Revr-120/2018-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 120/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene I. P. iz Z., OIB ... koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. O., I. P. i F. O. odvjetnici u Z., protiv tuženika- protutužitelja S. M. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnica I. M. G. odvjetnica iz Odvjetničkog društva G. P. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj GŽ R-1260/15-3 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-610/09-113 od 6. ožujka 2015., u sjednici održanoj 16. srpnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da je nedopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. veljače 2009. i da se utvrđuje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika, te da se nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto tajnice generalnog direktora ili ukoliko je to radno mjesto ukinuto na drugo radno mjesto u skladu sa sistematizacijom radnih mjesta ustrojenih kod tuženika kao i stručnoj spremi i radnoj sposobnosti tužiteljice. Nadalje je odbijen zahtjev kojim bi se naložilo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 167.733,39 kuna sa zakonskim zateznim kamatama s danom dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to navedeno u točki IV izreke presude, te je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

Odbijen je i protutužbeni zahtjev tuženika da se raskida ugovor o radu sklopljen 31. prosinca 2006. između tuženika i tužiteljice sa danom 10. veljače 2009., te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak od 41.875,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i tuženika te je potvrđena prvostupanjska odluka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica u dijelu u kojem je njena žalba odbijena i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, izreka odluke je potpuno razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a odluka sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u proturječju, a niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nezakonitosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, tako da radni odnos tužiteljice kod tuženika na radnom mjestu tajnice generalnog direktora nije prestao te vraćanje tužiteljice-protutuženice na radno mjesto tajnice generalnog direktora kao i isplata plaće u iznosu od 167.733,39 kn. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljica imala sklopljen Ugovor o radu na određeno vrijeme do 31. siječnja 2006. sa tuženikom, a koji se temeljem odredbe čl. 15. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 i 68/05 – dalje: ZR) smatra Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme,

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. veljače 2009. tuženik tužiteljici izvanredno otkazao navedeni ugovor,

- da je tužiteljica neopravdano izostala s posla od 29. prosinca 2008. do 19. siječnja 2009. čime je neopravdano izostala s posla u trajanju dužem od dva dana i time počinila osobito tešku povredu iz radnog odnosa predviđenu odredbom čl. 35. Pravilnika o radu tuženika, a zbog koje povrede nastavak radnog odnosa više nije moguć i predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu,

- da je tužiteljica 2. veljače 2009. dostavila tuženiku izvješće o bolovanju Doma zdravlja Z. C. iz kojeg je vidljivo da je bila na bolovanju od 19. siječnja 2009. do 30. siječnja 2009.

- da je iz medicinske dokumentacije nalaza Poliklinike ... od 26. veljače 2009. vidljivo da je tužiteljica ponovno trudna, dakle nakon što je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu.

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidentice kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Na navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužiteljice. Naime, prema odredbi čl. 114. st. 1. i 2. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (uz pravilnu primjenu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a), tužiteljica je neopravdano izostala s posla duže od dva dana, što predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć, a time i opravdan razlog za izvanredni otkaz u smislu odredbe čl. 114. st. 1. ZR-a.

U konkretnom slučaju tuženik je Pravilnikom o radu (čl. 35.) propisao da osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje se može izvanredno otkazati ugovor o radu predstavlja i neopravdani izostanak s rada više od dva dana. U navedenim okolnostima, uzevši u obzir činjenicu da je poslodavac s radnikom zainteresiran zasnivati ugovorni radni odnos upravo zbog izvršenja obveza koje je radnik ugovorom preuzeo, neopravdan izostanak s posla pet dana predstavlja relevantan razlog zbog kojeg se može izvanredno otkazati ugovor o radu.

Kako je do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz (otkaz poslodavca je dopušten), te u pretpostavkama iz čl. 114. st. 1. i 2., čl. 117. st. 2., te čl. 118. ZR-a, to su nižestupanjski sudovi osnovano odbili, kako zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, tako i zahtjev koji je tužiteljica postavila prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

Sudovi su također pravilno obrazložili da je odluka o izvanrednom otkazu donesena sukladno odredbi čl. 107. st. 2. ZR-a u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

Naime, pravilno sudovi navode da je tuženik tek 2. veljače 2009. saznao za činjenicu da je tužiteljica neopravdano izostala s posla u periodu od 29. prosinca 2008. do 19. siječnja 2009. i to iz razloga što je tog dana tužiteljica donijela doznake za bolovanje iz kojih je vidljivo da se doznake odnose samo za period 19.-30. siječnja 2009.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 16. srpnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.