I Kž-249/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-249/1998-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. P. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 1998. godine broj K-217/97, u sjednici održanoj 4. srpnja 2001. godine, u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja V. M., odvjetnika iz Z., te zamjenice državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak- Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z.P., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Z.P. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, pa je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. st. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Po čl. 64. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta.

Na temelju čl. 90. st. 4. ZKP optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svoga branitelja V.M., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela te u odluci o kaznenoj sankciji i optuženiku izrekne uvjetna osuda.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom pisanom podnesku od 28. svibnja 1998. godine broj DOKŽ-495/98 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenice državnog odvjetnika N.K.-P., te optuženika i njegovog branitelja V.M., odvjetnika iz Z..

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93 ispitao da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8.-11. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93).

Prema sadržaju žalbe, sud prvog stupnja s jedne strane nije kritički analizirao iskaz oštećenika S.P., a s druge strane neosnovano je utvrdio da je optuženik svoju obranu mijenjao u većoj mjeri, što je rezultiralo izvođenjem pogrešnih zaključaka o postojanju, odnosno nepostojanju činjenica odlučnih za donošenje zakonite i pravilne presude.

U skladu s tako postavljenom tezom žalbe, nasuprot ocjeni dokaznog materijala izložene u obrazloženju prvostupanjske presude i djelomice reproduciranoj u žalbi, žalitelj ustvari preocjenjuje izvedene dokaze na osnovi svog subjektivnog viđenja i ocjene vrijednosti pojedinih dokaza, napose iskaza oštećenika S.P. za koji smatra da nije u tolikoj mjeri dosljedan i uvjerljiv, kako se u pobijanoj presudi tvrdi, a da bi se na tome iskazu mogla temeljiti osuđujuća presuda za kazneno djelo ubojstva u pokušaju. Žalitelj posebno osporava zaključke suda prvog stupnja u odnosu na subjektivni element krivičnog djela, pa navodi da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio u iznimno afektivnoj situaciji kojom je dominirao strah jer se oštećenika bojao, pa je očito da se radi o pokušaju ubojstva na mah, tako da je u pobijanoj presudi osim pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, došlo i do povrede krivičnog zakona.

Razmotrivši navedeno, ovaj drugostupanjski sud je našao da optuženik argumentacijom u svojoj žalbi nije uspješno doveo u sumnju drugačije utvrđenje prvostupanjskog suda, tj. da je dokazano da je optuženik počinio upravo ono krivično djelo za koje je osuđen.

Kako i sam žalitelj prihvaća da je objektivni učin djela ostvaren, ukazuje se suvišnim detaljnije analizirati pojedine razlike u iskazima oštećenika i obrani optuženika, jer se ne radi o znatnijim razlikama pošto obojica ne osporavaju verbalni sukob, a činjenica s kojeg mjesta je optuženik uzeo nož nije od presudnog značenja kada i sam optuženik priznaje da je oštećenika (svoga brata) nastojao odstraniti iz njegovih prostorija, a oštećenik je povrijeđen u onome času kada je te prostorije već napuštao.

Nije u pravu žalitelj kad ističe da smatra da se radi o krivičnom djelu pokušaju ubojstva na mah iz razloga što se optuženik tempore criminis nalazio u stanju povišene afektivne tenzije i straha.

Naime, privilegirano ubojstvo (na mah) kao i svako drugo ubojstvo (odnosno pokušaj ubojstva) ostvaruje se s namjerom, ali uz postojanje određenih dopunskih elemenata koji ga čine lakšim. Kod ovog oblika djela počinitelj u jaku razdraženost mora biti doveden bez ikakve svoje krivnje, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi jer je optuženik došao u sukob sa suprugom oštećenika, pa kada ga je oštećenik (kao brat) posjetio da tu situaciju raščiste nikakvog povoda za napad od strane oštećenika ustvari nije bilo. Oštećenik je kazao optuženiku, nakon prepirke i svađe, da potraži odvjetnika da se nastalo stanje riješi, pa je u pravu prvostupanjski sud kada u obrazloženju svoje presude navodi da takvo ponašanje oštećenika ne može biti razlog za dovođenje optuženika u stanje jake razdraženosti kako se to u žalbi opetovano ističe.

Žalitelj se poziva na to da je optuženik bio u stanju povišene afektivne tenzije i straha, međutim, nikakav objektivni razlog za intenzivni strah nije mogao postojati, oštećenik u času kada je došao u kuću optuženika u rukama nije imao nikakav predmet podoban za napad, optuženik ga je odgurnuo iz kuće (kako sam opisuje), a oštećenik navodi da je on krenuo da napusti bratovu kuću, a kad se u jednom času okrenuo, negdje u predjelu izlaznih kuhinjskih vrata koja vode na asfaltirani plato dvorišta, zadobio je ubod u trbuh, oštrica noža oko 2 cm virila je ih trbuha te ju je izvukao i bacio pokraj sebe, gdje je kasnije u travi i pronađena.

Radi iznesenog prvostupanjski sud opravdano je odbio prijedlog, još u tijeku postupka, da se ponašanje optuženika pravno kvalificira kao kazneno djelo pokušaja ubojstva na mah, a smanjenu ubrojivost optuženika (zbog afektivnih tenzija radi sukoba sa bratom i straha kojeg je subjektivno osjećao, a za koji nije bilo nikakvog objektivnog razloga), cijenio kao olakotnu okolnost kod odmjeravanja kazne.

Valja navesti i to da postupanje (na mah) predstavlja pravnu, a ne isključivo medicinsku (forenzičko-psihijatrijsku) kategoriju, pa činjenica što je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv i u afektivnom stanju nije najodlučnija niti dovoljna za ovu pravnu kvalifikaciju jer su gotovo sva kaznena djela ubojstva počinjena u većem ili manjem stupnju afekta.

Radi iznesenog neutemeljena je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede krivičnog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda krivičnog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene krivičnog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. No, kod toga se zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugog stupnja, suprotno žalbi, smatra da je sud prvog stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu krivični zakon pravilno primijenjen, pa povreda krivičnog zakona nije osnovana.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim zbog kaznenog

djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, te se stoga žalba optuženika ukazuje neosnovanom.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 369. ZKP/93 u odnosu na izrečenu kaznu, treba utvrditi da izrečena kazna zatvora optuženiku u trajanju od jedne godine, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, na zakonu utemeljena.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP/93, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. srpnja 2001. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.