Rev-2241/2012-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2241/12-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Z., zastupanog po punomoćnici M. Đ. odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3670/11-3 od 31. siječnja 2012., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu posl. broj Pn-5430/05 od 31. listopada 2006., u sjednici održanoj 2. veljače 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gžn-3670/11- 3 od 31. siječnja 2012., odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba tužitelja.

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužena nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu drugostupanjski odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Iz sadržaja revizije tužitelja zaključiti je da tužitelj pobijano drugostupanjsko rješenje pobija iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.a ZPP.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjsko, a niti pobijano drugostupanjsko rješenje nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogli ispitati. Izreke tih rješenja su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih rješenja.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 9.373.782,41 kn, sa pripadajućim zateznima kamatama i to s osnova naknade štete za izgubljenu dobit društva F. d.o.o. Tužitelj tvrdi da mu je neosnovanim vođenjem kaznenog postupka (protiv samog tužitelja) te blokadom društva F. d.o.o. od strane M. b. d.d. nanesena šteta gubitkom dobiti društva F. d.o.o. Dakle, u konkretnom slučaju nije riječ o zahtjevu za naknadu štete radi neosnovanog osuđivanja ili neutemeljenog uhićenja u smislu glave XXXIII. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 62/03 – pročišćeni tekst – dalje: ZKP), gdje oštećena osoba prije podnošenja tužbe je dužna podnijeti Ministarstvu pravosuđa zahtjev za naknadu štete (čl. 495. st. 2. ZPP). Dakle, u konkretnom slučaju nije riječ o pravnoj situaciji iz čl. 186.a st. 7. ZPP.

Prema odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

Prema odredbi čl. 186.a st. 2. ZPP zahtjev iz st. 1. toga članka se podnosi nadležnom državnom odvjetništvu sukladno odredbama Zakona o državnom odvjetništvu. Ako je zahtjev iz st. 1. toga članka podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, onda će zahtjev dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu uz obavijest stranci.

Prema odredbi čl. 186.a st. 6. ZPP sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz st. 5. toga članka.

Kada tužitelj nije prvostupanjskom sudu, pa niti nakon što ga je sud rješenjem od 22. rujna 2006. pozvao, dostavio dokaz da je prije podnošenja tužbe podnio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora, onda su pravilno nižestupanjski sudovi postupili kada su uz primjenu odredbe čl. 186.a st. 6. ZPP odbacili predmetnu tužbu tužitelja.

Stoga dakle nije u pravu tužitelj kada smatra da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.a ZPP.

S obzirom na revizijski navod tužitelja da reviziju podnosi i iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, ovdje je za ukazati da tužitelj taj revizijski razlog nije niti određeno naveo, a niti obrazložio. Stoga, taj revizijski razlog nije uzet u obzir (čl. 386. ZPP).

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP.

Zagreb, 2. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.