Revr-1293/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1293/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz O., kojeg zastupaju punomoćnici Z. Š. i S. N., odvjetnici u ZOU iz O., protiv tužene O. P. d.d. V., koju zastupa po punomoćnica J. M., odvjetnica u Z., radi poništenja odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-462/2013-2 od 22. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-118/2011-14 od 29. ožujka 2012., u sjednici održanoj 7. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja S. K., kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku je presudom poslovnog broja Pr-118/2011-14 od 29. ožujka 2012., odbio tužbeni zahtjev kojim je zatraženo da se utvrdi da nije dopušten otkaz ugovora o radu tuženika od 25. veljače 2011., kojim je tužitelju otkazan ugovor o radu od 1. travnja 2004.; da je tuženik je dužan priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa te da se naloži tuženiku da tužitelju na ime plaće isplati bruto iznos od 6.989,41 kn za svaki mjesec počevši od 5. svibnja 2011., pa sve do povratka tužitelja na posao s zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 posto poena koje teku od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate (točka I izreke).

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn (točka II izreke).

Drugostupanjski Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-462/2013-2 od 22. ožujka 2013., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu (točka 1. izreke) te je uvažio žalbu tuženika i preinačio odluka o trošku na način da je naložio tužitelju naknaditi tuženiku pored dosuđenog parničnog troška od 2.500,00 kn i daljnji parnični trošak u iznosu od 5.312,50 kn (točka II. izreke), kao i trošak žalbe u iznosu od 781,25 kn (točka III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske da reviziju prihvati i preinači pobijanu na način da zahtjev tužitelja uvaži u cijelosti.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08,57/11 - dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Tužitelj u reviziji neosnovano prigovara i ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka. Suprotno navodima revizije u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijanih presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama. Nadalje, obveza je drugostupanjskog suda da u obrazloženju svoje odluke odgovori na sve žalbene navode od odlučnog značenja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP), a po ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe tužitelja očitovao o svim žalbenim navodima koji su relevantni za odluku o predmetu spora.

Premda tužitelj u reviziji navodi da presuda ima nedostataka zbog proturječnih i nejasnih navoda o odlučnim činjenicama, iz sadržaja revizije proizlazi da se revizijom dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na važnost podnošenja izvješća (activity reports) te u odnosu na okolnosti napuštanja posla bez prethodnog dopuštenja nadređene osobe, a s tim u vezi i postojanje opravdanih razloga za redovni otkaz ugovora o radu, što u svojoj biti predstavlja revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

S obzirom na to da prema odredbi čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, to navedeni revizijski razlozi nisu mogli biti ispitani u povodu predmetne revizije.

Nadalje, tužitelj navodima revizije kojima tumači iskaze svjedoka S. V. A., M. R. i S. Š., zapravo preocjenjuje izvedene dokaze na način kako mu to odgovara. Ovi revizijski prigovori predstavljaju ponovljene žalbene prigovore o kojima se drugostupanjski sud izjasnio i naveo kako ne prihvaća ocjenu dijelova iskaza svjedoka koju u žalbi daje tužitelj jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaze ovih svjedoka saslušanih tijekom dokaznog postupka. S obzirom na to da ovaj sud nije našao nikakvih suprotnosti između odlučnih činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku (i prihvaćenih od drugostupanjskog suda) i zapisnika koji sadrže iskaze navedenih svjedoka, to i ove prigovore treba uzeti kao prigovore pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju koji nisu mogli biti ispitani u povodu predmetne revizije.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje u tekstu: ZR) u odnosu na opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu te u odnosu na obvezu poslodavca na prethodno upozoravanje radnika na povrede ugovora o radu, odnosno jesu li postupanje tužitelja pravilno svrstali pod osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa zbog koje poslodavac na temelju navedene odredbe može (redovito) otkazati ugovor o radu i je li tuženik prilikom otkazivanja ugovora postupao prema zahtjevima navedene zakonske odredbe.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženika temeljem ugovora o radu od 1. travnja 2004., te Aneksa tom ugovoru od 1. srpnja 2008. i 1. siječnja 2010. i da je bio raspoređen na poslovima menadžera marketinga;

- da je tuženik Odlukom o redovnom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika od 25. veljače 2011.godine otkazao ugovor o radu zbog teškog kršenja obveze iz radnog odnosa;

- da je u Odluci o redovnom otkazu ugovora o radu kao razlog otkaza navedeno da je 2. veljače 2011. radnik (tužitelj) napustio radno mjesto u razdoblju od 11,40 do 12,35 sati, bez prethodnog dopuštenja, te da u razdoblju od 1. kolovoza 2010. do 9. veljače 2011. nije izvršavao obvezu sastavljanja i dostavljanja izvještaja o obavljenim aktivnostima nadređenoj osobi (tzv. „activity reports“);

- da je tuženik na zakonit način proveo postupak savjetovanja o namjeravanoj Odluci o otkazu s radničkim vijećem;

- da je tužitelju omogućio iznošenje obrane.

Polazeći od navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da u Odluci o otkazu opisano ponašanje tužitelja ima obilježja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih je tuženik izgubio povjerenje u tužitelja što predstavlja opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu, pa je odbijen tužiteljev zahtjev da se odluka o otkazu utvrdi nedopuštenom i tužitelju priznaju prava iz radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 107. st. 1. točka 3. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, uz ostale razloge i u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je po čl. 111. st. 1. i 2. ZR dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, te omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

Poslodavac je u ovom slučaju redovito otkazao tužiteljev ugovor o radu poštujući propisanu proceduru otkazivanja, a tijekom postupka dokazao je da je postojao opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Tužitelj je, naime, i prije donošenja pobijane odluke o otkazu bio upozoren na kršenje radne obveze, a povreda zbog koje je donesena odluka o otkazu po ocjeni ovoga suda predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Samo zbog toga što poslodavac nije u pisanom obliku upozorio tužitelja na povrede radne obveze odluka o otkazu nije nezakonita.

Tužitelj u reviziji (a prethodno u žalbi) osporava zakonitost odluke o otkazu zbog toga što tuženik - poslodavac nije postupio po odredbi čl. 111. st. 1. ZR, odnosno nije mu dostavio pisano upozorenje o kršenju obveza iz radnog odnosa prije otkazivanja ugovora o radu.

Drugostupanjski nije prihvatio žalbeni prigovor tuženika navod tuženika, jer je ocijenio da je poslodavac - nakon upozorenja direktora K. upućenog tuženiku od 26. svibnja 2010., te usmenih prigovora voditelja marketinga koji su tužitelju bili nadređeni u radu - imao opravdani razlog za ne donošenje pisanog upozorenja iz čl. 111. st. 1. ZR. Ovo shvaćanje drugostupanjskog suda prihvaća i ovaj revizijski sud. Tome treba dodati kako je u ovom slučaju (nepodnošenje izvješća) riječ o povredi radnih obveza koja je unatoč upozorenjima direktora i nadležnih osoba trajala kroz duže vremensko razdoblje (nekoliko mjeseci), pa je time tužitelj pokazao naročitu upornost u kršenju radnih obveza, što samo po sebi predstavlja opravdanje za izostanak pisanog upozorenja iz čl. 111. st. 1. ZR. Nadalje, tužitelj revizijom ne osporava da nije postupao po uputama poslodavca o popunjavanju i redovnoj predaji izvješća o provedenim aktivnostima, već navodi razloge zbog kojih on smatra da to nije bilo potrebno. S obzirom na ove prigovore, potpuno je pravilno drugostupanjski sud utvrdio kako se u predmetnom slučaju radi o takvom kršenju ugovora o radu i takvoj povredi obveza iz radnog odnosa zbog kojih je tuženik imao opravdani razlog za donošenje redovitog otkaza skrivljenim ponašanjem radnika (čl. 107. st. 1. toč. 3. ZR). Ovo stoga što je activity reports specijalizirani izvještaj o aktivnosti menadžera marketinga u kojem se detaljno navode obavljene aktivnosti, koja sadrži fotodokumentaciju određene aktivnosti i svot analizu s podacima o budgetu unutar zadanog financijskog iznosa za dane aktivnosti (tužitelj je bio zadužen za aktivnost prodaje gaziranih pića) a ti su izvještaji o aktivnosti od značaja za organizaciju rada marketinga tuženika jer je poslodavac na temelju izvještaja o aktivnosti morao donositi odluke za potrebe svoje konkurentnosti u prodaji svojih proizvoda u tržišnoj konkurenciji s drugim proizvođačima i imati uvida u visinu troškova za aktivnosti. Stoga se tužitelj se morao pridržavati pravila o radu u marketing odjelima s kojima je bio upoznat. Njegov stav o korisnosti, opravdanosti ili (ne)mogućnosti popunjavanja svih rubrika toga izvješća nema utjecaja na zakonitost odluke o otkazu.

S obzirom na to da i po ocjeni ovoga suda izostanak s radnog mjesta u kraćem trajanju, za koje u postupku nije utvrđeno da bi na bilo koji način bili od utjecaja na proces rada kod tuženika, ne bi predstavljao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu, opravdanost ili neopravdanost ovog izostanka nije potrebno ispitivati u povodu predmetne revizije. Ovo zbog toga što propusti tužitelja u dostavljanju activity reports u dužem vremenskom razdoblju predstavljaju tako teška povreda radnih obveza zbog kojih je opravdan razlog za otkaz ugovora o radu neovisno o opravdanosti ili neopravdanosti odlaska s radnog mjesta 2. veljače 201l.

Prema shvaćanju ovoga suda, u situaciji kada poslodavac u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu navede više povreda, za zakonitost odluke je dovoljno da su u odnosu samo na jednu od njih ostvarene sve zakonske pretpostavke za otkazivanje. Odnosno, u tom slučaju okolnost da jedan ili neki od navedenih razloga nisu opravdani ili da u odnosu na njih nisu ispunjene sve pretpostavke za redovno otkazivanje ugovora o radu, ne čine nezakonitom odluku u odnosu na razlog koji je ostvaren.

Slijedom navedenog ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženik dokazao opravdane razloge za otkaz tužiteljevog ugovora o radu i zbog toga smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 107. ZR.

S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj u predmetnoj reviziji valjalo je njegovu reviziju odbiti kao neosnovanu primjenjujući odredbu čl. 393. ZPP.

Zagreb, 7. listopada 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.