Croatian Supreme Court increased sentences for rape and trafficking due to aggravating circumstances and defendant's recidivism.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the prosecutor's appeal and increased the sentences for three defendants convicted of trafficking and rape. While the appeals by the accused were rejected as unfounded, the court found that the first-instance judge failed to adequately weigh aggravating circumstances, including the defendant's recent conviction for sexual offenses and the calculated nature of the crimes against young victims. Consequently, the court reformed the first-instance judgment to impose stricter individual and combined prison terms to better reflect the gravity of the offenses and the defendant's culpability.
Legislator headnote
AI generatedArticles 175, 188 of the Criminal Code; The court must assign greater weight to aggravating circumstances such as recidivism and the calculated nature of sexual crimes against minors when determining appropriate prison sentences to ensure all legislative purposes of punishment are met.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 741/04-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Zlate Lipnjak-Bosanac, Milivoja Mikora i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 175. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženih i državnog odvjetnika izjavljenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2004. godine br. K-183/02, u sjednici održanoj dana 07. listopada 2004. godine u nazočnosti branitelja opt. M. N., V. M., odvjetnika iz Z. i zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko, a u odsutnosti opt. M. N., opt. A. S. i opt. D. N.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, u odnosu na opt. M. N., pa se opt. M. N. za kazneno djelo iz čl. 175. st. 1. KZ, za koje je proglašen krivim u toč. I. izreke utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. i 3. KZ, za koje je proglašen krivim u toč. II. izreke utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od pet godina, za kazneno djelo iz čl. 175. st. 1. KZ za koje je proglašen krivim u toč. III. izreke utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ, za koje je proglašen krivim u toč. IV. izreke utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa se optuženik na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 24. studenoga 2002. godine, pa nadalje.
II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. M. N., opt. A. S. i opt. D. N., te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja, citiranom u izreci, opt. M. N. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. I. izreke počinio kazneno djelo protiv vrijednosti
I Kž 741/04-5
zaštićenih međunarodnim pravom – uspostavom ropstva i prijevoza robova iz čl. 175. st. 1. KZ (na štetu A. B.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine is šest mjeseci, u toč. II. izreke kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – silovanja pri čemu je silovana ženska osoba ostala trudna iz čl. 188. st. 1. i 3. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u toč. III. izreke kazneno djelo iz čl. 175. st. 1. KZ (na štetu K. S.) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a u toč. IV. izreke kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je za sva ta kaznena djela na temelju navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. studenog 2002. godine, pa nadalje. Istom presudom, opt. A. S. i opt. D. N. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u toč. III. izreke počinili kazneno djelo pomaganjem u uspostavi ropstva i prijevoza robova iz čl. 175. st. 1. KZ u svezi čl. 38. KZ (na štetu K. S.) pa su za isto, na temelju navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b) KZ osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci svaki, time da im je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. D. N. od 06. travnja 2002. do 21. studenoga 2002., a opt. A. S. od 09. travnja do 21. studenoga 2002. godine, kada im je pritvor ukinut.
Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici i državni odvjetnik.
Opt. M. N. se u žalbi podnesenoj po branitelju V. M., odvjetniku iz Z., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, dok iz sadržaja osobne žalbe optuženika proizlazi, da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s istovjetnim prijedlogom, da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači. Stoga je sa navedenim žalbama postupljeno kao s jednom žalbom.
Opt. A. S. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložila, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači i za presuđeno kazneno djelo oslobodi od optužbe.
Opt. D. N. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni samo u odnosu na opt. M. N. i predlaže, da se ovom optuženiku za svako kazneno djelo utvrde strože pojedinačne kazne pa slijedom toga, da se osudi i na strožu jedinstvenu kaznu.
U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženik je predložio, da se žalba odbije.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP je predložio, da se žalbe optuženih odbiju kao neosnovane a žalba državnog odvjetnika prihvati, a kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božica Cvjetko.
I Kž 741/04-5
Sjednici je bio nazočan branitelj opt. M. N., V. M., odvjetnik iz Z., dok nazočnost ovog optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana jer vijeće to nije našlo svrhovitim (čl. 374. st. 2. ZKP).
Sjednica je održana u odsutnosti opt. A. S. i njezinog branitelja Z. G., odvjetnika iz Z., te opt. D. N. i njegove braniteljice S. G., odvjetnice iz Z., budući da su svi o sjednici uredno izvješćeni, pa su time bili ispunjeni zakonski uvjeti za održavanje sjednice u njihovoj odsutnosti (čl. 374. st. 4. ZKP).
Osnovana je žalba državnog odvjetnika dok žalbe opt. M. N., opt. A. S. i opt. D. N. nisu osnovane.
Nisu u pravu optuženici kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
Ovu žalbenu osnovu opt. M. N. i opt. D. N. nisu niti obrazložili, već se cjelokupno obrazloženje njihovih žalbi svodi na prigovore činjeničnom utvrđenju suda. Opt. A. S. pak navodi, da presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnoj činjenici – obliku krivnje ove optuženice, a takav se prigovor ne može prihvatiti, budući da presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, i to u odnosu na sve optuženike, pa tako i o obliku krivnje ove optuženice (st. 17., pasus 2. prvostupanjske presude).
Stoga u žalbi optuženih istaknuta žalbena osnova zbog označene bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana, a niti je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 379. st. 1. i 2. ZKP našao postojanje drugih bitnih postupovnih povreda kao ni povreda zakona na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.
Nisu osnovane ni žalbe optuženih zbog pogrešno odnosno i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako je to istaknuto u žalbi opt. M. N. koji, kada je u pitanju kazneno djelo opisano u toč. II. izreke (na štetu A. B.) smatra, da činjenica začeća njezinog djeteta tijekom postupka nije razriješena.
Međutim, sud prvog stupnja je utvrdio, da je oštećenica A. B. u razdoblju od lipnja 2001. do 19. kolovoza 2001. višekratno silovana od strane optuženika, pa kako je ista dana 15. veljače 2002. godine rodila kći M., time da je provedenom DNA analizom "praktički dokazano", da je opt. M. N. biološki otac tog djeteta (što optuženik i ne poriče) onda je evidentno, da je trudnoća oštećenice i rođenje djeteta posljedica silovanja oštećenice od strane optuženika. Slijedom toga nema nikakve potrebe da se ginekološkim vještačenjem preciznije utvrdi "nadnevak začeća a time i odredi vrijeme navodnog počinjenja djela", kako se to sada po prvi put predlaže u žalbi ovog optuženika, jer "nadnevak začeća" u svakom slučaju pada unutar inkriminiranog razdoblja, pa je time ujedno određeno i koje je kazneno djelo počinjeno i vrijeme počinjenja tog kaznenog djela (kvalificirani oblik silovanja) kao što je to i opisano u izreci pobijane presude pod toč. II. izreke, a ne da ono nije određeno, kao što se to tvrdi u žalbi ovog optuženika.
Ispravno je, naime, stajalište suda prvog stupnja da se radi o kaznenom djelu silovanja i to njegovom kvalificiranom obliku, a ne o kaznenom djelu spolnog odnošaja s nemoćnom osobom iz. čl. 189. (st. 1. i 3. KZ) kako to smatra optuženik zato što "činjenični opis u
I Kž 741/04-5
nastavnom dijelu prelazi u zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 189. KZ ", odnosno, što se u opisu tog djela između ostalog navodi da "prilikom kasnijih spolnih odnosa optuženik oštećenicu više nije tukao…".
Sud prvog stupnja je na temelju iskaza oštećenice A. B. utvrdio i valjano obrazložio, a takovo utvrđenje i obrazloženje prihvaća i ovaj sud, da je oštećenica u stvari bila kontinuirano silovana, samo što je ta sila tijekom kasnijih obljuba bila različitog intenziteta i oblika, ovisno o tomu je li i koliko oštećenica bila sposobna za aktivni otpor s obzirom na prethodna silovanja. Naime, i za ovaj sud nije sporno, a to je i životno razumljivo, da je oštećenica zbog straha od optuženika i već fizički i psihički oslabljena od ranijih silovanja i u okolnostima u kojima se našla, tijekom vremena kod kasnijih obljuba bila manje sposobna pružati otpor, pa optuženiku u tim slučajevima i nije trebalo upotrijebiti silu jačeg intenziteta da savlada njezin otpor i izvrši obljubu odnosno, nije ju više ni trebao tući već je bilo dovoljno, da upotrebom vlastite fizičke nadmoći iskoristi opisano stanje oštećenice nastalo uslijed straha, fizičke i psihičke iscrpljenosti u kojem ona nije bila potpuno sposobna za pružanje fizičkog otpora a u koje stanje ju je optuženik doveo i onda u takovom stanju izvršio obljubu jer je i u takovim situacijama bio svjestan da na strani oštećenice nema dragovoljnosti.
Stoga se i prema pravnom shvaćanju ovog suda, koje je prihvaćeno i u ranijoj sudskoj praksi, u konkretnom slučaju radi o jednom kaznenom djelu silovanja i to njegovom kvalificiranom obliku iz čl. 188. st. 3. KZ budući da je silovana osoba ostala trudna i koje kao teže konzumira ono iz čl. 189. KZ, pa pravna kvalifikacija djela nije u ničemu upitna.
Nije prihvatljivo ni stajalište ovog optuženika da se iskazu oštećenice A. B. (kao i iskazu oštećenice K. S.) uopće ne može vjerovati. Naprotiv, sud prvog stupnja je kritički analizirao iskaze ovih oštećenica i nakon što je istinitost istih provjerio izvođenjem drugih dokaza, kako u odnosu na kazneno djelo silovanja oštećenice A. B., o čemu je naprijed bilo govora i kazneno djelo silovanja oštećenice K. S., tako i u odnosu na kaznena djela iz čl. 175. st. 1. KZ, ispravno je zaključio, da se u cijelosti radi o vjerodostojnim iskazima.
Okolnost, što oštećenica A. B. zbog svoje zatvorenosti ili prikrivanja onoga što je doživjela, kako bi u maloj sredini iz koje je potekla i u koju se s djetetom vratila, zaštitila svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoje obitelji (živi s roditeljima u P.), nije uopće podnosila kaznenu prijavu ili što je na glavnoj raspravi pokušala ublažiti terećenje ovog optuženika, ni u kojem slučaju ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza, kada je unatoč toga ostala dosljedna u tvrdnjama, da se nije radilo ni o dobrovoljnim spolnim odnosima sa optuženikom ni o dobrovoljnim poslovima prošnje, kako se to optuženik brani.
Isto tako, nije prihvatljivo žalbeno stajalište da je iskaz je oštećenice K. S. toliko nedosljedan i proturječan, da joj se nipošto ne može vjerovati, a sve i da se prihvati u dijelu u kojem je konzistentan, da bi proizlazilo, da bi radnje koje je predstavljaju obilježja kaznenog djela iz čl. 175. st. 1. KZ i koje djelo pretpostavlja trajnost, trajale samo jedan jedini dan. Prije svega, sud prvog stupnja je analizirao i razjasnio razlike koje su postojale i u iskazima ove oštećenice što ih je ona iznijela u istrazi na glavnoj raspravi, time, da je prihvatio iskaz oštećenice sa glavne rasprave, iako se ne radi o suštinskim razlikama koje bi dovele u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice u cjelini, a poglavito ne opstojnost
I Kž 741/04-5
kaznenih djela koja je optuženik počinio i na njezinu štetu. Osim toga, suprotno žalbenoj tvrdi, opis kaznenih djela u cijelosti slijedi iskaz ove oštećenice sa glavne rasprave.
Konačno, sud prvog stupnja je iznio valjane i argumentirane razloge iz kojih je našao, da je optuženik obje oštećenice stavio i držao u ropstvu sličnom odnosu i tako ostvario terećena kaznena djela iz čl. 175. st. 1. KZ u stjecaju, a ne kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. KZ budući da ih je silom i prijetnjom držao u odnosu počinjenosti i prisiljavao da za njega prose, predstavljajući se kao gluhonijeme i hendikepirane osobe, a u tu su svrhu nosile natpise odgovarajućeg sadržaja na raznim jezicima te se oblačile u prikladnu odjeću, a nije ih samo onemogućavao da se prema svom slobodnom izboru neograničeno kreću, što je dovoljno za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 124. KZ.
Budući da je za pojam dovršenog kaznenog djela iz čl. 175. st. 1. KZ dovoljno, da je počinitelj drugo lice stavio u ropstvu sličan odnos i da je djelo izvršeno momentom stavljanja time, da se ono vrši sve dok takovo stanje traje, to samo vrijeme trajanja tog protupravnog stanja nije od značaja za postojanje djela, ali može utjecati na odmjeravanje kazne. Stoga je u pravu sud prvog stupnja, kada je pri utvrđivanju kazne optuženiku za ovo kazneno djelo na štetu oštećenice K. S. upravo imao u vidu kraće vrijeme trajanja protupravnog stanja u odnosu na oštećenicu A. B. (od 27. ožujka 2002. do 29. ožujka 2002. godine), a ne optuženik koji smatra, da se ovo trajno kazneno djelo ne može počiniti, "jer su određene radnje koje bi predstavljale obilježje tog kaznenog djela trajale jedan jedini dan".
Kako je sud prvog stupnja ispravno analizirao i sve ostale provedene dokaze te ih je logično povezao, opravdano zaključivši, da je optuženik u odnosu na obje oštećenice pa i u odnosu na svjedokinju J. S., koja je na isti način "upala u posao" u vrijeme između oštećenica i prema kojoj je postupao na gotovo identičan način, (oštećenice i svjedokinja S. se međusobno nisu uopće poznavale), imao dobro razrađeni plan po kojem je postupao uz pomoć optuženice A. S. i opt. D. N. (namamljivanjem mladih ženskih osoba, njihovo odvoženje u inozemstvo gdje im je tek predočavao koje poslove trebaju raditi) proizlazi, da je činjenično stanje u odnosu na ovog optuženika i na kaznena djela koja je počinio (četiri) potpuno i pravilno utvrđeno, pa njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.
Nisu osnovane ni žalbe opt. A. S. i opt. D. N. iz te žalbene osnove.
Oni u svojim žalbama također ne iznose ništa novoga što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvog stupnja, koji je ovaj kazneni postupak u cjelini proveo vrlo temeljito, budući da je proveo sve potrebne dokaze koje je međusobno doveo u svezu i sveobuhvatno ih analizirao pa je tek nakon tako provedenog postupka, iznio u svemu i za sve optuženike iznimno argumentirane i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se optuženici na iste upućuju kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.
Stoga se samo u odgovoru na žalbene navode ističe, da je optuženica A. S. itekako bila svjesna da radnjama i na način opisan u izreci (toč. III. izreke) pomaže glavnom počinitelju, opt. M. N., u ostvarenju kaznenog djela iz čl. 175. st. 1. KZ na štetu K. S., jer je, živeći u kući ovog optuženika u Z., još od 1998. godine, bila upoznata sa načinom života optuženika i dobro je znala, koja je stvarna svrha oglasa što ih je objavljivala u tisku i da ni jedna
I Kž 741/04-5
oštećenica neće čuvati dijete, kao što ga i nisu čuvale, i kao što ga ni sama optuženica nije čuvala iako se još 1998. godine javila na identičan oglas radi navodnog čuvanja istog djeteta, i ostala živjeti u kući, ali iz drugih razloga. Uostalom, nije sporno, da je to dijete (a radi se o unuci opt. M. N., S. N., tada staroj oko 10 godina) cijelo vrijeme živjelo u obitelji upravo optuženika D. N. što već dovoljno govori da je uloga ovog optuženika bila upravo onakva kakovom je i utvrdio sud prvog stupnja. Dapače, kada bi se i prihvatila obrana optuženika D. N., da je osim oštećenice K. S. i opt. A. S., kritičnog događaja u svom automobilu iz Z. u Č. vozio i dijete S. N. (iako oštećenica tvrdi da dijete nije nikada vidjela pa ni tom prilikom), onda nema nikakvog razloga da već poslije dva dana dijete ponovno vrati u Z., u svoju obitelj, a da oštećenica ostane u Č., sa opt. M. N. koji je došao iz A., pa i to, uz već naprijed iznijete razloge suda prvog stupnja, potvrđuje u svemu pravilan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik imao šira saznanja o "poslovima" svog oca i da je znao koji je stvarni cilj te vožnje. Slijedom toga, u žalbi opt. A. S. istaknuta okolnost, kako je ova optuženica bila ljubazna sa oštećenicama i da oštećenica K. S. za vrijeme vožnje od Z. od Č. nije čula što ovi optuženici međusobno razgovaraju, kako se to ističe u žalbi opt. D. N., nemaju onaj značaj koji im se pridaje u žalbama, već naprotiv, to samo ukazuje na smišljeno postupanje ovih optuženika kako bi prikrili stvarno stanje stvari i oštećenice što dulje držali u zabludi.
Kako se pomagateljske radnje mogu poduzeti sve dok djelo nije dovršeno u materijalom smislu, dakle, mogu i prethoditi počinjenju djela, nedvojbeno je, da je opt. D. N., makar i samo jednom radnjom prijevoza oštećenice K. S. od Z. do Č. stvorio pretpostavku optuženiku M. N. kao glavnom počinitelju da on ovu oštećenicu stavi u odnos sličan ropstvu, na način kako je to sve opisano u toč. III. izreke.
Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da ni žalbe ovih optuženih zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogle biti prihvaćene.
Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona izjavljena u korist optuženika sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu u odnosu na opt. D. N. kao i povodom žalbe opt. A. S. te je našao, da su ovim optuženicima izrečene primjerene kazne koje su dostatno i valjano obrazložene. Okolnost, da je opt. A. S. u vrijeme izvršenja kaznenog djela bila mlađa punoljetna osoba, sud prvog stupnja je imao u vidu kada je ovoj optuženici odmjeravao kaznu pa preocjena te i drugih utvrđenih olakotnih okolnosti nije potrebna a niti bi bila opravdana. Stoga će se kaznom zatvora u trajanju od sedam mjeseci, kao primjerenom kaznom, koja je svakom od ovih optuženika za presuđeno kazneno djelo uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrečena, i po stajalištu ovog suda, ostvariti svi vidovi zakonske svrhe kažnjavanja.
Nije osnovana ni žalba opt. M. N. zbog odluke o kazni već naprotiv, osnovana je žalba državnog odvjetnika.
S pravom se u žalbi državnog odvjetnika ukazuje, da je utvrđenim otegotnim okolnostima, opširno obrazloženim u prvostupanjskoj presudi, sud prvog stupnja trebao dati nešto veći značaj. Tako je veći značaj trebalo dati činjenici, da je optuženik kaznena djela silovanja od kojih je jedno kvalificirano, počinio relativno kratko vrijeme od pravomoćnosti osuđujuće presude zbog kaznenog djela protiv slobode i spolnog ćudoređa – zadovoljenja pohote pred djetetom ili maloljetnom osobom, što svakako ukazuje na njegovu upornost i
I Kž 741/04-5
sklonost ka vršenju kaznenih djela te vrste. Isto tako je veći značaj trebalo dati i činjenici, da je optuženik djela činio vrlo smišljeno, sa unaprijed stvorenim planom i prema izrazito mladim, životno nedovoljno iskusnim djevojkama koje su, dolazeći iz malih sredina i ne sluteći ništa, prihvaćale posao preko oglasa vjerujući, da tako rješavaju svoju egzistenciju, što je optuženik iskorištavao, atakirajući na njihovu spolnu slobodu i na dostojanstvo njihove ličnosti, ostvarujući pritom i materijalnu korist. Stoga, sve te okolnosti, kod kojih su došle do izražaja posve negativne crte optuženikove ličnosti i koje ukazuju na njegov visok stupanj krivnje, nisu opravdavale da se optuženiku utvrde blage pojedinačne kazne koje tek neznatno prelaze zakonski minimum već naprotiv, zahtijevaju, da mu se utvrde strože kazne za svako pojedino djelo i slijedom toga stroža jedinstvena kazna. Stoga je ovaj sud, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika kao osnovane, preinačio prvostupanjsku presudu na način kao u izreci, vjerujući, da su tako utvrđene pojedinačne kazne kao i jedinstvena kazna primjerene, kako stupnju optuženikove krivnje i pogibeljnosti kaznenih djela tako i svrsi kažnjavanja i da će se jedino takovom kaznom ostvariti sve zakonske svrhe kažnjavanja, kako u odnosu na optuženika tako i u odnosu na ostale građane da se suzdrže od činjenja ovakvih ili sličnih kaznenih djela.
Slijedom svih naprijed izloženih razloga, sa žalbama optuženih i državnog odvjetnika postupljeno je kao u izreci, na temelju čl. 390. st. 1. i 387. ZKP.
U Zagrebu, 07. listopada 2004. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Gordana Korotaj, v. r.
Josip Budinski, v. r.