Rev-x-952/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 952/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te Vlatke Potočnjak-Radej članice vijeća, Jasne Guštek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika H. z. m. o., Područna služba u S., radi isplate razlike mirovine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-823/09 od 25. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P-554/03 od 19. svibnja 2009., u sjednici održanoj 8. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se tužiteljičina revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na isplaćene iznose mirovine i to na iznos 1.602,89 kn od 1. siječnja 1994. do 1. siječnja 1999., na iznos 9.124,39 kn od 1. siječnja 1995. do 1. siječnja 1999., na iznos 18.050,35 kn od 1. siječnja 1996. do 1. siječnja 1999., na iznos 19.794,87 kn od 1. siječnja 1997. do 1. siječnja 1999., na iznos 25.045,83 kn od 1. siječnja 1998. do 1. siječnja 1999. te na te iznose zateznu kamatu koja teče od 13. veljače 2009. do isplate, kao i tužbeni zahtjev za isplatu 61.147,19 kn sa zateznom kamatom od 1. siječnja 1999. do isplate te zahtjev za naknadu parničnog troška.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), navodeći da se radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Tužiteljica predlaže revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu i prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, ili ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužiteljice.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Predmet ovog spora je isplata razlike mirovine koja je tužiteljici priznata na temelju odredaba Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Narodne novine", broj 53/91) i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 26/93, 44/94 i 59/96) i koja bi joj pripadala s obzirom na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-283/1997. od 12. svibnja 1998. ("Narodne novine", broj 69/98).

Materijalnopravno pitanje zbog kojeg tužiteljica podnosi reviziju je pripada li tužiteljici pravo na isplatu razlike mirovine u skladu s Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-283/1997. od 12. svibnja 1998. ili pravo na predmetnu isplatu može ostvarivati samo kroz U. f..

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik isplaćivao mirovinu predniku tužiteljice u skladu s rješenjima tuženika donesenim na temelju važećih propisa i to Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.

Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev uz obrazloženje da se odredbe Zakona o Umirovljeničkom fondu ("Narodne novine", broj 93/05 i 41/07) odnose samo na one korisnike mirovina koji su odustali od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe, što tužiteljica nije učinila pa stoga nije stekla pravo na obeštećenje sukladno odredbama toga Zakona, kao i Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. svibnja 1998. ("Narodne novine", broj 105/04 i 19/07), a da tužbeni zahtjev nije osnovan i na temelju propisa koji su važili prije stupanja na snagu gore navedenih propisa, jer je tuženik isplaćivao mirovinu u skladu s važećim zakonima.

Nije sporno da prednik tužiteljice spada u kategoriju korisnika mirovine kojima je odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda od 12. svibnja 1998. priznato pravo na obeštećenje zbog djelomičnog usklađivanja mirovina za razdoblje od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998.

Odredbama čl. 1. st. 2. i 3. toga Zakona određeno je da će se obeštećenje korisnika mirovina prema tome Zakonu ostvariti putem posebnog fonda koji će se osnovati posebnim zakonom koji će urediti njegovu djelatnost te prava i obveze u provođenju načina obeštećenja. Takav fond osnovan je naprijed navedenim Zakonom o Umirovljeničkom fondu. Odredbom čl. 1. Zakona o Umirovljeničkom fondu propisano je da se tim Zakonom uređuje način obeštećenja korisnika mirovina iz čl. 2. st. 1 do 3. Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda čime se u cijelosti izvršava ta odluka.

Pravo na obeštećenje u skladu s navedenim Zakonom mogli su ostvariti samo korisnici mirovina koji su postali članovi F..

Prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o Umirovljeničkom fondu korisnici mirovina iz čl. 2. Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda koji su pokrenuli sudski postupak radi ostvarenja prava na obeštećenje, mogu postati članovi F. i steći pravo na obeštećenje sukladno odredbama ovoga Zakona, ako odustanu od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe.

Ovaj sudski postupak, u kojem ostvaruje pravo na obeštećenje, prednik tužiteljice je pokrenuo prije donošenja Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda i Zakona o Umirovljeničkom fondu pa budući da prednik tužiteljice, a niti tužiteljica nije u skladu s navedenom odredbom odustala od tužbenog zahtjeva povlačenjem tužbe, tužiteljica nije postala član F. niti je stekla pravo na obeštećenje u skladu s odredbom Zakona o Umirovljeničkom fondu.

Tužiteljica traži da joj se isplati cijeli iznos obeštećenja, a prema odredbama Zakona o Umirovljeničkom fondu obeštećenje se vrši stjecanjem i raspolaganjem udjelima u F. u skladu s propisanim kriterijima i omjerima, tako da u smislu odredbe čl. 24. st. 1. podst. 2. Zakona o Umirovljeničkom fondu, pravo na cijeli iznos obeštećenja pripada članu F. koji se odlučio na pravo stjecanja i raspolaganja udjelima tijekom osam godina od kojih su prve dvije godine poček te se iznos obeštećenja razdjeljuje na šestogodišnje obroke.

Nakon stupanja na snagu Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda i Zakona o Umirovljeničkom fondu o zahtjevu korisnika mirovine za obeštećenjem zbog neusklađivanja mirovina u razdoblju od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998. treba odlučivati isključivo primjenom tih zakona koji su doneseni radi otklanjanja posljedica donošenja neustavnih propisa iz mirovinskog osiguranja koje je Ustavni sud ukinuo. Donošenjem navedenih Zakona korisnicima mirovina koji su pokrenuli sudski postupak radi ostvarivanja prava na obeštećenje, omogućeno je ostvarenje tog prava na način i pod jednakim uvjetima, kao i ostalim korisnicima mirovina koji nisu pokretali sudski postupak pa u odnosu na njih tužiteljica nije dovedena u nepovoljniji položaj.

Odbijajući obeštećenje u skladu sa Zakonom o Umirovljeničkom fondu te ostajući kod zahtjeva za jednokratnu isplatu punog iznosa razlike mirovine, tužiteljica želi ostvariti pravo na obeštećenje pod povoljnijim uvjetima u odnosu na korisnike mirovina koji to pravo ostvaruju kao članovi F. pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na njih tužiteljica bila dovedena u povoljniji položaj čime bi bilo povrijeđeno ustavno načelo jednakosti iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske.

Tužbeni zahtjev je neosnovan i u slučaju ako bi se o njemu odlučivalo na temelju propisa koji su važili prije donošenja Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i Zakona o Umirovljeničkom fondu, jer o pravima iz mirovinskog osiguranja sud nije ovlašten odlučivati kao o prethodnom pitanju.

Tuženik kao nadležno tijelo je u upravnom postupku donio pravomoćna rješenja o visini mirovine prednika tužiteljice i na temelju tih rješenja je mirovina i isplaćivana. Zakonitost rješenja tuženika mogla se ispitivati u upravnom postupku.

Dakle, pravna osnova za određivanje visine mirovine, tj. kolika bi se mirovina trebala isplaćivati predniku tužiteljice su pravomoćna rješenja tuženika po kojima je mirovina i isplaćivana. Sud nije ovlašten ocjenjivati zakonitost rješenja tuženika pa tako niti utvrditi da bi predniku tužiteljice pripadala mirovina u većem iznosu od one koja se isplaćuje na temelju pravomoćnih rješenja tuženika.

O postojanju tog prava odlučuje se u upravnom postupku konstitutivnim rješenjem, a u konkretnom slučaju nije donijeto rješenje koje bi predstavljalo pravnu osnovu za isplatu utužene razlike mirovine.

Radi naprijed navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 8. rujna 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.