Croatian Supreme Court partially allows appeal, reducing sentence for probation revocation while dismissing others.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted appeals against a second-instance criminal judgment regarding illegal border crossing. While the appeals by two defendants were rejected as unfounded, the court accepted the appeal of one defendant who had previously received a suspended sentence revoked due to a new crime. The court reduced the total sentence for this specific defendant to two years and three months, noting that probation revocation does not automatically trigger a full sentence increase.
Legislator headnote
AI generatedČl. 69. st. 1. KZ/97; Čl. 177. st. 3. KZ/97: When a suspended sentence is revoked due to a new crime, the court must determine a new sentence by comparing the new crime's penalty with the original suspended sentence, but the total term cannot exceed the statutory maximum for the new offense.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-Us 20/11-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Žarka Dundovića i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. H. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ/97 i dr., povodom žalbi opt. N. H., opt. M. I. i opt. S. H., izjavljenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 08. prosinca 2010. broj K-Us-74/09, u sjednici održanoj dana 19. lipnja 2013. u nazočnosti branitelja optuženika M. I., D. F., odvjetnika iz Z.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se žalba opt. M. I., preinačuje se pobijana presuda u kaznenoj sankciji na način da se uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Županji K-92/09 od 08. rujna 2009. neće opozvati, pa se opt. M. I. za kazneno djelo iz čl. 177. st. 1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, dalje: KZ/97) za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 177. st. 3. KZ/97 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 3 (tri) mjeseca.
II. Žalbe opt. N. H. i opt. S. H. u cijelosti i žalba opt. M. I. u preostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. N. H., opt. M. I., opt. G. L. i opt. S. H. svakog zbog jednog kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice opisanih u toč. a., b., c. i d. izreke pobijane presude i to opt. N. H. i opt. M. I. zbog jednog kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. i st. 3. u vez čl. 61. KZ/97 za koje je opt. N. H. osudio na kaznu zatora u trajanju od tri godine i pet mjeseci, a opt. M. I. je na temelju citiranih propisa za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca, a nakon što mu je na temelju čl. 69. st. 1. KZ/97 opozvao uvjetnu
I Kž-Us 20/11-8
osudu koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji od 08. rujna 2009., broj K-92/09. i uzeo kao utvrđenu kaznu zatvora iz te presude u trajanju od pet mjeseci, uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ/97 ga je osudio na jedinstvenu kaznu zavora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, opt. G. L. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ/97 za koje mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgodio kroz period provjeravanja od dvije godine i opt. S. H. zbog kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ/97 za koje joj je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. odgodio kroz period provjeravanja u trajanju od tri godine.
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 u izrečene kazne zatvora optuženicima N. H. je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 01. travnja do 24. studenog 2009., a opt. S. H. od 01. travnja do 27. studenog 2009.
Na temelju čl. 82. KZ/97 od opt. N. H. je oduzeta imovinska korist u iznosu od 13.317,60 kn, od opt. M. I. u iznosu od 14. 791,60 kn od opt. G. L. u iznosu od 2.961,20 kn i od opt. S. H. u iznosu od 1.487,20 kn.
Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP/97), optuženici su oslobođeni naknade troškova kaznenog postupka.
Protiv te presude žalbu je podnio opt. N. H. osobno i putem branitelja Lj. B., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, a u stvari i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i da s ga se oslobodi od optužbe, odnosno da se predmetno kazneno djelo pravno označi kao kazneno djelo iz čl. 177. st. 1. KZ/97 i da mu se slijedom toga izrekne primjerena kaznena sankcija.
Opt. M. I. se žali putem branitelja I. J., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, "pogrešne primjene materijalnog prava" i odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred popuno izmijenjeno vijeće, a podredno da mu se preinakom pobijane presude izrekne blaža kazna.
Opt. S. H. se žali osobno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Odgovor na žalbe nije podnijet.
Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Braniteljica opt. N. H. i branitelj opt. M. I. su u žalbama u smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZKP/97 zahtijevali da samo oni budu izvješteni o sjednici vijeća, što je i učinjeno, međutim, sjednici je nazočio samo zamjenik branitelja opt. M. I., D. F., odvjetnik iz Z., do je
I Kž-Us 20/11-8
sjednica u odnosu na uredno izvještenu braniteljicu opt. N. H., Lj. B., odvjetnicu iz Z., kao i u odnosu na uredno izvještenog državnog odvjetnika Republike Hrvatske održana na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97 u njihovoj odsutnosti.
Opt. N. H. neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 jer suprotno njegovim tvrdnjama izreka presude nije proturječna i ne postoji proturječnost između izreke presude i obrazloženje time što se u činjeničnom opisu pod toč. a. i c. ne navode konkretni novčani iznosi imovinske koristi koju je on ostvario, dok se u obrazloženju navodi da je za te radnje koje su opisane u toč. a. i c. ovaj optuženik stekao protupravnu imovinsku korist u protuvrijednosti od po 300,00 EUR-a.
Naime, u uvodnom dijelu izreke, tzv. preambuli, navedeno je da su optuženici dobivali nepoznate iznose novaca, što je i razumljivo u nedostatku konkretnih dokaza koliko je koji od brojnih optuženika koji su sudjelovali u ilegalnom prebacivanju stranaca preko više granica dobio, međutim, za opt. N. H. je navedeno da je po turi dobivao najmanje 200,00 EUR-a što se očito odnosi na toč. b. izreke. U odnosu na toč. a. i c. je sud prvog stupnja ispravno prihvatio obranu opt. H. koju je iznio u istrazi kada je u biti priznao počinjenje ovog kaznenog djela i u kojoj je objasnio da je cijena za prijevoz bila 100,00 EUR-a po osobi ako bi ih prevozio automobilom, a manja ako ih ne bi vozio. U odnosu na toč. a. i c. ovaj optuženik u oba slučaja ne vrši prijevoz četiri stranaca osobno, već kao prethodnica osigurava prijevoz koji obavlja I. K., pa je sud prvog stupnja potpuno opravdano, očito na temelju čl. 466. ZKP/97 po slobodnoj ocjeni utvrdio da je ovaj optuženik za te ture ostvario po tristo eura. Stoga ne postoji proturječnost izreke niti je u kontradikciji činjenični opis s obrazloženjem u navedenim točkama jer je u izreci dat minimalni okvir koristi koju ostvaruju optuženici, a u obrazloženju se navodi za svaku točku koliko je koji od optuženika stvarno naplatio za svoje protupravne radnje.
Nije u pravu opt. H. da je u toč. d. izreke sud proturječno isplatu koja mu je za prijevoz četiri turska državljana koji je obavljen 09. ožujka 2009. doznačio putem W. U. osoba po imenu N. povezao s isplatom od 11. prosinca 2008 jer to prvostupanjski sud nigdje niti ne navodi. Ta doznaka od 11. prosinca 2008. se u obrazloženju presude citira samo prilikom navođenja koji su sve dokazi u postupku izveli (str. 15., 5. pasus). Međutim, sud kod utvrđenja imovinske koristi koju je za ove radnje ostvario opt. H. čini to po slobodnoj ocjeni, pa s obzirom na različite uloge koje su imali ovaj optuženik i Z. V. S., utvrđuje pravilno da je njemu pripalo 1.000,00 EUR-a, a S. dvostruko više.
Neosnovano opt. N. H. prigovara načinu na koji sud vrši obračun eura u kune u odnosu na toč. d. s obzirom na datume tečaja jer je sud uzeo tečaj na dan 07. ožujka 2009. što odgovara vremenu počinjenja ove inkriminacije, tako da niti tu ne postoji nikakva proturječnost.
Ovom se optuženiku ukazuje da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 u pogledu proturječja razloga mora odnositi na odlučne činjenice (o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili postupovnog prava), a ne neke druge (pomoćne, kontrolne i sl.).
I Kž-Us 20/11-8
Isto se svakako odnosi na prigovor ovog optuženika da je izreka proturječna s obrazloženjem jer da se u izreci navodi broj automobila kojeg je on u kritično vrijeme vozio kao broj …, a u obrazloženju se navodi (očito pukom greškom u pisanju) …, jer to nisu odlučne činjenice.
Nadalje, u svojoj osobno izjavljenoj žalbi opt. N. H. navodi niz postupovnih prigovora koji se svode na zamjerke na postupanje predsjednika vijeća Županijskog suda u Zagrebu. Međutim, u biti se ne radi o postupovnim prigovorima iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 već se tim prigovorima sugerira da je činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno jer je vijeće neosnovano odbilo dokazne prijedloge koje je ovaj optuženik predlagao. Stoga će o tim prigovorima više riječi biti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije u pravu opt. M. I. kada tvrdi da je sud prvog stupnja prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP (ispravno čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP/97).
Naime, točno je da je sud prvog stupnja sukladno rezultatima provedenih dokaza djelomično u presudi izmijenio činjenični opis iz optužnice, međutim time što je sud prvog stupnja u toč. c. unio utvrđenje da je opt. M. I., umjesto tvrdnje da je organizirao prebacivanje osoba preko granice, unio utvrđenje da je i u toj točki kao i u toč. a. vršio prebacivanje, time optužbe nije prekoračena. Naime, ne radi se o preinaci koja predmetno djelo čini drugim, dakle posve različitim u smislu povrede objektivnog identiteta, niti povreda kojim se ovaj optuženik tereti za nešto teže, već upravo obratno, umjesto organizacije prebacivanja ga se stavlja u poziciju neposrednog izvršitelja, što je očito za njega povoljnije. Dakle, ovaj je optuženik i optužen i proglašen krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. u vezi čl. 61. KZ/97 opisanog u toč. a. i c. tako da bi pravna kvalifikacija bila ista, sve da sud prvog stupnja nije niti intervenirao na navedeni način u činjenični opis.
Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede na koje su navedeni optuženici ukazivali, a niti bilo koju drugu iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Opt. N. H. i opt. M. I. neosnovano pobijaju prvostupanjsku i zbog povrede kaznenog zakona kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno pravno ocijenio predmetno kazneno djelo. Naime, opt. H. tvrdi da se u činjeničnom opisu ne navodi da bi on postupao iz koristoljublja koja okolnost je bitan element kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ/97, što je posve promašeno jer, kao što je to već u prethodnom dijelu ovog obrazloženja navedeno, u uvodnom dijelu izreke je najprije generalno za sve optuženike navedeno da su sudjelovali u prebacivanju stranih državljana preko granice za nepoznate iznose novca, a potom se u pojedinim točkama navode novčani iznosi koje sudionici međusobno dijele. Dakle, nema govora da koristoljublje kao bitan element bića kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ/97 nije opisan i da se stoga ne radi o tom kaznenom djelu.
Opt. M. I. tvrdi da on nije sudjelovao u sastavu grupe jer nije dokazan taj kvalifikatorni element i da stoga on može odgovarati eventualno samo za pomaganje u počinjenju kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ/97. Međutim, time optuženik u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja jer u biti nastoji dovesti u sumnju činjenično
I Kž-Us 20/11-8
utvrđenje suda prvog stupnja da je on sudjelovao u počinjenju kaznenog djela u grupi. Stoga će o tom prigovoru očitovanje uslijediti u daljnjem dijelu obrazloženja kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Međutim, u pravu je opt. M. I. kada tvrdi da je opozivom uvjetne osude iz presude Općinskog suda u Županji koja je postala pravomoćna 08. rujna 2009., broj K-92/09 povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu. Naime, tom je presudom M. I. zbog kaznenog djela iz čl. 335. st. 1. KZ/97 izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. odgođeno kroz period provjeravanja od jedne godine. Suprotno tvrdnjama ovog optuženika, sud prvog stupnja je u vrijeme donošenja presude (08. prosinca 2010.) mogao opozvati uvjetnu osudu jer se u smislu odredbe čl. 69. st. 7. uvjetna osuda mogla opozvati u roku od jedne godine od isteka vremena provjeravanja, dakle, sve do 08. rujna 2011. Međutim, u vrijeme donošenja ove drugostupanjske presude je ovaj rok istekao, tako da je trebalo prihvaćanjem optuženikove žalbe zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP/97 pobijanu presudu preinačiti i odlučiti da se navedena uvjetna osuda neće opozvati. Uslijed te odluke je preinačena prvostupanjska presudu u odluci o kazni na način kako je to učinjeno u toč. I. izreke ove odluke.
Suprotno tvrdnjama žalitelja činjenično stanje sud prvog stupnja nije pogrešno utvrdio.
Opt. N. H. posve promašeno tvrdi da sud prvog stupnja nije na pravilan način ocijenio izveden dokaze, da je samo je fragmentarno uzeo neke dijelove iz dokaznog materijala koji mu odgovara, da nije imao niti dovoljno indicija da izvede zaključak o njegovoj krivnji, da nije utvrdio element koristoljublja i da nije proveo sve dokaze koje je on predlagao, uslijed čega su odlučne činjenice pogrešno utvrđene.
Naime, sud prvog stupnja je s potpunom izvjesnošću i bez ikakve dvojbe sve odlučne činjenice potpuno pravilno utvrdio jer je za to imao doista obilje dokaza koji su potvrđivali tvrdnje optužbe. Naime, opt. H. je očito pritisnut brojem i kvalitetom dokaza koji su ga teretili, u istrazi priznao počinjenje kaznenog djela koje je u cijelosti korespondiralo s rezultatima mjera posebnih izvida tajnog praćenja i snimanja telefonskih razgovora te s priznanjima ostalih optuženika koji su s državnim odvjetnikom u toj fazi postupka postizali sporazume. Tek u fazi glavne rasprave ovaj optuženi iznosi posve neuvjerljivu tezu da je on zapravo u dogovoru s policajcem M. A. bio doušnik te je radio na raskrinkavanju osoba koje su organizirale ovu kriminalnu djelatnost. Opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio ovakvu neživotnu i neuvjerljivu obranu demantiranu u potpunosti uvjerljivim iskazom svjedoka A., tako da je inzistiranje žalitelja na dokazivanju te tvrdnje doista promašeno. Kada je tomu tako, a kada osim pomenutih dokaza, ovog optuženika terete i B. P. i I. K. pri opisivanju njegove uloge u prebacivanju osoba preko granica, pozivanje opt. H. na očito pristranom iskazu svjedoka Z. V. S., inzistiranje na suočenju s svjedokom A., na preslušavanju svih razgovor koje je vodio i izvan inkriminiranog razdoblja sa svih njegovih telefonskih kartica je irelevantno jer su sve odlučen činjenice i bez tih dokaza pravilno utvrđeno i svim tim prigovorima ovaj optuženik niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u pitanje ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja.
I Kž-Us 20/11-8
Suprotno njegovim prigovorima sud prvog stupnja je ulogu sudjelovanja u grupi opt. N. H. pravilno utvrdio povezujući njegove aktivnosti vožnje kao prethodnika, s činjenicom da on daje na korištenje i svoj stan kojeg je iznajmio u Z. u ulici …. i s činjenicom da on koordinira aktivnosti u kojima sudjeluju I. K. i B. P. te ih on i isplaćuje nakon obavljenog posla. Prema tome, nema govora o tome da izvedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je on počinio kazneno djela iz čl. 177. st. 3. KZ/97.
Opt. M. I. neosnovano nastoji pobiti ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja na način da želi relativizirati sadržaj komunikacije koju vodi u inkriminirano s Z. V. S. ukazujući da se radi o uobičajenim razgovorima. Tvrdi da ga ne terete ostali dokazi, tj. svjedoci, optuženici, a tvrdi da nije niti evidentiran u mjerama tajnog praćenja. Stoga smatra da samo nekoliko kratkih razgovora koje vodi s osobom za koju niti ne zna tko je i jedna SMS poruka nisu dostatni dokazi da ga se osudi.
Međutim, sud prvog stupnja je posve ispravno cijenio sadržaje razgovora koje vode opt. I. i jedan od glavnih organizatora ovih kriminalnih djelatnosti Z. V. S. koji nadzire i koordinira gotovo sve ostale aktere. Iz kronologije i sadržaja njihovih razgovora (za toč. a. od 24. do 26. veljače 2009. i za toč. c. od 04. do 06. ožujka 2009.) vidi se da S. prije dolaska ostale ekipe iz Z. u B. G., posve logično, najprije provjerava je li sve u redu tj. jesu li strani državljani prebačeni u Republiku Hrvatsku, pa kada od opt. I. čuje da je sve u redu, organizira ostale počinitelje da idu na put.
Daje upute vozaču K. kamo da ide i kada treba stići, a pri tom mu daje broj telefona opt. I. imenujući ga kao "onog na vodi". Kraj takvih dokaza koji nedvojbeno ukazuju da je opt. I. bio u sve uključen upravo na način na koji to tvrdi optužba i kraj posve neuvjerljive obrane opt. I. koji priznaje da je bio u kontaktu s osobom po imenu S. koji je ilegalno prebacivao strane osobe iz Bosne i Hercegovine preko S. te neuvjerljive obrane ovog optuženika u kojoj ne može na uvjerljiv način objasniti zašto bi ga S. upravo u inkriminirano vrijeme zvao i zašto bi davao K. njegov broj telefona neposredno pred čin preuzimanja ljudi koje se ilegalno prebacuju žalebnim se tvrdnjama uopće ne dovode u dvojbu utvrđenja suda prvog stupnja.
Uloga opt. I. je iz opisanih dokaza u toj mjeri očita tako da je posve neodlučno to što on nije evidentiran u provođenju mjera praćenja pri samom činu preuzimanja ljudi i što nije evidentiran u drugoj telefonskoj komunikaciji. Naime, to je posve razumljivo jer je priroda posla koji je on obavljao potpuno drugačija nego li je to priroda posla ostalih počinitelja. Njegova uloga je da prebaci strane državljane iz BiH u RH preko S. i da ih potom preda K.. Dakle, tu njegova uloga završava tako da se on više niti ne pojavljuje u kontaktima s ostalim počiniteljima i nema potrebe s njima komunicirati putem telefona.
Stoga je jasno da on nije niti mogao biti obuhvaćen provedenim mjerama posebnih izvida, posebice kraj činjenice da on i inače konspirativno postupa kada razgovara telefonom jer koristi samo pojedine riječi a ne rečenice i ne navodi uopće ne navodi imena osoba, lokacije i sl. Ovaj optuženik nastoji bezuspješno uvjeriti sud da on nije ta osoba koja je razgovarala s S., već da S. zapravo razgovara s Đ. (B.) koji ga uznemirava pozivima, dok ga opt. I. ne zove i ne uznemirava. Međutim, niti na taj način ovaj optuženik ne čini dvojbenim da je i on prethodno razgovarao s S. i to upravo u kontekstu prebacivanja ljudi.
Niti ovom sudu drugog stupnja doista nije moguće na drugi način protumačiti sadržaje razgovora ovog optuženika i S., bez obzira na njihovu kratkoću. Razgovori se vode upravo u inkriminirano vrijeme preuzimanja ljudi, baš u vrijeme kada K. ide na put iz Z. i u tijeku tog vremena K. dobiva njegov broj telefona, tako da je nekakva slučajna koincidencija isključena. Kraj potpuno neuvjerljive obrane opt. I. i ove podudarnosti koja nikako nije slučajna, navedeni zatvoren krug indicija
I Kž-Us 20/11-8
isključuje bilo kakvu dvojbu u pogledu zaključka da je ovaj optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti.
Ovaj je optuženik očito bio u kontaktima s Z. V. S. i I. K. koji dobiva njegov broj telefona prije dolaska u B. G. od S. prije nego li će preuzeti ljude, tako da je i on kao i opt. H. sudjelovao u počinjenju ovog kaznenog djela u grupi koju čine više osoba povezan radi činjenja ovih djela, sve u smislu odredbe čl. 89. st. 22. KZ/97. Stoga je promašen njegov prigovor da sud prvog stupnja nije utvrdio ovaj element predmetnog kaznenog djela.
Sve ono što je u prethodnom dijelu obrazloženja rečeno u odnosu na dokazanost navoda optužbe u pogledu opt. N. H., (dakako osim elementa sudjelovanja u grupi) može se i biti reći i za opt. S. H.. I nju u ovom postupku izravno tereti toliko čvrstih dokaza da je njeno insistiranje na pojedinim detaljima uistinu promašeno.
Ne samo da je njenu ulogu u događaju opisanog pod toč. b. vrlo detaljno objasnio u svojoj prvoj obrani opt. H., već i iz njihove opširne komunikacije od 11., 12., 15. i 16. ožujka evidentno je da se radi o razgovorima u vezi ilegalnog prebacivanja dvije osobe u Sloveniju. Opt. H. je u izvršenju upravo tog djela evidentiran posebnim mjerama praćenja i mjerama nadziranja telefona u kojem sudjeluju i I. K. i B. P.. Ta vremenska koincidencija i sadržaj razgovora posve isključuju tvrdnje opt. H. da se radilo samo o dogovoru oko usluge prijevoda dvojici stranaca s albanskog i turskog jezika. O svim je ovim okolnostima vrlo uvjerljive i razborite razloge, kojima se doista nema ništa za dodati, iznio sud prvog stupnja, pa se žaliteljica radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na taj dio obrazloženja pobijane presude (str. 31-32).
Optuženica u žalbi samo ponavlja svoju neuvjerljivu obranu i promašeno ukazuje da ju opt. H. u kasnijem dijelu iskazivanja ne tereti i da se njihovi razgovori mogu ocijeniti kao normalni razgovori dvoje osoba koje se poznaju i koji se dogovaraju u vezi usluge prijevoda. Međutim ta je tvrdnja posve netočna, što se vidi iz reproduciranih dijelova njihovih razgovora, na koje se nadovezuju razgovori H., K. i P. pri prebacivanju osoba u Sloveniju. Nema govora da se tu radi o razgovorima u vezi prijevoda s albanskog ili turskog jezika na hrvatski, već je u pitanju prebacivanje ljudi preko granice.
Stoga niti ova optuženica niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u dvojbu utvrđenja suda prvog stupnja i njeni prijedlozi da se pribavom kompletnih telefonskih ispisa provjeri prethodna telefonska komunikacija nje i opt. H. su potpuno neodlučni.
Iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. N. H., opt. M. I. i opt. S.
H. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nisu osnovane žalbe ovih opt. N. H. i opt. M. I. zbog odluke o kazni jer je sud prvog stupnja pravilno vrednovao okolnosti iz čl. 56. KZ797 koju utječu na izbor vrste i mjere kaznenih sankcija koje im je izrekao.
Opt. S. H. se ne žali zbog odluke o kazni, međutim, kako se ona žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, to je uzeto u smislu odredbe čl. 382. ZKP/97 da se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, te je i u odnosu na nju prvostupanjska presuda u tom dijelu ispitana.
I Kž-Us 20/11-8
Doduše, u pravu su opt. N. H., opt. M. I. i opt. S. H. kada tvrde da im sud prvog stupnja nije mogao otegotnim uzimati okolnost da su bili nekritični prema djelu. Naime, dok se iskreno priznanje kaznenog djela, i s tim u vezi manifestirana kritičnost, optuženicima u kaznenom postupku u pravilu cijeni kao olakotna okolnost i honorira im se kroz blaže vrste sankcija koje im se izriču, odnosno kroz blaže mjere kazne, u slučaju kada optuženici poriču počinjenje kaznenog djela, kao u konkretnom slučaju, tada im se ne može nekritičan odnos uzimati otegotnim. Naime u pravu su optuženici kada tvrde da je nepriznavanje kaznenog djela legitiman način obrane u kaznenom postupku, pa onaj koji djelo ne priznaje niti ne može biti samokritičan, niti mu se to može cijeniti otegotnim.
Međutim, ova okolnost pogrešnog vrednovanja jedne okolnosti nije utjecala na pravilan izbor vrste i visine kazni koje su optuženicima izrečene.
Naime, sud prvog stupnja je ispravno dao značaj činjenici da su opt. H. i opt. I. manifestirali znatnu upornost u izvršenju predmetnih kaznenih djela jer oni u više navrata sudjeluju u prebacivanju većeg broja osoba preko granice. Takvo je ponašanje nedvojbeno društveno opasno i pogibeljno i sigurno zaslužuje adekvatnu društvenu osudu izricanjem primjerenih kazni zatvora. Bez obzira što opt. H. tvrdi da je u sukobe s zakonom došao tek u petom desetljeću života, to ni u kojem slučaju ne umanjuje pogibeljnost njegovog postupanja kao specijalnog povratnika koji je za istovrsna kaznena djela osuđivan u kratkim vremenskim odmacima. To ukazuje da prethodne osude nisu polučile očekivane efekte individualne prevencije, zbog čega se kazna zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci ukazuje potpuno primjerenom.
Opt. M. I. neosnovano smatra kaznu zatvora koja mu je izrečena u trajanju od dvije godine i tri mjeseca prestrogom ukazujući da se bavi poljoprivredom, da uzdržava troje djece, da mu je supruga nezaposlena i da ima zdravstvenih poteškoća, o čemu je na sjednici vijeća predočio medicinsku dokumentaciju. Međutim, te okolnosti, iako imaju olakotni karakter, s obzirom na iskazanu upornost u postupanju i činjenicu da je optuženik osuđen radi jednog produljenog kaznenog djela koje je ostvareno kroz više radnji počinjenja, a za predmetno kazneno djelo je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, te da mu je izrečena kazna bliže posebnom minimumu, očito je da ta kazna nije prestroga i da se blažom kaznom ne bi u dovoljnoj mjeri ostalim mogućim počiniteljima ukazalo na neprihvatljivost ovakvog kriminalnog postupanja i na pravednost kažnjavanja, niti bi se u smislu specijalne prevencije optuženiku ukazalo na to da mora korigirati svoje ponašanje i da u buduće ne smije činit kaznena djela.
Opt. N. H. i opt. M. I. se ukazuje da oni neosnovano pobijaju odluku suda prvog stupnja u pogledu kazni koje su im izrečene na način da ih uspoređuju s kaznama koje su ostalim počiniteljima izrečena na temelju sporazuma stranaka u fazi istrage. Na taj način žele ukazati kako su ostalim izrečene blaža kazne, pa makar se radilo i o osobama koje su imale značajniju ulogu u počinjenju kaznenog djela iz čl. 177. st. 3. KZ/97. Međutim, zanemaruju pri tom okolnost da se kazne izrečena na temelju sporazuma stranaka i one koje su izrečene nakon što je proveden dugotrajan dokazni postupak ne mogu dovoditi u korelaciju. Kada stranke postignu sporazum i sud na temelju njega donese presudu o krivnji i kazni, ako je takav sporazum donijet na temelju zakona, sud se ne upušta u adekvatnosti kazne koju stranke predlažu. Međutim, u ostalim postupcima u kojima nije postignut sporazum sud izriče
I Kž-Us 20/11-8
počinitelju kaznenog djela adekvatnu kaznenu sankciju uzimajući u obzir kazneni okvir koji je predviđen za predmetna kaznena djela i sve okolnosti iz čl. 56. KZ/97 koje utječu na taj izbor, kao i svrhe koje kazna treba postići u smislu odredbe čl. 50. i čl. 6. KZ/97.
Neosnovana je žalba opt. S. H. zbog odluke o kazni jer je kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci koja je izrečena ovoj optuženici, a čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgođeno kroz period provjeravanja od tri godine svakako nije prestroga kaznena sankcija. Naime još blaža sankcija za ovakvo pogibeljno djelo ne bi ni u kom slučaju ispunila očekivane svrhe izricanja i propisivanja kaznenih sankcija iz čl. 65 KZ/97.
Neosnovano se opt. N. H. žali i zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi jer je sud prvog stupnja na temelju njegove obrane, a primjenjujući ovlasti iz čl. 466. ZKP/97 o slobodnoj ocjeni suda kod utvrđivanja visine imovinske koristi kada je njeno utvrđenje skopčano s znatnim poteškoćama, kao što je to nedvojbeno slučaj u ovom kaznenom predmetu. Prema tome, kao što je već rečeno u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao ispravne razloge, doduše šture, ali ipak dostatne, iz kojih proizlazi na koji je način došao do iznosa imovinske koristi koju su ostvarili optuženici i koju im je oduzeo na temelju čl. 82. KZ/97. Stoga nije osnovana žalba ovog optuženika zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi.
Na kraju treba istaknuti da je kod ocjene pravilnosti primjene kaznenog zakona, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. KZ/97 ovaj drugostupanjski sud utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon u smislu primjene blažeg zakona u svjetlu stupanja na snagu novog Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11 i 144/12, dalje: KZ/11) jer su odredbe čl. 326. st. 1. KZ/11 koje odgovaraju odredbi čl. 177. st. 1. KZ/97 strože po zapriječenoj kazni (od šest mjeseci do pet godina, naspram novčane kazne ili kazne zatvora do tri godine), a odredba čl. 329. st. 1. toč. 2. KZ/11 koja čini kontinuitet s odredbom čl. 177. st. 3. KZ/97 nije blaža već se radi o istim predviđenim kaznama (od jedne do deset godina zatvora).
Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 19. lipnja 2013.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.
Dražen Tripalo, v. r.