I Kž-242/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 242/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. M. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 10. listopada 1995. br. K-53/94, u sjednici održanoj 19. veljače 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomičnim uvažavanjem žalbe opt. N.M. a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH za koje je optuženik oglašen krivim u toč. 2. izreke te presude i izriče:

Temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP/97

ODBIJA SE OPTUŽBA

protiv opt. N.M. (ostali podaci kao u izreci pobijane presude)

da bi tijekom druge polovice 1991. godine u 1992. godini, u 1993. godini i u 1994. godini u svojoj kući u G. u ulici ... pohranio oružje koje je nabavio od bivše vojske JNA i to 600 komada streljiva, ručnu bombu M-75, dvije ručne bombe M-52, automatsku pušku call. 7,62, poluautomatsku pušku call. 7,62, dvije eksplozivne naprave u limenkama za coca-colu, 18 streljiva 1207, pet streljiva za automatsku pušku 7,62, 12 streljiva 7,62 i streljivo call. 1,43,

da bi dakle, neovlašteno držao veću količinu vatrenog oružja, municije i eksplozivnih tvari, čije držanje nije dopušteno,

pa da bi time počinio kazneno djelo nedopuštenim držanjem oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH.

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH za koje je optuženik oglašen krivim u toč. 1. izreke, pa se za to djelo na temelju čl. 34. st. 1. KZRH i uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci.

Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH optuženiku se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. rujna 1994. godine do 14. studenog 1994. godine.

III. U ostalom se dijelu žalba optuženika, a žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijaju kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. N.M. oglašen je krivim da je na način opisan pod toč. 1. te presude počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, a na način opisan pod toč. 2. kazneno djelo nedopuštenim držanjem oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH, pa je, nakon što mu je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne za kazneno djelo pokušaja ubojstva utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, a za kazneno djelo nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz primjenu propisa za djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 4. rujna 1994. godine do 14. studenog 1994. godine.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik i državni odvjetnik. Optuženik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno, da se preinači i on oslobodi od optužbe zbog kaznenog djela iz čl. 203. st. 2. KZRH te sukladno tomu, osudi na blažu kaznu.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku za svako pojedinačno djelo utvrde strože kazne, i sukladno tomu, da se osudi na jedinstvenu strožu kaznu.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP je predložio da se odbije žalba optuženika kao neosnovana a nasuprot tomu, da se uvaži žalba državnog odvjetnika i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.

Žalba optuženog zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH kao ni žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni nisu osnovane, dok je osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH, pa je uvažavanjem te žalbe i po službenoj dužnosti a povodom te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, trebalo preinačiti pobijanu presudu kao pod toč. I. izreke ove presude, a uslijed te odluke, preinačiti i u odluci o kazni za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH te optuženiku za to djelo izreći onu kaznu koju mu je već bio utvrdio sud prvog stupnja.

Naime, nije dvojbeno da je opt. N.M. na način opisan u toč. 2. izreke pobijane presude postupio protivno odredbi čl. 13. st. 1. Zakona o oružju te je neovlašteno nabavio i držao veću količinu oružja, municije i eksplozivnih tvari i tako počinio kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH.

Međutim, u pravu je optuženik kada se poziva na posljednju izmjenu i dopunu navedenog zakona kojim je predviđeno da se protiv građana, dakle počinitelja ovog kaznenog djela neće voditi kazneni postupak ako oružje, municiju i eksplozivne tvari koje su izvan prometa za građane vrate do 19. kolovoza 1997. godine, a koju je mogućnost svakako trebalo priznati i optuženiku, pa je uzeti, da navedena odredba specijalnog zakona zapravo predstavlja procesnu smetnju za pravomoćno dovršenje kaznenog postupka protiv optuženika za predmetno kazneno djelo, jer spada u druge okolnosti koje isključuju kazneno gonjenje optuženika a koju odredbu je ovaj sud dužan primijeniti - s obzirom na odredbu čl. 3. st. 2. OKZRH koja propisuje, da će se na počinitelja - ako se od počinjenja djela do pravomoćnog okončanja postupka izmijeni

I Kž 242/1996-3

zakon jedanput ili više puta - primijeniti onaj koji je za njega povoljniji, a svakako je povoljniji navedeni zakon jer on omogućuje da se protiv optuženika optužba odbije.

Stoga je u odnosu na kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH za koje je optuženik oglašen krivim, odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.

Kada je pak riječ o kaznenom djelu pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. OKZRH, optuženik tvrdi da njegov umišljaj nije bio upravljen na lišenje života oštećenika nego samo da ga zaplaši.

Međutim, suprotno stajalištu žalitelja, ovaj sud drugog stupnja nalazi, da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno i da su u obrazloženju iste sistematično i pregledno iznijeti logični i uvjerljivi razlozi o kaznenoj odgovornosti optuženika, a iznijeta je i pravilna ocjena njegove obrane, koja, a kada je riječ o prvom iznošenju obrane pred istražnim sucem, zapravo predstavlja priznanje objektivnog učina djela, kao i svih provedenih dokaza i to na takav način da se izloženim razlozima suda prvog stupnja gotovo i nema što dodati, a nema nikakove potrebe ni ovdje ih sada ponavljati, pa se žalitelj na iste u cijelosti upućuje.

Stoga optuženik nije u pravu kada traži preocjenu izvedenih dokaza, budući da je sud prvog stupnja bez ikakove dvojbe, ne samo na temelju te prve obrane optuženika, nego i na temelju iskaza brojnih saslušanih svjedoka - očevidaca događaja, mišljenju vještaka balističara i medicinskog vještaka, koji svi potvrđuju iskaz oštećenika i takovu obranu optuženika (ne onu izmijenjenu) utvrdio, da je optuženik ljut i povrijeđen onim što mu je oštećenik kazao, u pijanom stanju, odlučio ovome se osvetiti, "vratiti dug" i unatoč odgovaranju drugih od naumljenog postupanja, oboružao se pištoljem, vratio se u gostionicu oštećenika i repetirao pištolj te ga usmjerio u pravcu oštećenika, ispalio najprije jedan hitac koji, zahvaljujući samo spretnosti oštećenika koji se sagnuo, nije doveo do najteže posljedice nego je oštećenika samo okrznuo po leđima, a zatim u tijeku hrvanja, ispalio još tri hica od kojih je jedan povrijedio oštećenika na način da je oštećenik zadobio prostrijelnu ranu u aksilarnoj liniji, koja je bila također lake naravi.

Prema tomu, kada je sud prvog stupnja izveo sve potrebite i raspoložive dokaze koje je pravilno u smislu čl. 337. ZKP/93 analitički ocijenio i svoju odluku na istima pravilno utemeljio, nije činjenično stanje pogrešno utvrđeno a niti je povrijeđen kazneni zakon.

Optuženik prigovara prvostupanjskoj presudi da je osuđen na prestrogu jedinstvenu kaznu, te smatra da mu je trebalo izreći blažu kaznenu sankciju.

S druge pak strane državni odvjetnik smatra da je optuženiku potrebno izreći kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju za svako pojedino djelo, s obzirom da postoje takove okolnosti koje ukazuju na veći stupanj njegove kaznene odgovornosti (izrazita upornost, odlazak kući po pištolj, kontinuirana opasnost od držanja oružja, ostvarivanje ciljeva generalne prevencije itd.).

Ovaj sud međutim nalazi, da žalbe nisu osnovane.

Prije svega, nije u pravu optuženik kada smatra da mu je izrečena prestroga sankcija i da je sud prvog stupnja podcijenio značaj olakotnih okolnosti koje je našao na njegovoj strani (neosuđivanost, otac i hranitelj obitelji, izraženo kajanje, smanjena uračunljivost), budući da je optuženiku izrečena kazna zatvora uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, što znači da je navedene okolnosti sud prvog stupnja ocijenio kao osobito olakotne okolnosti, a kako se optuženik oštećeniku ispričao za inkriminirani događaj pred sudom, onda je i ta činjenica sudu prvog stupnja bila poznata i očito je, da je o istoj vodio računa kada je optuženiku odmjeravao kaznu za počinjeno djelo, pa nema opravdanja tu okolnost preocjenjivati.

Nadalje, nije u pravu ni državni odvjetnik kada se zalaže za izricanje strože kazne optuženiku, poglavito ne sada kada je protiv optuženika za kazneno djelo iz čl. 203. st. 2. KZRH optužba odbijena, a

I Kž 242/1996-3

upornost koju je optuženik ispoljio u izvršenju kaznenog djela pokušaja ubojstva dovoljno je došla do izražaja u utvrđenoj kazni za to djelo, pa ovaj sud ne nalazi, da je radi ostvarivanja zaštitne funkcije i za ciljeve prevencije optuženiku za to preostalo djelo nužno izreći strožu kaznu, već naprotiv smatra, da je dostatna kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci koju je kao adekvatnu kaznenoj odgovornosti optuženika i težini djela sud prvog stupnja već utvrdio optuženiku i da će ona ostvariti svoju svrhu.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbama stranaka postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97.

U Zagrebu, 19. veljače 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.