo natjecati se za dodjelu stana po natječu od 1. VI. 1991., te da joj je, ovisno o redu prvenstva, a sukladno odredbi čl. 40. u vezi čl. 44. Pravilnika, stan mogao biti dat na korištenje.

Prilikom rješavanja ovog spornog pravnog pitanja - o pravu tužiteljice da se natječe za dodjelu stana po natječaju od 1. VI. 1991. - sudovi su osnovano otklonili i daljnji prigovor tužene, u kojem ona ustraje i u reviziji, da tužiteljici to pravo ne pripada, jer da je koristila stambeni kredit.

U čl. 5. st. 1. Pravilnika propisano je da se za dodjelu stana ne može natjecati radnik koji je koristio stambeni kredit za izgradnju stana.

Utvrđeno je da tužiteljica nije koristila stambeni kredit za izgradnju ili kupnju stana nego u svrhu poboljšanja uvjeta stanovanja u kući za koju je utvrđeno da ne odgovara stambenim potrebama njezinog porodičnog domaćinstva ni nakon izvršenog poboljšanja uvjeta stanovanja (adaptacija), što, argumentum a contrario čl. 5. st. 1. Pravilnika, znači da se tužiteljica može natjecati za dodjelu stana i da joj stan pod uvjetima propisanim Pravilnikom može biti dat na korištenje.

Neosnovano revident ističe da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer da nisu utvrđene "povrede Zakona" i da je odluka obrazložena različitim odredbama Pravilnika. Ovo iz razloga što mjerodavno pravo predstavlja Pravilnik, kojim je, sukladno čl. 79. i 80. Zakona o stambenim odnosima, utvrđeno pravo na dodjelu stana, uvjeti, postupak i organi za davanje stana na korištenje. Sudovi su na sporni odnos primijenili one odredbe Pravilnika koje je trebalo primijeniti (čl. 3., čl. 5. i čl. 40.) i ove odredbe pravilno su primijenili kada su, kako je već navedeno, zauzeli pravni stav da tužiteljica ima pravo natjecati se za dodjelu tri kadrovska stana po natječu od 1. VI. 1991. i da je pobijana odluka o dodjeli tih stanova na korištenje, donesena uz povredu prava tužiteljice da se natječe za dodjelu ovih stanova, nezakonita.

Revident neosnovano ustraje i u prigovoru da tužiteljica nema pravo natjecati se za dodijelu stana zato što je koristila stambeni kredit u svrhu poboljšanja uvjeta stanovanja. Ovo iz razloga što je utvrđeno da i nakon korištenja tog kredita kuća u kojoj tužiteljica stanuje ne odgovara potrebama njezinog porodičnog domaćinstva, a što ima za posljedicu da joj, temeljem citiranih odredaba Pravilnika (čl. 3., 5. i 40.), pripada pravo da se natječe za dodjelu stana i da joj, pod uvjetima propisanim Pravilnikom, stan bude dat na korištenje.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti. Tužiteljica nije stavila određeni zahtjev za naknadu troškova postupka u povodu revizije.

U Zagrebu, 12. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.