Rev-2141/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2141/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića Hautza kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja Č.B., H.Č., M.G., A.O., M.R. i K.M. svi iz P., N. …, i svi zastupani po punomoćniku K.J., odvjetniku iz P., te tužitelja G.K. iz P., N. …, kojeg zatupa punomoćnik P.H., odvjetnik iz P., protiv tuženika Javnog poduzeća T. P., kojeg zastupa direktor R.J. i punomoćnik M.R., dipl. pravnik iz P., radi poništenja odredbe ugovora o zajedničkom ulaganju sredstava, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 7. svibnja 1992.g. br. Gž 402/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 3. listopada 1991.g. br. P 688/89-22, u sjednici vijeća održanoj dana 30. ožujka 1993.g.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e:

Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Puli od 7. svibnja 1992.g. br. Gž 402/92-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 3. listopada 1991.g. br. P 688/89-22 kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kojim su tražili da se utvrdi da je ništava odredba toč. IV stav II ugovora o zajedničkim ulaganjima sredstava koji ugovor su zaključili sa tuženikom dana 18. ožujka 1981.g. kao i toč. I aneksa toga ugovora od 19. svibnja 1982.g. a prema kojim odredbama je tuženik obavezao tužitelje da mu predaju svoje kioske kao osnovno sredstvo rada bez ikakve naknade po isteku roka od 10 godina, te da se ima smatrati da ta odredba ugovora nije ni zaključena, a povrh toga da tuženik ima tužiteljima naknaditi parnične troškove.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno su izjavili revizije tužitelji Č.B., H.Č., M.G., A.O., M.R. i K.M. zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predložili da se nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji, a podredbno da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelj G.K. izjavio je reviziju iz svih razloga kao i drugi tužitelji te predložio da se nižestepene presude ukinu i tužbeni zahtjev uvaži uz naknadu troškova postupka.

Na revizije tužitelja nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o revizijama.

Revizija tužitelja nisu osnovane.

Prvostepeni sud je u toku postupka utvrdio da su svi tužitelji zaključili sa tuženikom - tada RO T. P. a sada Javno poduzeće T. P., ugovore o zajedničkim ulaganjima sredstava dana 18. ožujka 1981.g. kojim se tuženik kao zakupodavac obvezuje, o svom trošku, pribaviti potrebnu tehničku dokumentaciju i financirati radove pripreme terena za priključke na vodu, struju i kanalizaciju sve sa ciljem postavljanja kioska K-67 "I. " Lj., za prodaju suvenira, kožne galanterije, ukrasnih predmeta, narodnih rukotvorina i sl., da se zakupcu obavezuje osigurati nesmetano korištenje objekta postavljenog na pripremljenom terenu za vrijeme od 10 godina računajući od dana ulaska u objekt - kiosk, a zakupac, tj. tužitelji da se obavezuju o svom trošku nabaviti objekte - kioske - poštujući u svemu urbanističke uvjete izdane po Komitetu za urbanističke, građevinske, stambene i komunalne djelatnosti Općine Pula, tj. postaviti kioske tipa K-67 "I. " Lj. - naranđaste boje - s tim što će nakon isteka roka od 5 godina kioske predati u posjed tuženiku kao zakupodavcu, bez ikakve naknade te će i narednih 5 godina kioske odrđavati o svom trošku. Prema tom ugovoru visinu najamnine utvrđuju organi zakupodavca u skladu s politikom cijena komunalnih usluga na području Općine Pula za tekuću godinu, što će biti veća cijena za 40% u odnosu na cijene ostalih stalnih korisnika vanjsko-prodajnog prostora.

Dana 19.V.1982.g. među strankama su zaključeni aneksi tih ugovora, a u toč. 1. tog aneksa određeno je kako ulasku u objekt - kiosk - prethodi potpisivanje ugovora o zakupu koji će se sklapati prilikom promjene cijena komunalnih usluga, te da istekom roka od 10 godina zakupodavac slobodno raspolaže objektom - kioskom, time što dosadašnji zakupac ima pravo prvenstva za zaključivanje ugovora o zakupu pod jednakim uvjetima.

Prvostepeni sud je ocijenio da ne postoji niti jedan element koji bi ukazivao na ništavost spornih ugovora, kao ni aneksa tih ugovora, te da nije utvrdio ni mane volje ugovornih stranaka, kao ni povredu osnovnih načela u obveznim odnosima na povredu kojih se posebno pozvala tužiteljica K.M.

Iz navedenog razloga prvostepeni je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

U pobijanom drugostepenoj presudi Okružni sud u Puli je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda te ocijenio da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je utvrdio da su protekli svi zakonski rokovi za pobijanje spornih ugovora predviđeni čl. 117. Zakona o obveznim odnosima, a isto tako da sporni ugovori nisu protivni ni jednom prinudnom propisu, a posebno ne odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelji su u tužbi i u toku postupka svoj tužbeni zahtjev osnivali na činjenici da su sklapanju navedenih ugovora pristupili prinuđeni zbog problema oko iznalaženja prodajnog prostora, a osim toga ističu da je sporna odredba ugovora, kojima kioski prelaze u vlasništvo tužene, protivna moralu i načelima društvenog uređenja, te da je stoga ta odredba ništava u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima vezano uz čl. 105. st. 1. istog zakona. Prinuda koju ističu tužitelji predstavlja jednu od mana volje i razlog za pobojnost ugovora.

Pravilno je stajalište pobijane drugostepene presude da iz toga razloga tužitelji ne mogu više pobijati sporne ugovore jer su protekli zakonski rokovi iz čl. 117. Zakona o obveznim odnosima prema kojima pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti, odnosno od prestanka prinude, a to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.

Pravilno je stajalište drugostepene presude da sporni ugovori o zajedničkom ulaganju nisu protivni ni jednom prinudnom propisu, a posebno ne odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, te da stoga tužitelji nemaju pravnog osnova tražiti da se odredba čl. 4. tih ugovora oglasi ništavom.

Posebno valja napomenuti da nije osnovana tvrdnja tužitelja u revizijama da je sporna odredba čl. 4. ugovora kojom kiosci prelaze u vlasništvo tuženika, protivna moralu kao i prinudnim propisima jer da tuženik samo dobiva a tužitelji samo daju, a da se u ugovoru radi o uzajamnom odnosu.

Prvostepeni sud je utvrdio iz sadržaja ugovora i iz provedenih dokaza da su i tuženi davali, odnosno da su davanja bila uzajamna. Tako utvrđeno činjenično stanje ne može se sa uspjehom osporavati u reviziji, budući da se prema odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku (koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "Narodne novine" br. 53/91) revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe tužitelji, a ovaj revizijski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa je temeljem čl. 393. Zakona o parničnom postupku odbijena revizija tužitelja kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. ožujka 1993.g.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.