Revr-695/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 695/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. P. iz G. I., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1214/11-4 od 26. veljače 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3594/08-14 od 29. rujna 2010., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-3594/08-17 od 12. travnja 2011., u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr- 3594/08-17 od 12. travnja 2011. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos 14.000,97 kn sa zateznim kamatama tekućim kako je pobliže opisano u izreci presude. Ujedno je tuženiku naloženo i naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu 7.380,00 kn sa zateznim kamatama od 29. rujna 2010.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja kao osnovana i preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao i zahtjev za naknadu parničnog troška te je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak tuženici u iznosu 4.000,00 kn te naknaditi joj troškove žalbe u iznosu 1.000,00 kn.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno izjavio reviziju pozivajući se na odredbe čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u sporu ovisi o rješavanju pitanja važnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže pobijanu odluku preinačiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

Tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom postupku zahtijeva od tuženika isplatu razlike putnih troškova za međumjesni prijevoz sukladno odredbi čl. 76. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 42/00), za razdoblje od 1. veljače 2003. do 1. siječnja 2006.

Dakle, predmetni spor ne predstavlja parnični postupak koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

Nadalje, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi, a suprotno revizijskim navodima, da je ta presuda donesena na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP i čl. 380. st. 3. ZPP zbog čega nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

Zbog toga se o dopuštenosti predmetne revizije prosuđuje po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, kojim je propisano da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u ovom postupku ne prelazi iznos od 200.000,00 kn (vrijednost predmeta spora je 14.000,97 kn) to revizija tužitelja nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Nadalje, prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tzv. izvanredna revizija).

Sukladno čl. 382. st. 3. ZPP u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te u smislu st. 2. čl. 382. ZPP odluka u sporu mora ovisiti o rješenju postavljenog pravnog pitanja.

Sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, jer u protivnom revizija nije dopuštena.

Tužitelj je u reviziji postavio sljedeća pitanja:

„ - da li je tužitelj imao mogućnost izjaviti žalbu na rješenje o prijevozu koje je donijeto 1998., a radi ostvarenja prava koja su mu pripadala odredbama kolektivnih ugovora iz 2000. i 2003., kao i dodataka kolektivnom ugovoru iz 2002., a koje se odnose na utuženo razdoblje 2003-2006.

- da li postoji obveza tuženika da uskladi pojedinačna rješenja sa svim izmjenama zakona i kolektivnih ugovora u kasnijem razdoblju ili on može ranijim pravomoćnim rješenjima dezavuirati kasnije promjene zakona i kolektivnih ugovora

- pitanje značenja pojedinačnog rješenja u pravnim odnosima koji su među socijalnim partnerima izmijenjeni kasnijim kolektivnim ugovorima, kao što je to slučaj s materijom prava državnih službenika i namještenika s osnova naknade troškova prijevoza na posao i s posla

- te pitanje pravilnog tumačenja i shvaćanja sadržaja rješenja o prijevozu tužitelja i stvarnog načina obračuna troškova prijevoza?“

U konkretnom slučaju, ako bi se i moglo uzeti da su navedena pitanja pravna pitanja, treba reći da tužitelj nije izložio razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tom, samo ukazivanje na različita stajališta drugih sudova, a bez navođenja konkretnih odluka, ne predstavlja navođenje razloga u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP. Naime, tužitelj u reviziji mora navesti broj pojedine sudske odluke i drugostupanjske sudove koji su donijeli odluke u kojima je zauzeto drugačije pravno shvaćanje i priložiti primjerke odluka na koje se pozivaju ili barem navesti gdje su one objavljene.

Kako u reviziji nije navedena konkretna odluka kao razlog važnosti postavljenih pitanja odnosno nije određeno izložen razlog zbog kojih tužitelj smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, već samo zbog toga u ovom predmetu nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 19. travnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.