Legislator Case Law & Legislation
Gž-1358/2008-2 AI generated

Civil court dismisses claim for non-material damages due to statute of limitations and lack of terrorist act status.

Case Number Gž-1358/2008-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Second Instance Court dismissed the plaintiffs' appeal against the First Instance judgment, confirming the rejection of their claim for non-material damages. The plaintiffs argued that their father's death during the Homeland War constituted a terrorist act warranting state compensation, but the court found the incident was part of continuous military operations. Furthermore, the court ruled that the claim was time-barred because the statutory limitation period expired before the lawsuit was filed, as the plaintiffs failed to prove delayed discovery of the perpetrator.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata; Zakon o obveznim odnosima; Statute of limitations bars claims where the limitation period has expired and the event is not classified as a terrorist act but rather as part of military operations.

Keywords

AI generated
statute of limitations non-material damages Homeland War terrorist acts state compensation civil appeal military operations

Cited Legislation

AI generated
čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP
čl. 365. st. 2. ZPP
čl. 368. st. 1. ZPP
ZPP, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).
čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata
čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete
čl. 2. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata
čl. 376. Zakona o obveznim odnosima
čl. 11. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija
čl. 154. stavak 1. ZPP
čl. 155. stavak 1. ZPP

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU Gž-1358/2008-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jagode Renje i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. B., 2. M. B. i 3. M. B., svih iz Z., koje zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1937/06 od dana 9. travnja 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2011. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P- 1937/06 od dana 9. travnja 2008. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom nematerijalne štete za svakog tužitelja u iznosu po 350.000,00 kn i to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke) te je naloženo tužiteljima da na jednake dijelove naknade tuženoj parnični troška u iznosu od 12.500,00 kn (točka II, izreke).

Protiv te presude žalbu su podnijeli tužitelji iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Ponajprije, neosnovano žalitelji upiru na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. ZPP te ovaj žalbeni navod sadržajno obrazlažu kao pogrešnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju odredbe Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" br. 117/03), pa budući da je prvostupanjski sud dao jasne i valjanje razloge o odlučnim činjenicama, koji su sukladni rezultatima provedenog postupka te kako niti ispitivanjem pobijane presude u smislu članka 365. st. 2. ZPP nije utvrđeno postojanje povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti – to žalba izjavljena iz ovog razloga nije osnovana. Također, nije osnovana niti žalba izjavljena zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je prvostupanjski sud u provedenom postupku pravilno utvrdio slijedeće činjenice:

- da je sin i brat tužitelja, pok. M. B., smrtno stradao dana 8. ožujka 1993. godine u Z. od eksplozije kazetne bombe K 3-1, odnosno aktiviranja tzv. "zvončića", u blizini mjesta Z., u predjelu zv. M. d., koje je nekoliko dana ranije bilo granatirano od strane neprijateljske vojske,

- da je područje mjesta Z. kod Š. za vrijeme Domovinskog rata bilo područje ratnih djelovanja. Tužitelji u ovom postupku potražuju naknadu štete temeljem odredaba Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija koji u čl. 1. st. 1. propisuje da se istim uređuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, dok u st. 2. navodi da se terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

Prvostupanjski je sud, temeljem gore navedenih, pravilno utvrđenih činjenica, pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju stradanje prednika tužitelja ne može pripisati terorističkom aktu, već ratnoj šteti, jer je ista učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, a od strane neprijatelja i ilegalnih skupina u svezi neprijateljstava i ratnih operacija koje su se vodile protiv Republike Hrvatske od 15. kolovoza 1990. godine, a prije prestanka neprijateljstava i ratnih operacija (članak 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, "Narodne novine" broj 61/91), za koju štetu tužena ne odgovara sukladno članku 2. Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

Naime, notorno je da je šire područje grada Š., u koje spada i područje mjesta Z. na kojem se štetni događaj desio, bilo od rujna 1991. pa sve do kraja 1994. godine učestalo granatirano od strane neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija, zbog čega se ispaljivanje svake pojedinačne bombe (pa tako i one od koje je stradao prednik tužitelja) ne može smatrati terorističkim aktom u smislu naprijed citiranog Zakona, već dijelom kontinuiranih ratnih operacija vođenih protiv Republike Hrvatske. Suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja tužitelja.

Naime, štetni događaj dogodio se 8. ožujka 1993. godine i tada su tužitelji saznali za štetu i počinitelja, pa je zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima/91 ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), a to zastarijevanje prestalo je teći 3. veljače 1996. godine (članak 11. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija), a nastavilo se nakon stupanja na snagu istog Zakona 22. srpnja 2003. godine, pa je do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao rok iz stavka 1. članka 376. ZOO/91, (ukupno 4 godine 9 mjeseci i 25 dana), a tužitelji tijekom postupka nisu naveli razloge niti dokazali da bi za počinitelja štete saznali kasnije (i kada), zbog čega bi se imao računati za podnošenje tužbe petogodišnji zastarni rok.

Prema tome, budući da iz dokaza provedenih u postupku je razvidno da je prednik tužitelja nastradao za vrijeme Domovinskog rata u svezi neprijateljstava i ratnih operacija koje su se od 15. kolovoza 1990. godine vodile protiv Republike Hrvatske, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da njegova pogibija nije uzrokovana terorističkim aktom u smislu odredaba Zakona o odgovornosti, te da bi postojala odgovornost tužene u smislu čl. 1. i 2. Zakona, a sve kada bi postojala odgovornost tužene u smislu citiranih propisa, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do zastare potraživanja tužitelja budući da se štetni događaj dogodio 8. ožujka 1993., a tužba u ovom predmetu je podignuta 2. lipnja 2005. godine, te je sukladno naprijed citiranim propisima u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

Budući da se nisu ostvarili istaknuti žalbeni razlozi kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365.st. 2. ZPP, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

Zakonita je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i po visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 9. svibnja 2011. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić v.r.