Croatian Supreme Court dismisses appeal on labor law statute of limitations and procedural errors.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a second-instance judgment confirming a three-year statute of limitations bar. The plaintiff argued that a salary calculation document constituted a debt acknowledgment, while the court held it was merely a mathematical computation lacking clear intent to waive the limitation period. Furthermore, the court rejected the argument for a five-year limitation period, affirming that the Labor Law specifically mandates a three-year period for labor-related claims, rendering the general civil code provisions inapplicable.
Legislator headnote
AI generatedČl. 392.a st. 1. ZPP; Čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP; Čl. 375. st. 1. ZPP; Čl. 131. ZR; Čl. 366. st. 1. ZOO; Čl. 379. st. 1. ZOO; Čl. 6. ZR; Čl. 82. ZR; Čl. 393. ZPP: An appeal is inadmissible if the lower court's decision contains no contradictions regarding decisive facts, and a salary calculation sheet does not constitute a clear acknowledgment of debt waiving the statute of limitations when governed by specific labor law limitation periods.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 874/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz V., kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u V., protiv tuženika Tehničke škole „N. T.“ iz V., koju zastupa punomoćnica B. T., odvjetnica u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-893/09-5 od 16. siječnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-3420/08 od 9. ožujka 2009., u sjednici vijeća održanoj 18. kolovoza 2015.
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 211.849,65 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2008. do isplate te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 6.100,00 kuna u roku od 15 dana.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu ili ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP budući da pobijana presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i među kojima nema proturječja, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
Sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP sud je dužan ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a drugostupanjski sud je to i učinio.
Slijedom navedenog, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje upire tužitelj u reviziji.
Nadalje, tužitelj je u reviziji osporio navod suda drugog stupnja da tuženik ne bi bio pasivno legitimiran u ovom postupku.
Naime, drugostupanjski sud utvrđuje, pazeći po službenoj dužnosti na prigovor legitimacije iako tuženik nije sporio pasivnu legitimaciju, da je u ovom predmetu tužena stranka mogla biti jedino Republika Hrvatska, a ne utužena škola.
Pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da bi u ovom postupku pasivno legitimirana stranka mogla biti jedino Republika Hrvatska, a ne i utužena škola - Tehnička škola „N. T.“.
Prema odredbi čl. 1. st. 2 Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine" broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 16/12, 86/12, 94/13 i 136/14) srednje škole su javne ustanove.
Budući da je tužiteljev poslodavac koji tužitelju isplaćuje plaću upravo utužena škola, ista je kao javna ustanova u kojoj je tužitelj zaposlen i prima plaću pasivno legitimirana u ovom postupku, a što niti tuženik tijekom postupka nije sporio.
Predmet spora je zahtjev za isplatu razlike plaće na ime uvećanja od 50% za rad na području posebne državne skrbi u razdoblju od rujna 1997. do 29. srpnja 2000. sukladno Zakonu o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 44/96, 57/96, 124/97, 73/00, 69/01, 94/01 - u daljnjem tekstu: ZPPDS).
Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev, jer je sukladno odredbi čl. 131. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - u daljnjem tekstu: ZR) protekao trogodišnji zastarni rok.
Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu zauzevši shvaćanje da je protekao zastarni rok od 5 godina.
Tužitelj je u reviziji naveo da je tuženik priznao potraživanje tužitelja, jer obračun plaće predstavlja priznanje duga te da se tužitelj priznanjem duga sukladno odredbi čl. 366. st. 1. ZOO odrekao zastare, a podredno navodi da bi trebalo primijeniti desetogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 379. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZOO), jer se radi o potraživanju tužitelja na temelju ZPPDS.
Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da obračun razlike plaće koji je izdao tuženik ne predstavlja priznanje duga koje bi imalo za posljedicu odricanje od zastare prema odredbi čl. 366. st. 1. ZOO.
Naime, priznanje duga mora biti takvo da ne ostavlja sumnju u volju stranke da prizna dug, jer volja stranke mora biti izražena na jasan i nedvojben način.
Obračun razlike plaće predstavlja tek matematički izračun kolika bi plaća tužitelja bila kada bi imao pravo na povećanje plaće od 50%. Iz takvog obračuna ne proizlazi nedvojbena volja tuženika da prizna navedeni dug.
Stoga nije osnovan prigovor tuženika o odricanju od zastare.
Nadalje, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina, odnosno odredbe čl. 371. ZOO kao i shvaćanje tužitelja o primjeni članka 379. st. 1 i 2. ZOO.
U smislu odredbe čl. 82. ZR, poslodavac isplaćuje za obavljeni rad plaću na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa. Plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna ostvarenja bilo koje vrste.
Stoga je pravo na isplatu plaće uvećane za 50% prema odredbama ZPPDS, pravo iz radnog odnosa pa prigovor zastare tog potraživanja treba cijeniti primjenom odredbe čl. 131. ZR kojim je propisano da potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.
Opći propisi obveznog prava primjenjuju se samo u slučaju kad neko pitanje iz radnog odnosa ne bi bilo uređeno ZR (čl. 6. ZR).
Budući da je ZR izričito propisan zastarni rok od tri godine za potraživanja iz radnog odnosa, nema mjesta primjeni odredaba ZOO o zastarnim rokovima.
Iako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da zastarni rok iznosi pet godina i pravilnom primjenom materijalnog prava odnosno primjenom odredbe čl. 131. ZR (zastarni rok od tri godine), valjalo je donijeti istu odluku.
S obzirom da se nisu ostvarili revizijski razlozi, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP presuditi kao u izreci.
Zagreb, 18. kolovoza 2015.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.