I Kž-129/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 129/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Ane Garačić, kao članova vijeća i savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.S. zbog krivičnog djela iz čl. 223. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 17. studenog 1993. godine br. K-23/92, u sjednici održanoj 22. veljače 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske I.M.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. K.S. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom, donijetom u odsutnosti optuženika, opt. K.S. oglašen je krivim zbog u stjecaju počinjenih krivičnih djela iz čl. 223. st. 1. KZRH i krivičnog djela iz čl. 221. st. 1. i 2. KZRH, pa mu je, nakon pojedinačno utvrđenih kazni za svako djelo, na temelju čl. 47. OKZRH izrečena uvjetna osuda i utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci na rok kušnje od jedne godine.

Po čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio branitelj optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona te predložio, da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od krivične odgovornosti.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Iako optuženik uvodno pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga, iz sadržaja žalbe proizlazi, da se on zapravo žali samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to na način, da svoju subjektivnu ocjenu provedenih dokaza neargumentirano i paušalno pokušava suprotstaviti onoj ocjeni koju je u razlozima svoje presude valjano i razložno iznio sud prvog stupnja.

Naime, kada je u tijeku prvostupanjskog postupka neprijeporno utvrđeno, da je kroz inkriminirani period, u postupanju optuženika utvrđen manjak od 186.758 HRD, da ni optuženik - kako tijekom prvostupanjskog postupka tako ni sada u žalbi - postojanje navedenog manjka ne poriče, čak štoviše, da i on sam otklanja svaku mogućnost da je do manjka došlo ili moglo doći na neki drugi način, onda sama tvrdnja optuženika - da on navedeni iznos novca ipak nije zadržao za sebe - doista predstavlja samo njegovu golu tvrdnju koja ne dovodi u pitanje opstojnost krivičnog djela pronevjere za koje je oglašen krivim.

Stoga, a uvažavajući i druge činjenice utvrđene u postupku, one o kojima su vrlo opširno i argumentirano iskazivale svjedokinje J.M. i V.M. (financijski kontrolor) a koje se odnose na način rada optuženika kao inkasatora, i koje su - uz aktivno učešće samog optuženika - izvršile kontrolu njegovog zaduženja i razduženja, te tako zajednički sa optuženikom utvrdile manjak ali i nedostatak upravo onolikog broja (90) talona koje pokrivaju navedeni iznos, onda nema nikakove sumnje da je optuženik počinio i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 221. st. 1. i 2. KZRH, tj. da je radi prikrivanja krivičnog djela pronevjere, navedeni broj talona sakrio ili uništio.

S obzirom na radnje kojima se prema čl. 221. st. 1. i 2. KZRH, može ostvariti biće tog krivičnog djela, doista je u konkretnom slučaju irelevantno da li je optuženik talone sakrio ili uništio, pa su sva razmišljanja žalitelja, kojima se pokušava dovesti u pitanje opstojnost tog krivičnog djela, jer da nije utvrđeno na koji način su oni nestali, potpuno suvišna.

Iako optuženik izričito ne pobija presudu suda prvog stupnja zbog odluke o krivičnoj sankciji, a kako žalba zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, ovaj je Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, ispitao pobijanu presudu i u pogledu izrečene krivične sankcije, pa je našao, da je optuženiku u svemu izrečena primjerena krivična sankcija - uvjetna osuda, kako u pogledu zaprijećene kazne, tako i u pogledu roka kušnje.

Zbog svega naprijed iznijetog, a jer žalba optuženika nije osnovana, niti su utvrđene povrede zakona na koje ovaj suda u smislu čl. 366. st. 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 22. veljače 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.