Supreme Court dismisses appeal on labor contract termination and unpaid wages, rejecting procedural and substantive errors.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment confirming a lower court's decision to reject claims for contract termination and unpaid wages. The plaintiff argued for procedural errors regarding the composition of the first-instance court and substantive errors regarding applicable maritime law due to the vessel's nationality. The court found no merit in these claims, noting that the first-instance panel consisted of multiple judges and that Croatian law correctly applied based on the vessel's registration status.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP; čl. 386. ZPP; čl. 393. ZPP: An appeal is inadmissible if the first-instance court was composed of a panel of judges rather than a single judge, and the court of appeal must not substitute its own assessment of facts or law unless a specific statutory ground for review is met.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 158/03-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz M. L., zastupanog po A. L., odvjetnici u R., protiv tuženika 1. J., društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta, R., 2. J. C. d.o.o., R., i 3. R. C. L., B. S., K., radi poništenja odluke o prestanku ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 15. travnja 2003. broj II Pž-1760/02-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 29. siječnja 2002. broj P-2154/99, u sjednici održanoj dana 11. veljače 2004. godine
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:
"I Odbija se tužitelj M. Z. sa tužbenim zahtjevom koji glasi:
'I Poništava se Odluka o prestanku ugovora o radu donesena od strane trećetuženika R. C. L. dana 10.10.97., kojom je tužitelj s danom 10.10.97. prestao radni odnos kod trećetuženika.
II Dužan je 1.tuženik J. R. vratiti tužitelja M. Z. u radni odnos s 10.10.97. na radno mjesto konobara.
III Dužni su 1. J. R., 2. J. C. I. 3. R. C. L. solidarno isplatiti tužitelju osobni dohodak u iznosu od 53.040 DEM u protuvrijednosti kuna, obračunatog prema važećem srednjem tečaju Riječke banke d.d. Rijeka na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% od dospijeća mjesečnog iznosa od 1.040,00 DEM, počam od 01.11.97. za svaki slijedeći mjesec do 01.01.2002. sve do isplate, a od tada pa na dalje do povratka na rad, plaćati svakog prvog u tekućem mjesecu, počevši od 01.02.2002. iznos od 1.040,00 DEM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa (svakog prvog u mjesecu), pa sve do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV Dužni su: 1. J. R., 2. J. C. R. i 3. R. C. K. solidarno isplatiti na plaću tužitelja pripadajuće doprinose na mirovinsko i zdravstveno osiguranje tužitelja u korist Hrvatskog fonda za mirovinsko osiguranje, Područni ured Rijeka i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Rijeka i to za period od 01.09.92. pa nadalje sve dok tužitelj bude u radnom odnosu, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V Dužni su tuženi platiti tužitelju troškove postupka sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.'
II. Tužitelj je dužan tuženicima naknaditi trošak parničnog postupka od 9.354,83 kn, u roku od 8 dana."
Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, pobijajući presudu u cijelosti, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom za "donošenje odluke o reviziji, kao i odlučivanje o ukupnim troškovima postupka, prema troškovniku u spisu."
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnilo.
Revizija nije osnovana.
Predmet ovog spora predstavljaju kumulirani tužbeni zahtjevi i to zahtjev za poništenje odluke trećetuženika R. C. od 10.10.1997. o prestanku tužiteljevog radnog odnosa s tim tuženikom, zahtjev kojim se traži da prvotuženik J. R. vrati tužitelja "u radni odnos s 10.10.97. na radno mjesto konobara", zahtjev kojim se traži da tuženici solidarno isplate tužitelju kunsku protuvrijednost svote od 53.040 DEM na ime naknade plaće za razdoblje nakon donošenja navedene odluke o prestanku radnog odnosa – od 01.11.1997. pa do kraja 2001., a potom od 01.01.2002. pa do povratka tužitelja na rad 1.040 DEM mjesečno, te zahtjev kojim su tuženici dužni solidarno platiti na plaću tužitelja pripadajuće doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područni ured Rijeka i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Područni ured Rijeka, za razdoblje od 01.09.1992., pa nadalje do tužiteljevog povratka na rad. Pobijana odluka o prestanku ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i trećetuženika R. C., na osnovi kojeg se tužitelj nalazio u radnom odnosu kod tog tuženika od 18.10.1996. pa do njezinog donošenja, donijeta je pozivom na odredbu čl. 23. st. 3. toč. 4. Kolektivnog ugovora sklopljenog dana 31.08.1992. između Samostalnog sindikata radnika u pomorstvu i riječnoj plovidbi Hrvatske i drugotuženika J. C., čije odredbe se primjenjuju i u odnosu na trećetuženika R. C., koji je u vlasništvu svog osnivača – drugotuženika J. C..
Tom odredbom Kolektivnog ugovora predviđeno je da prema odluci poslodavca zaposlenje pomorca na brodu poslodavca može prestati zbog prodaje broda.
Na temelju nesporne činjenice da je prodan brod na kojem je tužitelj bio zaposlen, sudovi su pravilno zaključili da je pobijana odluka o prestanku ugovora o radu donesena u skladu s navedenom odredbom Kolektivnog ugovora i da je stoga na temelju te odluke tužitelju zakonito prestao radni odnos s trećetuženikom R. C..
Postojanje nezakonitosti odluke o prestanku ugovora o radu, te postojanje obveze prvotuženika J. vratiti tužitelja na rad i postojanje odgovornosti svih tuženika za isplatu utužene naknade plaće tužitelj temelji na odredbama čl. 121. i 129. Zakona o radu – ZR (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 114/03), te odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima – ZTD ("Narodne novine" broj 111/93 i 34/99).
Na temelju činjenica da se tužitelj nalazio u radnom odnosu s prvotuženikom J. od 09.10.1963. do 31.03.1991., s drugotuženikom J. C. od 01.04.1991. do 18.10.1996., a potom kod trećetuženika R. C., te da mu je radni odnos s prvo- i drugotuženikom prestao na osnovi sporazuma, sudovi su osnovano zaključili da nema mjesta primjeni odredbe čl. 121. ZR, jer drugotuženik J. C. nije uputio tužitelja na rad kod trećetuženika R. C., već se tužitelj nalazio u radnom odnosu s trećetuženikom na osnovi ugovora o radu sklopljenog s tim tuženikom nakon što mu je radni odnos prestao kod drugotuženika.
Sudovi su također osnovano zaključili da nema mjesta primjeni niti odredbi čl. 129. ZR, jer trećetuženik R. C. nije nastao statusnim promjenama prvo- i drugotuženika, već je trećetuženik samostalna pravna osoba koju je, kao društvo s ograničenom odgovornošću, osnovao drugotuženik J. C..
Glede primjene odredbe čl. 10. st. 3. ZTD, na kojoj tužitelj zasniva odgovornost prvo- i drugotuženika za obveze trećetuženika, ističući da su tuženici povezana trgovačka društva s prevladavajućim utjecajem prvotuženika J. R. u odnosu na drugo- i trećetuženika, da je taj utjecaj prvotuženik ostvarivao na način što je upravljao imovinom i kadrovima drugo- i etuženika i da je kao povlašteno društvo preko drugo- i trećetuženika, svojih ovisnih treć
društava, zlorabio svoj položaj nastojeći da ne odgovara za obveze, jer da je nakon što je odlučio prodati brodove na kojima je tužitelj bio zaposlen, uputio tužitelja i druge pomorce da zasnuju radni odnos s trećetuženikom R. C. kao offshore kompanijom bez ikakove imovine, pa da u smislu te odredbe postoji odgovornost prvo- i drugotuženika za obveze trećetuženika, drugostupanjski sud je pravilno zaključio da ne postoje okolnosti koje bi opravdale zaključak da bi prvotuženik J. R. kao član tuženog trgovačkog društva J. C., odnosno potonji tuženik kao član tuženog društva R. C., zlorabio propise o neodgovornosti člana društva za obveze društva i da se stoga na rečenoj odredbi ZTD-a ne može zasnivati odgovornost prvo- i drugotuženika za eventualne obveze trećetuženika prema tužitelju.
Međutim, s obzirom na utvrđenje da je pobijana odluka trećetuženika o prestanku ugovora o radu zakonita, pa nije nastala obveza tog tuženika da tužitelja vrati na rad, a time niti obveza naknade plaće, u konkretnom slučaju pitanje odgovornosti prvo- i drugotuženika za obveze trećetuženika niti ne predstavlja pravno odlučno pitanje koje bi sud trebao ocjenjivati.
Odlučujući o zahtjevu za plaćanje doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje zavodima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja sudovi su osnovano taj zahtjev odbili, jer tužitelj nije ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze plaćanja tih doprinosa, već su za to ovlaštene navedene ustanove.
Slijedom izloženog proizlazi da je o svim zahtjevima odlučeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava kada su zahtjevi odbijeni kao neosnovani.
U svezi revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, u reviziji se neosnovano navodi da je sud pogrešno utvrdio da se pri rješavanju predmetnog spora primjenjuje pravo Republike Hrvatske, jer da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o radu s trećetuženikom R. C. plovio na brodu A. a u trenutku donošenja odluke o otkazu da je plovio na brodu D. a da ti brodovi nisu imali hrvatsku državnu pripadnost, pa da se s obzirom na kolizionu normu iz čl. 993. Pomorskog zakonika – PZ ("Narodne novine" broj 17/94, 74/94, 43/96) u konkretnom slučaju ne primjenjuje hrvatsko pravo.
Prema navedenoj odredbi PZ-a, za radne odnose članova posade brodova mjerodavno je pravo države pripadnosti broda.
Prema odredbi čl. 193. PZ-a, hrvatsku državnu pripadnost brod stječe upisom u odgovarajući upisnik brodova, odnosno izdavanjem privremenog plovidbenog lista.
Na temelju podataka iz Hrvatskog upisnika brodova u Rijeci, u postupku je utvrđeno da je brod D. na kojem je tužitelj plovio do dana donošenja odluke o prestanku ugovora o radu – 10.10.1997., kada je brod prodan, a i nakon prodaje broda inozemnom vlasniku, pa je proizvoljna revizijska tvrdnja da je riječ o brodu koji nema hrvatsku državnu pripadnost. Nisu od značaja revizijski navodi kojima se osporava pravilnost ocjene drugostupanjskog suda da je zbog tužiteljevog propusta da zahtijeva ostvarenje prava od poslodavca u smislu odredbe čl. 126. st. 1. ZR-a, prvostupanjski sud tužbu trebao odbaciti, jer prvostupanjska presuda kojom je o tužbenom zahtjevu meritorno odlučeno nije potvrđena iz razloga što bi tužbu trebalo odbaciti, već je potvrđena iz naprijed navedenih materijalnopravnih razloga, pa je pravno neodlučna navedena ocjena drugostupanjskog suda o postojanju razloga za odbacivanje tužbe.
Glede revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u reviziji se neosnovano i proizvoljno ističe postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99), jer da je riječ o radnom sporu u kojem u prvom stupnju sudovi sude u vijeću, a da je u konkretnom slučaju sudio sudac pojedinac.
Revizijska tvrdnja da je u ovom sporu sudio sudac pojedinac je proizvoljna, jer iz sadržaja zapisnika s ročišta za glavnu raspravu proizlazi da je prvostupanjsku presudu donijelo vijeće navedeno u uvodu prvostupanjske presude, te da je isto vijeće sudjelovalo na glavnoj raspravi.
Slijedom izloženog, a kako nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija je odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 11. veljače 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v.r.