I Kž-814/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 814/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i mr. sc. Branka Zmajevića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene V. K. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 26. svibnja 2003. broj K-6/03, u sjednici vijeća održanoj 29. studenog 2006., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženice, odvjetnika M. Ž.,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba optužene V. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optužena V. K. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00. i 51/01.) za koje je tom presudom proglašena krivom, na temelju istih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optužene V. K. u preostalom dijelu te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom optužena V. K. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona opisanog pod točkom 1. izreke, pa je na temelju istog propisa osuđena na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Na temelju članka 82. stavka 2. Kaznenog zakona od optužene V. K. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom na način da joj je naloženo platiti 150.774,40 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

I Kž 814/03-6

Također je na temelju članka 132. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.) - u izreci presude pogrešno naznačenog kao članka 138. pročišćenog teksta Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 62/03.) čija nomenklatura se ne primjenjuje - određeno da oštećeni Dom zdravlja u Z. svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u posebnoj parnici.

Na temelju članka 122. (u izreci presude navedenog članka 128.) stavka 1. Zakona o kaznenom postupku optuženoj V. K. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 119. (u izreci presude navedenog članka 125.) stavka 2. točaka 1. do 5. Zakona o kaznenom postupku u iznosu 31.839,95 kuna i paušalnu svotu troška kaznenog postupka (članak 119. stavak 2. točka 9. Zakona o kaznenom postupku) u iznosu 1.000,00 kuna.

Nasuprot tome, na temelju članka 353. (u izreci presude navedenog članka 370.) točke 3. Zakona o kaznenom postupku protiv optužene V. K. odbijena je optužba da bi počinila kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. Kaznenog zakona opisano pod točkom 2. izreke.

Protiv osuđujućeg dijela ove presude žalbu je podnijela optužena V. K. po branitelju, odvjetniku M. Ž., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o oduzimanju imovinske koristi, a iz obrazloženja žalbe proizlazi da presudu pobija i zbog odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se preinači na način da se optuženicu oslobodi od optužbe, odnosno da se preinači u pravnoj oznaci kaznenog djela, i da se optuženici izrekne blaža kazna.

Optuženica je, također po branitelju, podnijela i dopunu žalbe u kojoj dodatno obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela i branitelja optuženice, odvjetnika M. Ž., a u odsutnosti optužene V. K. koja je o sjednici uredno izviještena.

Žalba optužene V. K. djelomično je osnovana.

U odnosu na žalbu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

Optuženica u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva, jer da nisu navedene odredbe Zakona o plaćama u javnim službama, Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja te Odluke ravnatelja o dodacima za uspješnost, koje odredbe bi ona povrijedila postupanjem opisanim u presudi.

Međutim, u žalbi se nastavno analizira i zakonski opis kaznenog djela iz članka 337. Kaznenog zakona, pa sama žaliteljica zaključuje da okolnost je li njeno postupanje bilo

I Kž 814/03-6

protivno navedenim propisima nije od utjecaja na pravnu kvalifikaciju njenih radnji opisanih u izreci pobijane presude.

Stoga je optužena V. K. u pravu kada tvrdi da navođenje u opisu radnje kaznenog djela u izreci presude da je postupala protivno navedenim propisima nije bilo nužno potrebno, ali nije osnovana tvrdnja žaliteljice da je zbog navođenja tih propisa izreka presude nerazumljiva.

Naime, opis radnje kaznenog djela u osuđujućoj presudi (članak 355. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku) treba sadržavati i sve okolnosti potrebne da se kazneno djelo što točnije odredi, jer je to i obvezni sadržaj optužnice (članak 268. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku), pa navođenje i onih okolnosti koje pojašnjavaju radnje optuženice i potvrđuju protupravnost njenog postupanja ne čine izreku presude nerazumljivom, a izvjesno je da ovaj oblik povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku ne postoji niti ako žaliteljici „nije jasno zašto su isti (propisi) spominjani u izreci presude, kada bi bilo sasvim dovoljno reći da je optužena sebi zaračunavala višu plaću nego li joj pripada i to iskorištavanjem svojih ovlasti“.

Nije u pravu optuženica niti kada tvrdi da izreku presude čini nerazumljivom istovremeno odlučivanje o oduzimanju imovinske koristi i upućivanje oštećenika da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

Naime, tijekom glavne rasprave održane pred prvostupanjskom sudom oštećeni Dom zdravlja Z. nije niti postavio imovinskopravni zahtjev u smislu odredaba članka 318. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku niti je takav zahtjev pročitan na temelju odredbe članka 319. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, pa prvostupanjski sud nije niti mogao meritorno odlučivati o njemu. Odluka koju je prvostupanjski unio u izreku presude predstavlja samo konstataciju da „oštećeni Dom zdravlja u Z. svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u posebnoj parnici“ i ona, ovako kako glasi, zapravo predstavlja puku deklaraciju oštećenikovog prava na pokretanje parničnog postupka, a to pravo oštećenik ima prema odredbama građanskog materijalnog i postupovnog prava neovisno o tome je li ga sud u kaznenom postupku na ovaj način uopće konstatirao ili nije.

Dakle, citirani dio presude prvostupanjskog suda kojim se konstatira pravo oštećenika da pokrene parnični postupak radi ostvarenja eventualnog zahtjeva o kojem se odlučuje po odredbama građanskog prava predstavlja višak u izreci presude, jer ne predstavlja niti odluku o dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku niti njegovo upućivanje s tim zahtjevom ili njegovim dijelom u parnicu (a samo takve odluke su povodom postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, prema odredbi članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, moguće u osuđujućoj presudi), ali zbog tog viška izreka nije proturječna, a posebno nema proturječja između te konstatacije i odluke o oduzimanju imovinske koristi.

Osim toga, i optužena V. K. u žalbi konstatira da se odluka o imovinskopravnom zahtjevu i oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom međusobno isključuju, ali valja napomenuti da se isključuju samo odluka kojom bi imovinskopravni zahtjev bio dosuđen oštećeniku i istovremena odluka o oduzimanju imovinskopravne koristi, ali nije isključena mogućnost oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom s istovremenim upućivanjem oštećenika s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu, i to kada postoje bilo kakove zapreke za prihvaćanje odnosno dosuđivanje tog zahtjeva.

I Kž 814/03-6

Na žalbeni navod da oštećenik ne smije oduzimanjem imovinske koristi biti prekludiran u ostvarenju imovinskopravnog zahtjeva, jer da se on ne treba odreći naknade štete u korist državnog proračuna, valja odgovoriti da oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ne isključuje pravo oštećenika da u parničnom postupku ostvari potraživanje ukoliko isto postoji po odredbama građanskog prava, pa niti u ovome nema nejasnoća ili proturječja u izreci prvostupanjske presude.

Optužena V. K. tvrdi i da je prvostupanjski sud parcijalno citirao iskaze svjedoka, prešućujući one njihove dijelove koji bi išli u korist optuženice.

Suprotno ovim navodima, prvostupanjski je sud postupio u skladu s odredbom članka 359. stavka 7. Zakona o kaznenom postupku, jer je iznio bitni sadržaj onih dokaza koji se odnose na odlučne činjenice, a posebno opširno je citirao iskaze ispitanih svjedoka, nakon čega je dao i jasnu ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a isticanje optuženice pojedinih dijelova iskaza nekih svjedoka zapravo predstavlja utvrđenja prvostupanjskog suda odnosno polemiziranje s njegovim zaključcima.

Slijedom svega iznesenog, nema proturječja niti nejasnoća u izreci pobijane presude, a ne postoji niti znatna proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku.

Žalbeni navodi kojima se, u suštini, pokušavaju osporavati zaključci iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje S. J., te tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio s jednakom pažnjom utvrđivati činjenice koje idu u korist optuženici, kako i one koje ju terete, zapravo predstavljaju pobijanje pravilnosti utvrđenih činjenica, a ne ukazivanje na povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. u vezi s člankom 248. stavkom 2. odnosno s člankom 8. Zakona o kaznenom postupku, pa su ti žalbeni razlozi ocijenjeni u sklopu razmatranja žalbene osnove iz članka 369. Zakona o kaznenom postupku.

U odnosu na žalbu zbog povreda kaznenog zakona:

Optužena V. K. u žalbi navodi da ona, kao osoba zaposlena u Domu zdravlja u Z. na radnom mjestu fakturista i zadužena za obračun plaća, nije bila odgovorna osoba u smislu članka 89. stavka 7. Kaznenog zakona, pri čemu smatra da tu definiciju odgovorne osobe treba tumačiti povezujući je s odredbama Zakona o trgovačkim društvima te zaključuje da bi se odgovornim osobama mogli smatrati samo članovi uprave društva te nadzornog odbora društva, kao i predsjednik skupštine društva, a eventualno i prokuristi društva te njegovi punomoćnici. Dalje tvrdi da je odgovorna osoba u ovome slučaju onaj tko je tri godine propuštao kratkom kontrolom rada optuženice utvrditi nepravilnosti i spriječiti nastupanje štete za pravnu osobu.

Međutim, pogrešno je definiciju odgovorne osobe sadržanu u članku 89. stavku 7. Kaznenog zakona, prema kojoj je to osoba kojoj je povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe, državnog tijela i tijela lokalne samouprave i uprave i tijela lokalne samouprave, povezivati samo s trgovačkim društvima. Naime, žaliteljica na taj način

I Kž 814/03-6

zanemaruje odredbu članka 89. stavka 6. Kaznenog zakona prema kojoj je pravna osoba u smislu toga zakona trgovačko društvo, fond, ustanova, politička i društvena organizacija i udruženja građana, jedinica lokalne samouprave i uprave, jedinica lokalne samouprave te druga pravna osoba koja u okvirima svog redovnog poslovanja stalno ili povremeno stvara ili pribavlja sredstva i njima raspolaže. Dom zdravlja u Z. je ustanova koja je u inkriminiranom razdoblju poslovala u skladu s tada važećim odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a optuženici je bio povjeren djelokrug poslova vezanih uz obračun plaća djelatnika Doma zdravlja u Z., koje je poslove ona i obavljala, što nesporno proizlazi ne samo iz dokumentacije u spisu, nego i iz iskaza ispitanih svjedoka, pa je nedvojbeno da je ona, s obzirom na ovlasti koje je imala radi obavljanja tih zadaka, imala status odgovorne osobe u smislu odredbe članka 89. stavka 7., a time i odredbe članka 337. Kaznenog zakona.

Drugu povredu kaznenog zakona optužena V. K. obrazlaže gramatičkom analizom odredaba članka 337. Kaznenog zakona, zaključujući da kazneno djelo iz stavka 4. tog članka može počiniti samo osoba čija namjera je bila pribavljanje neimovinske koristi, ali je pritom nastupila znatna imovinska korist, koju je ta osoba namjerno i prisvojila.

Suprotno ovakvom tumačenju, jasno je da se dio odredbe stavka 4. članka 337. Kaznenog zakona koji upućuje na stavak 1. istog članka odnosi samo na potreban status počinitelja - službenu ili odgovornu osobu - kao i radnje počinjenja tog djela - iskorištavanje položaja ili ovlasti, prekoračenje granica ovlasti ili neobavljanje dužnosti. Namjera počinitelja jasno je opisana kao postupanje s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi, a za dovršenje ovog djela traži se i pribavljanje takve koristi. Stoga ne može biti govora o tome da bi namjera počinitelja kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona trebala biti usmjerena na pribavljanje neimovinske koristi.

Optužena V. K. u dopuni žalbe navodi i da Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 111/03.) izmijenjen članak 337. Kaznenog zakona, uslijed kojih izmjena radnje optuženice opisane u izreci prvostupanjske presude više ne bi predstavljale to kazneno djelo.

Međutim, navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ukinut je u cijelosti Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 27. studenog 2003. godine broj U-I- 2566/2003 i U-I-2892/2003 („Narodne novine“ broj 190/03.), i to, prema točki II. izreke te Odluke, danom njenog donošenja, dakle, prije 1. prosinca 2003. godine, od kada se taj Zakon, prema članku 156., trebao početi primjenjivati. Stoga je očigledno da Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona na koji se poziva žaliteljica nikada nije proizvodio pravne učinke, a kako je to utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 9. studenoga 2006. broj U-III-4467/2005.

Konačno, u odnosu na žalbeni navod da je odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 368. točka 5. Zakona o kaznenom postupku) jer da se takvom odlukom, s obzirom na mogućnost da oštećenik u parnici realizira svoje potraživanje prema optuženici, nju stavlja u situaciju da dva puta plati jedan te isti iznos kojim se okoristila valja odgovoriti da je odredbom članka 82. stavka 4. Kaznenog zakona propisano pravo oštećenika koji u parničnom postupku protiv optuženika ishodi odluku o naknadi štete da se namiri iz oduzete imovinske koristi, što ujedno i otklanja mogućnost da optuženik dva puta plati iznos koji proizlazi iz njegove protupravne radnje.

I Kž 814/03-6

Ukazivanje na, po ocjeni žaliteljice, pogrešno uzete otegotne okolnosti pri donošenju odluke o kazni ne predstavlja povredu kaznenog zakona iz članka 368. točke 5. Zakona o kaznenom postupku, već pobijanje presude zbog odluke o kazni (članak 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku), pa su ti navodi analizirani u odgovarajućem dijelu ove presude.

Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. i 5. Zakona o kaznenom postupku.

U odnosu na žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Optužena V. K. žalbenim navodima pokušava dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja da je upravo ona počinila radnje za koje je proglašena krivom, tvrdeći da svi indiciji na temelju kojih je sud to zaključio upućuju i na druge moguće počinitelje, prvenstveno B. C., a da okolnost da je optuženoj V. K. pribavljena najveća imovinska korist ne može biti dostatna za zaključak da je upravo ona počinila inkriminirane radnje, jer da je pravi počinitelj mogao to učiniti kako bi na taj način usmjerio sumnju na optuženicu.

Ovakve tvrdnje žaliteljice nemaju uporišta u spisu.

Naime, optuženica u žalbi opširno citira iskaz svjedoka T. V., i to njegov dio u kojem je svjedok naveo da je i B. C. radila s optuženicom na obračunu plaća, kao i zaključke ovog svjedoka o mogućim počiniteljima te o razlozima zbog kojih je otkazao ugovor o radu i B. C.. Međutim, optuženica zanemaruje činjenicu da je ovaj svjedok postao v.d. ravnatelja Doma zdravlja u Z. 1. srpnja 2001., dakle, svega par mjeseci prije otkrivanja inkriminiranih radnji te da je upravo on zatražio ispis plaća svih radnika kojega mu je optuženica odbila dati, a nakon toga da je pribavio njihove poreske kartice te uočio nepravilnosti u obračunima plaća. Očigledno da je se taj svjedok nije mogao dobro upoznati sa sustavom obračuna plaća djelatnicima Doma zdravlja, o kojoj okolnosti su detaljnije iskazivali ostali svjedoci, među kojima valja istaći šefa računovodstva Doma zdravlja Z. J., koji je decidirano iskazao da je optužena V. K. jedina radila na računalu te da je samo ona mogla, nakon što bi on pregledao plaće i potpisao zbirne liste, vršiti preinake podataka koji su bili slani Z. b. radi isplata plaća. I svjedokinja M. D. te svjedok Z. M. iskazali su da je optuženica radila na poslovima obračuna plaća, a svjedokinja B. C. je, iako je navela da je njeno računalo bilo umreženo s onim na kojem je radila optužena V. K., iskazala da ona nije radila na obračunu plaća niti je optuženici pomagala u tim poslovima. I svjedokinja J. B. navela je da se nije znala služiti računalnim programom obračuna plaća na kojemu je radila optuženica.

Svi ovi iskazi upućuju na nedvojbeni zaključak da je upravo optužena V. K., a ne neka druga djelatnica Doma zdravlja, prilikom obračuna plaća sebi i B. C. te J. B. neosnovano uvećavala plaće i naknade za prijevoz, pa se takvo osnovano utvrđenje prvostupanjskog suda ne temelji, kako se to žalbom pokušava prikazati, na činjenici da je optuženica stekla najveću nepripadajuću dobit odnosno na takvoj tvrdnji vještakinje S. J. kojom bi se ova upustila u utvrđenje činjenica koje izlaze iz okvira zadatka koji je dobila.

I Kž 814/03-6

Nepotpuno utvrđenog činjenično stanje optuženica nalazi, u skladu sa svojim ranije opisanim tumačenjem odredbe članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona, u tome što sud nije utvrdio postojanje njene namjere da sebi i drugima pribavi kakvu neimovinsku korist. Međutim, ranije je obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra da namjera pribavljanja neimovinske koristi nije subjektivni element bića kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona za koje je optuženica proglašena krivom, pa takvu namjeru sud nije niti mogao utvrđivati, jer to niti nije odlučna činjenica o kojoj bi ovisila primjena koje od odredaba kaznenog zakona.

Zbog svega iznesenog, žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. Zakona o kaznenom postupku) ukazuje se neosnovanom.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji:

Optužena V. K. u žalbi tvrdi da joj je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu te da joj je otegotnima cijenio i okolnosti koje to nisu - uz ostvarenje imovinske koristi za sebe, i stjecanje takve koristi za druge osobe kao i nastupanje štete za Dom zdravlja, iako su sve ovo obilježja kaznenog djela za koje je proglašena krivom, navodno sofisticirani način počinjenja djela zlouporabom poznavanja rada na računalu te okolnost da nadređeni nisu bili upoznati s računalnim programom - a da utvrđene olakotne okolnosti nisu našle dovoljno odraza pri odmjeravanju kazne.

Nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da od strane prvostupanjskog suda utvrđene otegotne okolnosti koje se odnose na visinu nepripadne materijalne koristi pribavljene njoj i drugima u ukupnom iznosu od 203.817,24 kn, a iz kojih proizlazi i visoki stupanj povrede zaštićenog dobra, predstavljaju elemente bića kaznenog djela koji se na ovaj način dvostruko vrednuju, jer su to okolnosti iz kojih proizlazi težina počinjenog kaznenog djela.

Međutim, s pravom se u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud precijenio značaj tih okolnosti, a nije u dovoljnoj mjeri cijenio sustavni nedostatak kontrole rada optuženice od strane nadređenih joj osoba, čime je oštećenik pridonio stvaranju uvjeta za lakše počinjenje ovog kaznenog djela.

Stoga se, s obzirom na opisane otegotne i olakotne okolnosti, kao i visoki stupanj krivnje optuženice vidljiv i u dugotrajnosti njenog postupanja, po ocjeni ovog suda, a u skladu s odredbom članka 56. Kaznenog zakona, kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci ukazuje primjerenom i počinjenom djelu i ličnosti optuženice te pogodnom da ostvari i opću svrhu kaznenopravnih sankcija iz članka 6. Kaznenog zakona - da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju - i svrhu kažnjavanja iz članka 50. Kaznenog zakona - da se izrazi društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, utječe na sve ostale da ne čine kaznena djela i da se primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Zbog iznesenog, valjalo je na temelju članka 390. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku prihvatiti žalbu optužene V. K. u dijelu u kojem se ista odnosi na kaznenopravnu sankciju te preinačiti u tom dijelu prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke.

I Kž 814/03-6

U odnosu na žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi:

Nije u pravu optužena V. K. niti kada pobija odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom.

Naime, optuženica uvodno navodi da pobija prvostupanjsku presudu i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, ali istu obrazlaže u dijelovima žalbe koji se odnose na bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona, na koje žalbene navode je već ranije odgovoreno. Stoga valja samo ponoviti da je odluka o oduzimanju od optužene V. K. imovinske koristi kojom joj je naloženo platiti 150.774,40 kuna donesena u skladu s utvrđenim činjenicama te sukladno odredbi članka 82. stavka 2. Kaznenog zakona, pa nije ostvarena ova žalbena osnova iz članka 370. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku.

Budući da, osim u dijelu koji se odnosi na kaznu, ne postoje preostali razlozi zbog kojih optuženica pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 379. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 387. Zakona o kaznenom postupku žalbu optužene V. K. u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 29. studenog 2006.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.