Appeal dismissed; employer's extraordinary dismissal upheld due to employee's unjustified absence.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal dismissed the plaintiff's appeal against the first-instance judgment confirming an employer's extraordinary dismissal. The plaintiff argued that the dismissal was improper and requested reinstatement, but failed to prove the absence was justified. The court ruled that the employee's three-day unexcused absence constituted a serious breach of duty, making the dismissal legally valid under the Employment Relations Act.
Legislator headnote
AI generatedČlanak 108. Zakona o radu; Članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku: An employer's extraordinary dismissal is lawful when an employee's unjustified absence for three consecutive days constitutes a serious breach of duty that precludes the continuation of the employment relationship.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gžrs-89/2014
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Sovjetke Režić, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Verice Franić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Ć. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. K. odvjetnik u S., protiv tuženika Udruge, OIB: ..., kojeg zastupa E. S. odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-444/13 od 24. srpnja 2014., u sjednici održanoj 5. ožujka 2015.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-444/13 od 24. srpnja 2014.
II. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak za sastav žalbe.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da izvanredni otkaz ugovora o radu koji je zaključen dana 26. rujna 2009. i koji je izvanredni otkaz ugovora tuženik dao tužiteljici svojom odlukom od 29. svibnja 2013. nije dopušten, te da radni odnos tužiteljici nije prestao.
2. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe vrati tužiteljicu na posao, a ako istu ne vrati u ostavljenom roku, nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati naknadu plaće sve do povratka na posao.
3. Dužan je tuženik tužiteljici u roku od 8 dana od dana donošenja presude nadoknaditi prouzročene troškove postupka, a sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, i koja teče sve od presuđenja pa do isplate."
Odlukom o parničnom trošku naloženo je tužiteljici da u roku od 8 dana naknadi tuženiku iznos od 2.700,00 kuna.
Protiv te presude žalila se tužiteljica pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i prihvati tužbeni zahtjev, ili da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražen je trošak za sastav žalbe u visini od 60 bodova, uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost te trošak pristojbe na žalbu.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući presudu prvostupanjskog suda, kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka. 365. stavka 2. ZPP-a.
Posebno, presuda prvostupanjskog suda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer ista nije nerazumljiva, a niti izreka presude proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu međusobno proturječni, a radi čega se pobijana presuda ne bi mogla ispitati kako se prigovara u žalbi tužiteljice.
Tužiteljica je ovoj parnici zatražila sudsku zaštitu iz radnog odnosa, tražeći utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljice od 29. svibnja 2013. i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao. Zatražila je i vraćanje na posao, a ako je tuženik ne vrati na posao zatražila je da joj tuženik isplati naknadu plaće do povratka na posao. Prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:
-da je osnovom presude na temelju priznanja Općinskog suda u Splitu broj Pr-28/13 od 5. veljače 2013., doneseno rješenje o ovrsi istog suda broj Ovr-1342/13 od 10. travnja 2013. kojim je naloženo tuženiku vraćanje tužiteljice na radno mjesto na kojemu je radila prije odluke o prestanku radnog odnosa od 30. studenoga 2012.,
-da je 13. svibnja 2013. tuženik uputio tužiteljici brzojav u kojemu je istu pozvao da pristupi na posao u prostorije poslodavca,
-da je 14. svibnja 2013. oko 8 sati tužiteljica pristupila ispred prostorija tuženika, pa kada je zatekla zaključana vrata, da je putem mobitela nazvala zz tuženika koji da joj je kazao da dođe oko 10 sati,a inače, i sama tužiteljica da je navela da joj je poznato iz prethodnog rada kod tuženika, da je početak rada kod tuženika oko 9,30 do 10 sati, kada je uobičajeno i sama dolazila na posao,
-da je tužiteljica 14. svibnja 2013., oko 10 sati ušla u prostorije koje koristi tuženik, te da ju je dočekala K. L. koja je obavljala poslove tajnice u njenom odsustvu, a tužiteljica da je inzistirala na ulazu u radnu sobu predsjednika udruge,
-da je tužiteljica bila neprimjerenog i neugodnog ponašanja, kako to ističe K. L., a koja joj je po nalogu zz tuženika kazala da istog sačeka u zajedničkoj prostoriji, za stolom kojeg je inče koristila udruga tuženika,
-da se tužiteljica zadržala kratko vrijeme, a tu da je bio i njezin punomoćnik koji je telefonski razgovarao sa zz tuženika, tima da su nakon tog telefonskog razgovora, tužiteljica i njen punomoćnik napustili prostrije tuženika,
-da je zz tuženika došao u prostorije tuženika, ali da nije zatekao tužiteljicu,
-da tužiteljica nije došla na posao, u radne prostorije tuženika, 15.,16. i 17. svibnja 2013., a niti da je opravdala izostanak,
-da je tuženik 29. svibnja 2013. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, zbog počinjene teške povrede radne obveze, radi neopravdanog izostanka s posla tri dana,
-da je ta odluka uručena tužiteljici 11. lipnja 2013.,
-da je tužiteljica sa sigurnošću dokazala da je putem preporučene poštanske pošiljke, 21. lipnja 2013., uputila tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a koja pošiljka je izgubljena -da je tužiteljica 15. srpnja 2013. podnijela tužbu kojom je pokrenuta ova parnica.
Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljica u traženju sudske zaštite, postupila sukladno odredbi članka 129. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12, dalje: ZR). Nadalje je zaključio da je tuženik postupio po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Splitu Pr-26/13 od 5. veljače 2013., te da je pozvao tužiteljicu da dođe na posao u radne prostorije tuženika, što da je tužiteljica i učinila 14. svibnja 2013., ali da nije sačekala zz tuženika koji je došao na posao oko 11 sati, jer se u radnim prostorijama tuženika zadržala manje od jednog sata, time da je tužiteljici bila prenesena uputa zz tuženika gdje da istoga sačeka. Tužiteljica da je trebala sačekati zz tuženika, te dolaziti svaki sljedeći radni dan i biti na raspolaganju poslodavcu, jer je tužiteljica vraćena na rad, pa kako ista tri uzastopna radna dana nije dolazila na posao, opravdano da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Zato je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio izvedene dokaze kako je to propisano odredbom članka 8. ZPP-a, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.
Naime, kraj upućenog poziva tužiteljici da se 14. svibnja 2013. vrati na posao, tuženik je ispunio obvezu vraćanja tužiteljice na posao, pa žalbeni navod tužiteljice da je tuženik nije vratio na posao po prethodnoj presudi,nije utemeljen.
Radni odnos prema odredbama ZR nije statusni, već građanskopravni odnos s temeljnom obvezom radnika da posao obavlja prema uputi poslodavca koje su date u skladu s naravi posla. Kako tužiteljica nije dala priliku tuženiku kao poslodavcu, da joj da posao, a niti je od tuženika tražila da joj osigura posao ili ostvarenje drugih prava iz radnog odnosa, to je sama tužiteljica odgovorna za štetne posljedice takvog postupanja. Naime, tužiteljica nije dokazala opravdanost napuštanja prostorija tuženika 14. svibnja 2013., još prije dolaska na posao zz tuženika, a niti je opravdala izostanak s posla sljedećih dana. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 108. ZR, jer su ispunjene pretpostavke za njezinu primjenu, obzirom da se tužiteljica, bez opravdanog razloga, tri dana nije javljala na posao. Tužiteljica je u žalbi navela da i u slučaju kad radnik neopravdano izostane s posla uzastopice tri dana, to još uvijek, obzirom na okolnosti slučaja, samo po sebi ne mora imati značenje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.
U odnosu na ovaj žalbeni navod za odgovoriti je da ocjena je li riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa koja onemogućava nastavak radnog odnosa, ne može se uopćiti, a niti tipizirati. Ta ocjena ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a to je jasno vidljivo i iz same dikcije odredbe članka 108. ZR-a koja tu ocjenu čini ovisnom o "uvažavanju svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana". U ovom slučaju ispunjene su pretpostavke za odredbu članka 108. ZR, jer zadržavanje tužiteljice 14. svibnja 2013. u prostorijama tuženika, kratko vrijeme te napuštanje istih još prije dolaska na posao zz tuženika, kao i nedolazak na posao sljedeća tri radna dana, bez opravdanja radi čega na posao nije došla, po shvaćanju ovoga suda čini tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja onemogućava nastavak radnog odnosa.
Tužiteljica je u žalbi navela da ju je tuženik mogao, da je htio, vratiti na posao već 6. veljače 2013., tj. neposredno nakon donošenja presude na temelju priznanja broj Pr-26/13 od 5. veljače 2013.
U odnosu na ovaj žalbeni navod, za odgovoriti je da ta okolnost za ovu parnicu nije pravno odlučna.
Isto tako, za ovu parnicu nije od značaja upis radnog staža u radnu knjižicu tužiteljice kojeg je izvršio tuženik, kako tužiteljica u žalbi prigovara.
Prema tome, na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ocijenio neosnovanim, a obzirom na vezanost tog zahtjeva sa zahtjevom za vraćanje na rad, materijalno pravo je pravilno primijenjeno i kad taj zahtjev nije prihvaćen.
Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda prvostupanjskog suda.
Kako tužiteljica sa žalbom nije uspjela, osnovom odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, odbijen je njen zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.
Stoga je odlučeno kao pod točkama I i II izreke ove drugostupanjske presude.
U Splitu 5. ožujka 2015.
Predsjednica vijeća:
Sovjetka Režić, v. r.