I Kž-853/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 853/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Klarić-Baranović Senke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 6. kolovoza 1993.g. K 198/93, u sjednici održanoj 20. rujna 1994.g., saslušavši zamjenika Državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se djelomično žalba opt. B.Z., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. B.Z. za kriv. djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, temeljem istog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 13. siječnja 1993.g. do 6. kolovoza 1993.g.

II. Odbija se u preostalom dijelu kao neosnovana žalba opt. B.Z. i prvostupanjska presuda u nepreinačenom dijelu potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Vojni sud u Zagrebu je kao sud prvog stupnja presudom od 6. kolovoza 1993.g. K 198/93 opt. B.Z. oglasio krivim zbog počinjena krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 13. siječnja do 6. kolovoza 1993.g., a po čl. 90. st. 4. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1., 5. i 6. ZKP optuženika oslobodio od dužnosti nadoknade troškove krivičnog postupka u cijelosti.

Protiv te prvostupanjske presude optuženik je podnio žalbu osobno i po branitelju K.T., odvjetniku iz Z. i pobija je zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno preinači tako da mu se izrekne blaža kazna.

Sud prvog stupnja po čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj strani radi odgovora.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je po čl. 360. st. 2. ZKP u podnesku od 14. listopada 1993. Ktž 1368/93 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana samo djelomično i to zbog odluke o kazni, dok u preostalom dijelu nije osnovana.

Sud drugog stupnja ispitao je prvostupanjsku presudu u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao i jesu li počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. Zakona o krivičnom postupku, je li glavna rasprava protivno tome Zakonu održana u odsutnosti optuženika i branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon iz čl. 355. ZKP, no pri tome nije našao da bi bile počinjene takve povrede zakona koje se ispituju po odredbi čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP.

Iako se u žalbi ističe osnov bitne postupovne povrede, žalitelj ne navodi određeno koja je bitna povreda odredaba krivičnog postupka počinjena u pobijanoj presudi, niti u čemu bi se ta povreda sastojala.

Sud drugog stupnja, suprotno tome, ne nalazi da bi u prvostupanjskoj presudi bila počinjena ikoja bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZKP. Smisao navoda žalbe pokazuje da žalitelj prvostupanjsku presudu, time što prigovara da se odlučna činjenica o osobi počinitelja predmetnog krivičnog djela sa sigurnošću nije mogla utvrditi jedino na temelju iskaza oštećenika i nalaza i mišljenja vještaka za mikrotragove, pobija zapravo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo u smislu čl. 356. ZKP pobija je samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer ne upozorava na nove činjenice i nove dokaze i ne ukazuje koje to odlučne činjenice nisu uopće utvrđivane.

Sud drugog stupnja prihvaća razloge prvostupanjske presude i smatra da je sud prvog stupnja izveo sve potrebne dokaze, da je te dokaze pravilno u smislu čl. 337. ZKP ocijenio i svoju odluku utemeljio samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. Stoga su i sve odlučne činjenice u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene, što navodima žalbe s uspjehom nije osporeno. Naime, žalitelj ne prigovara ocjeni istinitosti nalaza i mišljenja vještaka za mikrotragove u kojem stoji da su na odjeći optuženika nađena vlakna karakteristična za odjeću oštećenika, ali smatra da ta indicijalna činjenica sama za sebe ništa ne znači.

Međutim, sud prvog stupnja svoju odluku nije zasnovao samo na toj inidicijalnoj činjenici, nego je pravilno izvodio zaključak i na osnovi ostalih izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica i to prije svega na iskazu oštećenika, pri čemu je opravdano otklonio vjeru iskazu optuženika, jer je negirao bilo kakav kontakt s oštećenikom, a poklonio je vjeru iskazu oštećenika, koji je okolnosno prikazao mjesta, vrijeme i prilike u kojima su se njih dvojica nalazili prije počinjenja djela, odnosno okolnosti samoga djela, a uz to je njegov iskaz potvrđen nalazom i mišljenjem vještaka za mikrotragove.

Navedena indicijalna činjenica po svom značenju ne isključuje, već naprotiv, potvrđuje iskaz oštećenika, dok iskaz optuženika ona ne potvrđuje, već ga može isključivati. Zbog toga nije u pravu žalitelj kada rezonira da nalaz i mišljenje vještaka za mikrotragove ne navodi na zaključak koji je o postojanju odlučnih činjenica izveo sud prvog stupnja čak niti kada se taj dokaz ocjenjuje u svezi s iskazom oštećenika. Njegova tvrdnja da se oštećenik te noći kretao po raznim gostionicama i bio u prilici dolaziti u kontakt s drugim osobama koje su mogle imati odjeću s istovrsnim vlaknima kao što su vlakna na odjeći optuženika, prije svega je promašen, a jer u nalazu i mišljenju vještaka za mikrotragove (list 31 u spisu) stoji da je na jakni optuženika pronađeno 19 i na dlanu njegove lijeve ruke 3 komada tekstilnih vlakana svojstava jednakih pojedinim vlaknima iz sastava kaputa oštećenika, a ne obratno.

Osim toga ta tvrdnja je suviše općenita, jer ne uzima u obzir sadržaj ostalih izvedenih dokaza, ponajprije navedenog iskaza oštećenika. Nadalje, žalitelj prigovara i ocjeni iskaza oštećenika za koji sud prvog stupnja smatra da je istinit, ukazujući na to da je oštećenik prema vlastitom iskazu bio pijan i da se družio s nepoznatim ljudima, također i gardistima koje je prvi puta vidio, dakle, da je bilo razloga ocijeniti da je on pogriješio kada je tvrdio da je upravo optuženik počinitelj ovoga djela. Međutim, ne stoji žalbena tvrdnja da se oštećenik te zgode nalazio u tako alkoholiziranom stanju da bi samo zbog toga trebalo njegov iskaz otkloniti kao neistinit.

Naime, osim što oštećenik sam iskazuje da je bio dosta pod utjecajem alkohola, on još iskazuje i da unatoč tome može točno i određeno reći o događaju (list 148 u spisu), te zatim okolnosno pred sudom opisuje kuda se je te noći kretao i s kim je bio u društvu, iako je od događaja do saslušanja pred sudom prošlo oko 7 mjeseci, te iako se radilo o susretima s nepoznatim osobama. Da oštećenik nije bio toliko pijan da ne bi znao što se događalo i da se ne bi sjećao toga događaja, proizlazi i iz okolnosti da je on iste noći i to odmah nakon događaja izvršio prijavu policiji i tamo dao obavijest, odnosno učestvovao u radnji prepoznavanja osoba u pretkrivičnom postupku, o čemu je sačinjena službena bilješka (list 8 u spisu) i zapisnik (list 12 u spisu), na temelju čega je bio izvršen uviđaj i optuženik iste noći priveden, te kasnije 13. siječnja 1993.g. ispitan pred istražnim sucem i pritvoren (list 4-5 i list 13-15 u spisu).

U ocjeni iskaza oštećenika, osim što nalaz i mišljenje vještaka za mikrotragove potvrđuje njegovu tvrdnju da je optuženik počinitelj djela, od značaja je i okolnost da oštećenik doista nije imao nikakvog drugog razloga da ukaže na optuženika, te da optuženik sa svoje strane nije pružio pouzdan alibi, već naprotiv i sam iskazuje da se upravo oko inkriminiranog vremena kretao po Zagrebu pješice i to na relaciji od Glavnog željezničkog kolodvora do Glavnog autobusnog kolodvora i natrag i bio u tamošnjim lokalima, a o istim mjestima i o istom vremenu iskazivao je i oštećenik.

Najzad, žalitelj prigovara da kod optuženika nije pronađen novac u novčanicama u DEM, iako je utvrđeno da je oštećeniku oduzeo 300 DEM i manju svotu novčanica u HRD. Niti takvom tvrdnjom žalitelj nije uspio osporiti utvrđenje iz pobijane presude, jer je utvrđeno da je djelo počinjeno oko 1,30 sati, a optuženik je prema vlastitom iskazu bio priveden tek iza 2 sata, dakle ne neposredno iza izvršenja djela, pa je objektivno imao mogućnosti da oduzeti strani novac zamijeni u domaći, potroši ili sakrije. Optuženikov iskaz da novac i to oko 40.000 HRD koliko je kod privođenja kod njega bilo pronađeno potječe od plaće u iznosu od 35.900 HRD i "božičnice" koje je dobio 24. odnosno 28. prosinca 1992.g. dovodi u sumnju već i on sam kada iskazuje da je te noći do privođenja potrošio oko 36.000 HRD, a također ga dovodi u sumnju i iskaz B.M., optuženikove žene, koja je iskazala da je optuženik od tih novaca od plaće i "božičnice" učestvovao u troškovima koje su u međuvremenu imali sa 40.000 HRD.

Sud drugog stupnja ne smatra za potrebno da prema čl. 378. st. 1. ZKP obrazlaže i one navode žalbe koji sadržajno predstavljaju ponavljanje njegovog iskaza koji je dao tijekom postupka, jer su o tome iznijeti prihvatljivi razlozi već u pobijanoj presudi i nema ih potrebe ovdje ponavljati.

Žalbeni navodi da je optuženik inače bio pripadnik tzv. "Merčepovih postrojbi" i da je o predmetnom slučaju upoznat potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske V.Š., nemaju nikakvog značaja za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom krivičnom predmetu.

Uslijed iznijetih razloga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Međutim, s pravom žalitelj prigovara da je izrečena kazna u prvostupanjskoj presudi prestroga.

Naime, sud prvog stupnja precijenio je značaj otegotne okolnosti da je oduzetih 300 DEM takva svota novca koja predstavlja veći novčani iznos, a potcijenio je značaj olakotnih okolnosti da je optuženik dao doprinos u domovinskom ratu, pri čemu je bio i ranjavan, te da je sa svojom obitelji prognanik i da su mu imovinske prilike loše, dok uopće nije uzeo u obzir, inače nesporno utvrđenu, olakotnu okolnost da je optuženik djelo počinio u stanju smanjene uračunljivosti, mada ne i bitno.

Zato sud drugog stupnja, uzimajući u obzir sve navedene okolnosti koje po čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na to kazna bude manja ili veća i cijeneći njihov značaj, smatra da će se svrha krivičnih sankcija kako je ona propisana u odredbi čl. 4. i 31. OKZRH ostvariti izricanjem kazne zatvora u trajanju od jedne godine, koliko je i zakonski minimum kazne za ovo krivično djelo iz čl. 127. st. 1. KZRH.

Slijedom navedenih razloga po čl. 377. st. 1. ZKP odlučeno je da se žalba optuženika djelomično uvaži i prvostupanjska presuda preinači u odluci o kazni, a po čl. 374. ZKP da se žalba optuženika u preostalom dijelu odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda u nepreinačenom dijelu potvrdi.

U Zagrebu, 20. rujna 1994.g.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Baranović-Klarić Senka, v.r.

Gudelj Milan, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

(Štefica Klepac)