I Kž-722/1994-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IKž-722/1994-7

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Baranović-Klarić Senke, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. F.V., zbog krivičnog djela iz čl. 108. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Rijeci od 19. srpnja 1994. K-139/1994, u sjednici održanoj 4. listopada 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se žalba opt. F.V., ukida se prvotupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Protiv opt. F.V. produljuje se pritvor.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Rijeci je presudom od 19. srpnja 1994. K-139/94 opt. F.V. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 108. st. 1. OKZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i po čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 1. srpnja 1994. pa nadalje, a po čl. 90. st. 1. ZKP obvezao ga da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 500,00 Kn.

Protiv te presude opuženik je po branitelju K.M., odvjetniku iz R., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili u odluci o kazni izricanjem blaže kazne, te se pritvor protiv njega ukine, ili pak da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi je stavljen zahtjev da sud drugog stupnja o sjednici vijeća obavijesti branitelja.

Otac optuženika F.M. posebnim podneskom ukazao je na neke porodične okolnosti, pa sud drugog stupnja to uzima kao dopunu žalbe koja je podnesena van žalbenog roka.

Sud prvog stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj strani na odgovor, primjenjujući odredbu čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 15. rujna 1994., Ktž-998/94 predložio da se žalba odbije kao neosnovana (čl. 360. st. 2. ZKP).

Sud drugog stupnja o sjednici vijeća nije obavještavao branitelja, primjenjujući odredbu čl. 20. spomenute Uredbe.

Žalba je osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada prvostupnjsku presudu pobija zbog bitnih povreda odredba krivičnog postupka iz čl. 354.s t. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP.

Naime, žalitelj smatra da je izreka presude nerazumiljiva i proturječna razlozima,jer se u izreci navodi da je optuženik opisane radnje počinio u razdoblju od 25. rujna 1992. do 31. prosinca 1993. za vrijeme agresije Srbije i bivše "JNA" na Republiku Hrvatsku, a ta vojska da se raspala u Bosni i Hercegovini tijekom svibnja 1992., dok vojsku tzv. SR Jugoslavije Sabor Republike Hrvatske nije proglasio neprijateljskom, zatim da se u izreci navodi svojstvo optuženika kao državljanina Republike Hrvatke, a ne kao građanina te države, iako je upravo svojstvo građanina Republike Hrvatske obilježje krivičnog djela iz čl. 108. st. 1. OKZRH, dok se u razlozima navodi da je optuženik u opisanom razdoblju izvjesno vrijeme (mada ne toliko koliko je on sam tvrdio) bio na bolovanju i na godišnjim odmorima, kao i da u njoj nema razloga o odlučnim činjenicama i to o svojstvu optuženika kao građanina Republike Hrvtske, o služenju u neprijateljskoj vojsci i o tome da su radnje djela počinjene za vrijeme rata ili oružanih sukoba.

Međutim, suprotno žalbenim navodima, izreka prvostupanjske presude nije nerazumiljiva, jer su u njoj na jasan način navedeni svi podaci i sve odlučne činjenice i okolnosti koje po čl. 341. ZKP mora sadržavati presuda kojom se optuženik oglašava krivim, a niti je ta izreka proturječna iznijetim razlozima u pogledu odlučnih činjenica i okolnosti koje čine obilježje inkriminiranog krivičnog djela. Zbog iznijetih razloga u prvostupanjskoj presudi nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Žalitelj nadalje smatra da su u prvostupanjskoj presudi počinjene i povrede odredaba krivičnog postupka i to iz čl. 354. st. 2. ZKP, jer da je sud prvog stupnja činjenice navedene u zdravstvenoj knjižici optuženika ocjenjivao i utvrđivao bez vještaka grafologa, iako za to ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, dakle, nije primjenio odredbu čl. 231. ZKP, te da je povrijeđeno pravo obrane jer nije pravilno primjenjena odredba zato što od dostave poziva optuženiku i branitelju i održane glavne rasprave nije proteklo najmanje 8 dana, pa tako nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremanje obrane.

Pogrešno se, međutim, žalitelj poziva na primjenu odredbe čl. 271. st. 3. ZKP, smatajući da je njenom neprimjenom povrijeđeno pravo obrane, jer se prema odredbi čl. 14. st. 1. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske pred Vojnim sudom glavna rasprava određuje najkasnije 8 dana od uručenja optužnice optuženiku, time da ne može biti određena prije proteka 48 sati od uručenja optužnice, a taj uvjet je bio ispunjen, jer je optužnica optuženiku uručena 12. srpnja 1994., a glavna rasprava održana 19.srpnja 1994. (listovi 49 i 52 do 59 u spisu).

Zbog toga je sud prvog stupnja primijenio onu odredbu krivičnog postupka koju je trebao primjeniti u pripremanju glavne rasprave i to pravilno, pa na opisani način nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. ZKP.

Žalitelj je u pravu kada smatra da je u tijeku glavne rasprave sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbu iz čl. 231. ZKP i odrediti grafološko vještačenje podataka u zdravstvenoj knjižici optuženika. Naime, u pitanju je da li su navodi o bolovanju optuženika istiniti, obzirom na nađene preinake brojki u naznakama godine, pa se, dakle, radi o slučaju kada se vještačenje mora obaviti, pa sud prvog stupnja stoga nije mogao sam utvrđivati odlučnu činjenicu, kada je optuženik započeo koristiti bolovanje, što je odlučno za njegovu krivičnu odgovornost. Time je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Što se tiče elemenata bića ovog krivičnog djela ističe se da krivično djelo službe u neprijateljskoj vojski iz čl. 108. st. 1. OKZRH je takvo krivično djelo čiji počinitelj može biti samo osoba koja ima svojstvo građanina Republike Hrvatske, pa svojstvo počinitelja predstavlja odlučnu činjenicu, jer o njoj ovisi neposredna primjena krivičnog zakona.

U vezi s time treba istaći da je optuženik prema vlastitom iskazu, iako je nesporno po rođenju Hrvat, živio, radio i prebivao u Srbiji i to od 1966., nakon završenog školovanja u Vojnoj školi, od kada se nalazio u službi kod bivše JNA i to neprekidno u Nišu, izuzev razdoblja od sredine 1990. do sredine 1992. kada je u istoj vojsci bio na službi u Zemunu, nakon čega ponovno u Nišu sve do umirovljenja 31. prosinca 1993., gdje je i nastavio živjeti sve do dolaska u Republiku Hrvatsku 24. lipnja 1994., time da je taj svoj iskaz potkrijepio zdravstvenom knjižicom vojnog osiguranika izdanom od VP-8927 Niš 3. veljače 1972. broj No.018729, u kojoj se nalaze zadnji podaci datirani s 28. siječnja 1994., te osobnom iskaznicom SUP-a SR Srbije, Sekretarijata u Nišu, izdatom 11. siječnja 1994. reg.br.376433, u kojoj je navedeno prebivalište optuženika na adresi, Niš, …. , a navedena činjenica prebivališta i boravišta optuženika u inkriminiranom razdoblju izvan Republike Hrvatske potkrijepljena je još i iskazima saslušanih svjedoka F.M., F.A. i S.S., a uz to i u žalbi novo ponuđenim ispravama i to uvjerenjem o optuženikovom državljanstvu, izdatom od općine Niš 16. travnja 1992. broj 08-204/435-92, a u izvjesnom smislu još i krsnim listom optuženikove kćerke F.A., izdatom od Nadbiskupije Poreč - Pula od 22. srpnja 1994., broj 89/94.

Na taj način žalitelj je doveo u sumnju utvrđenje odlučne činjenice da je imao svojstvo građanina, dakle državljanina Republike Hrvatske. Međutim, građaninom Republike Hrvatske smatra se i njen državljanin, bez obzira gdje on prebiva ili boravi, jer je državljanstvo jedan od objektivnih načina izražavanja pripadnosti Republici Hrvatskoj.

Međutim, optuženik je žalbenim navodima, posebice uvjerenjem općine Niš od 16. travnja 1992. broj: 08-204/435-92 doveo u sumnju pitanje svojeg državljanstva Republike Hrvatske, jer u žalbi tvrdi da se, podnoseći zahtjev u travnju 1992. za prijem u državljanstvo SR Jugoslavije (premda je citiranim uvjerenjem utvrđeno da je optuženi državljanin SFRJ), morao odreći državljanstva Republike Hrvatske, pa ako je to točno, onda se u ponovljenom postupku mora utvrditi da li je optuženiku i kada povodom njegovog zahtjeva u smislu Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91 i 28/92) prestalo državljanstvo Republike Hrvatske na jedan od načina određen odredbama tog zakona ili nije.

Iako su navodi žalbe o tome da vojska Jugoslavije koja je nastala u raspadanju bivše JNA nije odlukom nadležnog tijela državne vlasti Republike Hrvatske bila označena neprijateljskom vojskom, niti da je bila u ratu i u oružanim sukobima s Republikom Hrvatskom, osim što su točni u strogo formalnom smislu, protivni stvarnom stanju i opće poznatim činjenicama, pa zato u tom pravcu činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi i nije bilo dovedeno u sumnju, to žalitelja ipak ne priječi da tijekom ponovljenog suđenja ponovno stavlja i takve prigovore, a sud prvog stupnja ne lišava obaveze da u novoj odluci, ovisno o utvrđenju ostalih odlučnih činjenica, iznese i razloge o toj činjenici, jer ona spada u obilježje predmetnog krivičnog djela.

Najzad, žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i kada ukazuje na postojanje novih činjenica koje su odlučne za izricanje krivične sankcije, ističući nove dokaze i to svjedoke G.F., P.M., B.A., R.L. i P.E., kojima su poznate neke okolnosti o ponašanju optuženika kao časnika u tzv. "JNA" tijekom 1991. i 1992. godine, pa će se, ovisno o utvrđenju ostalih odlučnih činjenica glede samog krivičnog djela i optuženikove krivične odgovornosti, moguće pokazati potreba da se radi utvrđivanja i tih činjenica i okolnosti u ponovljenom suđenju saslušaju kao svjedoci i navedene osobe.

Slijedom navedenih razloga sud drugog stupnja je našao da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa je zbog toga po čl. 375. st. 1. ZKP odlučio da uvaži optuženikovu žalbu i pobijanu presudu ukine, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će suglasno obavezi iz čl. 380. st. 3. ZKP izvesti sve one procesne radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja mu je u ovom rješenju ukazano i tek tada će donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

Sud drugog stupnja je, obzirom da se optuženik nalazi u pritvoru, prema obavezi iz čl. 375. st. 4. ZKP ispitao da li još postoje razlozi za pritvor i pri tome je našao da takvi razlozi postoje i to oni iz čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP.

Naime, postoje takve okolnosti koje upozoravaju na opasnost od bijega, a one se sastoje u tome što optuženik u tzv. SR Jugoslaviji ima užu porodicu, tamo je ostvario pravo na mirovinu i tamo ima veću imovinu, uključivši i riješeno stambeno pitanje, pa je opasnost od bijega realna.

Slijedom tih razloga sud drugog stupnja je po čl. 375. st. 4. u svezi čl. 182. st. 2. toč. 1. ZKP odlučio da nad optuženikom pritvor produlji. Zbog toga žalbeni prijedlog da se protiv optuženika ukine pritvor nije osnovan.

U Zagrebu, 4. listopada 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Baranović-Klarić Senka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)