Croatian Supreme Court dismisses appeal on unpaid overtime for military guard duty, ruling 8-hour rest breaks are mandatory.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal regarding unpaid overtime pay for military guard duty, while rejecting the defendant's appeal as inadmissible. The court found that although the lower courts correctly applied general regulations due to the absence of specific rules for that period, they erred by not deducting eight hours of mandatory rest from the daily 24-hour duty cycle. Consequently, the court held that the plaintiff was entitled to compensation for the remaining 16 hours of work performed after the required rest period.
Legislator headnote
AI generatedčl. 14. ZSOSRH/07; čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07; čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004.; čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008.: In the absence of specific regulations for military guard duty, general provisions mandate an eight-hour daily rest, meaning only the remaining hours after this break constitute compensable overtime.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 2030/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz B., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & K. u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-743/2014 od 3. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P-1580/11-11 od 13. siječnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2017.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo isplatiti tužitelju 101.272,79 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.167,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka 1. izreke). Preostali dio tužbenog zahtjeva do zatraženog iznosa od 120.616,45 kn je odbijen (točka 2. izreke).
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda odnosno da istu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tuženica je protiv dijela presude kojim je njezina žalba odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, tužbu tužitelja odbije kao neosnovanu u cijelosti podredno da predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
Stranke nisu odgovorile na revizije.
Revizija tužitelja nije dopuštena dok revizija tuženice nije osnovana.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).
Na temelju odredbe čl. 392. a st. 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih pitanja je revizija podnesena i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u razdoblju od lipnja 2007. do lipnja 2010.
Prvostupanjski je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu, utvrđujući da je tužitelj kroz utuženo razdoblje radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu.
Tužitelju je tako dosuđen iznos od 101.272,79 kn, a preko tog iznosa do zatraženih 221.889,24 kn je odbijen, jer su sudovi smatrali da tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim Zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08), a u odnosu na dio utuženog razdoblja primjenom Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 118/09).
Tužitelj, smatrajući ga važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u reviziji navodi sljedeće pitanje:
"Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?"
Važnost postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP tužitelj obrazlaže navodeći da revizijski sud o tom pitanju još uvijek nije zauzeo shvaćanje, te da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.
Tako naznačeni razlog važnosti predmetnog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni nije prihvatljiv. Ovo stoga što tužitelj u pravnom pitanju nije (u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1.-3. ZPP) na određen način izložio razloge zbog kojih smatra da je navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a samo pozivanje na različitu praksu drugostupanjskih sudova nije dostatno. Naime, tužitelj u reviziji ne navodi određene (konkretne) odluke određenih (konkretnih) drugostupanjskih sudova koje bi bile utemeljene na različitim pravnim shvaćanjima povodom u reviziji naznačenog pravnog pitanja. Osim toga, postavljeno pitanje u sebi predmnijeva različito shvaćanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju, a što nije slučaj, budući je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio pravilnim činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i zaključio da je isti pravilno primijenio materijalno pravo. Stoga od odgovora na postavljeno pitanje uopće ne ovisi niti odluka u ovom predmetu.
Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti reviziju tužitelja kao nedopuštenu.
Tuženica osporavajući shvaćanja nižestupanjskih sudova, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u bitnom, postavlja pitanja:
- Ima li djelatna vojna osoba, i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine"
, broj 76/07), pravo na
uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?
- Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata?
- Ima li u situaciji kad nije donesen provedbeni propis djelatna vojna osoba pravo na naknadu za rad dulji od punog radnog vremena prema općim propisima?
Obrazlažući važnost prva dva pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj da je "zauzeto stajalište da je za prekovremeni rad bitno postojanje sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije", te shvaćanje da se "prekovremenim radom ne može se smatrati stalni rad", kao i da "životno nije prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno". Nadalje, obrazlažući važnost trećeg pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Revr-791/07 u kojoj da je "izraženo stajalište da nepostojanje pravnog propisa daje pravo tužiteljima po propisu koji je prestao važiti do donošenja novog, niti se novi propis- pravilnik može primjenjivati retroaktivno".
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine"
, broj 76/07), propisao je da se u čl. 97. ZSOSRH/07 iza stavka 6. dodaje stavak 7., a koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.
Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.
Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:
Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:
- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,
- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,
- tijekom vojne vježbe,
- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.
U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.
U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.
U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.
U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.
U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.
U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.
Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.
Prije navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.
Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.
Dakle, u spornom razdoblju, a imajući u vidu čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.
Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu retroaktivno primjenjivati, drugostupanjski je sud pravilno u spornom razdoblju primijenio odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR-a kao i čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, činjenica da država nije donijela provedbeni propis ne može ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.
Tuženica je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.
U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama tuženica zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne manje od toga.
Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.
S obzirom na to da sudovi prvog i drugog stupnja u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.
Slijedom navedenog, revizija tuženice nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 1. ožujka 2017.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.