Revr-103/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 103/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žapčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća te Bruna Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice V. L. iz V., zastupane po punomoćnicima G. R. i A. F. R., odvjetnicima u Č., protiv tuženika B. L. d.o.o. iz T. B., zastupanog po punomoćnici R. M., odvjetnici u G. K., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-4288/12-2 od 5. studenog 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-2298/11-19 od 15. lipnja 2012., u sjednici održanoj 9. rujna 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika B. L. d.o.o. iz T. B. od 26.09.2011 o otkazu njezinog ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, utvrđenja sudskog raskida ugovora o radu s danom 7. prosinca 2011. i da joj se nadoknadi šteta u iznosu od 99.132,12 kuna, a tužiteljici je naloženo da tuženiku naknadi nastale troškove parničnog postupka u iznosu od 7.075,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija tužiteljice nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 26. rujna 2011., zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 7. prosinca 2011. i naknadu štete u iznosu od 99.132,12 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena na poslovima "organizatora proizvodnje" u odjelu Planiranje proizvodnje, temeljem ugovora o radu sklopljenim sa tuženikom od 1. listopada 2005.,

- da je tuženik 26. rujna 2011. donio odluku o redovitom otkazu tužiteljičina ugovora o radu zbog tehničkih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),

- da se Radničko vijeće tuženika nije protivilo namjeravanom otkazivanju tužiteljičina ugovora o radu,

- da je tuženik u svoje poslovanje uveo tzv. SAP informatički program u odjel Planiranje proizvodnje,

- da je tuženik proveo analizu o načinu i radu svojih djelatnika u odjelu Planiranja proizvodnje pod nazivom Vrednovanje suradnika (tehnološki višak),

- da je tuženik tužiteljici ponudio rad na drugom radnom mjestu "otprema i pakiranje" što je ona odbila.

Na temelju činjeničnih utvrđenja da je tuženik, na kojem je bio teret dokaza u smislu odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR), tijekom postupka dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužiteljice zbog prestanka potrebe za obavljanje njezinih poslova "organizator proizvodnje" zbog tehničkih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) u smislu čl. 107. st. 1. toč 1. ZR, sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice u ovoj pravnoj stvari kao neosnovan. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovom postupku pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR.

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Tuženik kao tužiteljičin poslodavac ima legitimno pravo procijeniti obujam poslova određene službe te sukladno tome reorganizirati svoje poslovanje na način koji mu najbolje odgovara, pa osnovom toga smije reorganizirati postojeća radna mjesta, odnosno ukinuti ona za koja smatra da za njih više nema potrebe.

Polazeći od utvrđene činjenice da su kod tuženika, zbog uvođenja tzv. SAP informatičkog programa u odjelu proizvodnje, djelomično automatizirani poslovi organizatora proizvodnje, koje poslove je obavljala i tužiteljica, a što je dovelo do smanjenja obima poslova za oko 20% i potrebe reorganizacije tih poslova, a što je neposredno utjecalo na smanjenje broja izvršitelja (što ne spori ni sama tužiteljica), a time i viška radnika, tuženik je imao opravdan razlog da tužiteljici otkazati ugovor o radu sukladno odredbi čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, kako to pravilno zaključuju i nižestupanjski sudovi.

Suprotno navodima revidentice, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili i da je tuženik sukladno odredbi stavka 3. čl. 107. ZR prilikom otkazivanja tužiteljičina ugovora o radu vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika za djelatnike za koje je utvrdio da je prestala potreba za njihovim radom, pa tako i u odnosu na samu tužiteljicu, pri čemu treba naglasiti da je ocjenom tih kriterija autonomno pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju bolje rezultate rada ili imaju bolje materijalne i socijalne uvjete, pa je revizija tužiteljica neosnovana i u ovom dijelu.

U odnosu na navode tužiteljice iznesene u reviziji kojima ona u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i drugačije ocjenjuje provedene dokaze treba istaknuti da ovaj sud takve činjenične navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga, kraj ovih činjeničnih utvrđenja i nesporne činjenice da je tuženik prije otkazivanja tužiteljičina ugovor o radu tužiteljici ponudio zaposlenje na drugim poslovima (st. 2. čl. 107. ZR ), a što je ona odbila i da tuženik nije imao mogućnosti ni potreba da ju obrazuje za rad na nekom drugom poslu (st.4 čl.107 ZR) ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude da je tuženik imao opravdan razlog otkazati tužiteljičin ugovor o radu temeljem odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR, pa je revizija tužiteljice u cijelosti neosnovana.

Zbog navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti reviziju tužiteljice i temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 9. rujna 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.