Legislator Case Law & Legislation
Gzz-149/2001-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismissed appeal, allowing court to decide on increased salary rights without prior administrative ruling.

Case Number Gzz-149/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the State Prosecutor's request for protection of legality against a lower court's judgment ordering payment of an increased salary. The prosecutor argued that the court erred by ruling on the right to increased pay without a prior administrative decision, violating procedural rules. The court rejected this, holding that the court could independently determine if the statutory conditions for the salary increase were met as a preliminary issue, provided the administrative body had not yet ruled.

Legislator headnote

AI generated

čl. 12. st. 1. i 2. ZPP; č. 408. st. 2. u sv. čl. 393. ZPP; When a court decision depends on a question of legal right not yet decided by an administrative body, the court may resolve it itself as a preliminary issue unless otherwise specified by special law.

Keywords

AI generated
protection of legality preliminary question administrative act increased salary procedural violation state official civil litigation

Cited Legislation

AI generated
čl. 12. st. 1. i 2. ZPP
čl. 408. st. 2. u sv. čl. 393. ZPP
čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-149/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. iz M., V., koga zastupa M. M., odvjetnica iz T., protiv tuženika R. H., MUP, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti od 21. lipnja 2001. godine broj G-DO-726/01, podignutom protiv presude Općinskog suda u Sinju od 20. travnja 2001. godine broj P-172/00, na sjednici održanoj dana 7. ožujka 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

Obrazloženje

Općinski sud u Sinju svojom presudom od 20. travnja 2001. godine broj P-172/00 naložio je tuženoj platiti tužitelju svotu od 49.199,62 kn sa zateznim kamatama po stopi od 18% godišnje kroz vrijeme od dospjelosti do isplate i nadoknaditi parnični trošak u svoti od 5.782,80 kn.

Protiv te presude državni odvjetnik je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti od 21. lipnja 2001. godine broj G-DO-726/01 zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrješne primjene materijalnog prava. U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da je pitanje da li postoji upravno rješenje kojim bi tužitelju bilo priznato pravo na uvećanu mirovinu prethodno pitanje u smislu čl. 12. st. 1. ZPP. Takvo rješenje predstavlja upravni akt pa sud nije mogao raspravljati o tužiteljevom pravu na uvećanu plaću, a kako je to ipak učinio pogrješno je primijenio čl. 12. st. 1. ZPP. Sud je trebao postupak prekinuti dok nadležno upravno tijelo ne odluči o pravu na uvećanu plaću. Zbog toga predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine presudu Općinskog suda u Sinju i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana dala je odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojemu ističe da nadležno državno tijelo nije donijelo rješenje, sa svrhom da bi tužena izbjegla ispuniti svoju obvezu tj. platiti tužitelju uvećanu plaću na koju on ima pravo. Zbog toga predlaže da ovaj sud odbije zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja za isplatu plaće uvećane za 50% i to kroz vrijeme od 1. lipnja 1997. godine do 1. srpnja 2000. godine, tj. kroz vrijeme kroz koje bi bio uposlen na području posebne državne skrbi. Svoj zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine”, broj 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00, dalje ZPPDS), koja odredba glasi: “Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnom proračunu ili odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske: 1. za 50% na područjima prve skupine iz čl. 4. ovog zakona i 2. za 25% na područjima druge skupine iz čl. 5. ovog zakona.”

Prvostupanjski sud je utvrdio da su kod tužitelja ostvarene pravne pretpostavke za isplatu plaće uvećane za 50%.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da je sud pogrješno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženu tražbinu tužitelja, budući da je nadležna služba trebala u upravnom postupku o tom uvećanju donijeti rješenje, koje bi imalo značaj upravnog akta.

Ovaj sud smatra da pravno stajalište izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema temelja u odgovarajućim odredbama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP određeno je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Imajući u vidu navode iznijete u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, takva okolnost prema stajalištu ovoga suda ne sprječava sud da u situaciji, kad rješenje o uvećanoj plaći nije donijeto, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću, kao o prethodnom pitanju, odluči sam sud u smislu čl. 12. ZPP, s time da učinak toga rješenja ima značaj samo za parnicu u kojoj je ono donijeto. Prema tome, nema zapreke da o takvom pitanju, koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona, u ovom slučaju čl. 19. ZPPDS, sud sam odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo kao u ovom predmetu. Sud dakle nije ostvario bitnu povredu odredbe čl. 12. ZPP.

Prema tome, ovaj sud smatra da nije ovaj sud ostvario bitnu povredu odredbe ZPP, niti je pogrješno primijenio materijalno pravo na što upućuje zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 408. st. 2. u svezi sa čl. 393. ZPP zahtjev za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan. Kod toga valja reći, da je ovaj sud kod odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti ograničen samo na ispitivanje povrjede onih prava prava na koje je državni odvjetnik izričito uputio u svom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, kako to proizlazi iz čl. 408. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 7. ožujka 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.