Rev-136/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-136/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz G., Austrija, kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u P., protiv tuženika L. B. iz P., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u P., radi poništenja nasljedničke izjave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Požegi od 27. svibnja 1999., posl.br. Gž-481/99, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Požegi od 13. siječnja 1999., posl.br. P-727/95, u sjednici vijeća održanoj dana 4. ožujka 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se rješenje Županijskog suda u Požegi od 17. svibnja 1999., posl.br. Gž- 481/99 i rješenje Općinskog suda u Požegi od 13. siječnja 1999., posl.br. P-727/95 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem je potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim se smatra da je tužba povučena.

Protiv tog rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže da se oba nižestupanjska rješenja ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na odredbama čl. 109. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) s obzirom da tužitelj, nakon što je pozvan da ispravi tužbu, nije uopće odgovorio na taj poziv suda.

Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZPP ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti sud može pozvati podnositelja da ispravi podnesak ili mu vratiti taj podnesak radi ispravka. To se odnosi i na podnesak kojim je podnesena tužba.

Iz sadržaja naprijed navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se tužba može vratiti na ispravak samo u slučaju kad postoje takvi formalni nedostaci zbog kojih se s takvom tužbom ne može postupiti. Dakle, kad postoje takvi nedostaci da tužba nije podobna za raspravljanje sud je ovlašten primijeniti odredbe čl. 109. ZPP, ali nije na to ovlašten zbog okolnosti koje se odnose na dopustivost pravnog puta ili osnovanost tužbenog zahtjeva.

U konkretnom slučaju predmetna tužba sadrži sve što treba sadržavati podnesak (čl. 106. i 109. u vezi s čl. 186. ZPP), a tužbeni zahtjev je jasan i razumljiv, te se sastoji od dva dijela (dva zahtjeva):

- zahtjev za poništenje nasljedničke izjave,

- zahtjev za stavljanje izvan snage rješenja o nasljeđivanju.

Po takvoj tužbi se može postupiti, jer nema za to procesnih zapreka u smislu odredaba čl. 109. u vezi s čl. 186. ZPP. Okolnost što nižestupanjski sudovi očigledno smatraju da je tužbeni zahtjev postavljen na neodgovarajući način i da se s tim u vezi postavlja pitanje dopustivosti pravnog puta, pa i osnovanosti tužbenog zahtjeva ne ovlašćuje sud na primjenu odredaba čl. 109. ZPP.

Prema tome, u ovom predmetu ne postoje okolnosti koje bi opravdavale primjenu odredaba čl. 109. ZPP, pa su nižestupanjski sudovi pogrešno postupili primjenjujući te zakonske odredbe.

Zbog toga je na temelju čl. 394. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 4. ZPP odlučeno kao u izreci.

U ponovnom postupku bit će potrebno:

- utvrditi relevantne činjenice od kojih zavisi dopustivost i osnovanost tužbenog zahtjeva,

- donijeti odluku u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem pravilnom primjenom materijalnog prava.

Tek tada će sud biti u mogućnosti donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

U Zagrebu, 4. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.