Legislator Case Law & Legislation
I Kž-761/2004-5 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals in rape case, upholding first-instance conviction and sentence.

Case Number I Kž-761/2004-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by the defendant and the prosecutor against a first-instance conviction for rape involving a minor. The defendant argued that the court erred in fact-finding and imposed an overly harsh sentence, while the prosecutor sought a longer term despite the defendant's mitigating circumstances. The court rejected both claims, affirming that the first-instance judge correctly balanced aggravating factors against significant mitigating circumstances and that the resulting sentence was appropriate.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o kaznenom postupku (ZKP); The Supreme Court holds that a first-instance sentence is not excessive if the court properly weighs mitigating circumstances against the gravity of the offense, and that appeals based on factual errors or sentencing disparities must be rejected if the lower court's reasoning is logical and convincing.

Keywords

AI generated
rape of a minor sentencing appeal mitigating circumstances excessive sentence Zakon o kaznenom postupku criminal appeal proportionality of punishment

Cited Legislation

AI generated
čl. 188. st. 4. u svezi st. 1. KZ
proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo silovanja prema maloljetnoj osobi, iz čl. 188. st. 4. u svezi st. 1. KZ, te je za isto, uz primjenu čl.
čl. 57. st. 2. toč. d) KZ
KZ, te je za isto, uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d) KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28.
čl. 373. st. 1. ZKP
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu.
čl. 379. ZKP
Kako žalbe nisu osnovane i kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. ZKP ovaj sud nije našao povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbama stranaka postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl.
čl. 387. ZKP
ZKP ovaj sud nije našao povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbama stranaka postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 761/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Marijana Svedrovića, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić- Baranović, Ranka Marijana, Ane Garačić i Dražena Tripala, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. E., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika izjavljenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Kzm-20/03 od 22. travnja 2004. godine, u sjednici održanoj dana 24. studenog 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josipa Čule i branitelja optuženika, Emira Midžića odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja označenom u uvodu, opt. H. E. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo silovanja prema maloljetnoj osobi, iz čl. 188. st. 4. u svezi st. 1. KZ, te je za isto, uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. d) KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. kolovoza 2003. do 23. veljače 2004. godine.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženik i državni odvjetnik. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže, da se optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

Na žalbe nije podnesen odgovor.

I Kž 761/04-5

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi sukladno tom žalbenom prijedlogu. Kod takovog je prijedloga na sjednici vijeća ostao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Josip Čule. Sjednici je bio nazočan i branitelj optuženika E. M., odvjetnik iz Z., koji je ostao kod prijedloga iz svoje žalbe. Nazočnost sjednici optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, jer vijeće to nije našlo svrhovitim.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada smatra da je unošenjem na odgovarajućim mjestima u izreku presude riječi "jako", "počupavši" i na kraju činjeničnog opisa umjesto "tražeći da ga oralno zadovolji, a kako je ona odbijala i dalje ju snažno vukavši za kosu ugurao joj spolni organ u usta", dodao "pri čemu je oštećena pokušala svojom rukom odgurnuti njegovu ruku, dok ju je okrivljenik držao za kosu i čupao", sud prvog stupnja prekoračio optužbu, jer da je dodao radnje koje čine obilježja kaznenog djela silovanja.

Točno je da je sud prvog stupnja sve navedeno dodao, odnosno, da je citirane rečenice zamijenio, ali time ničim nije prekoračio optužbu obzirom da je optužnica sadržavala sva bitna obilježja ovog složenog kaznenog djela, kako i ona koja se odnose na primjenu sile tako i ona koja se odnose na obljubu, odnosno, na spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem a sadržavala je i radnje oštećenice temeljem kojih je optuženik dobro znao da se oštećenica protivi obljubi. Radi se samo o tomu, da je sud prvog stupnja, sukladno utvrđenim rezultatima postupka, pobliže označio način postupanja optuženika i oštećenice u odnosu na ono što je sadržavala optužnica, a na to je bio ovlašten. Stoga nije učinjena označena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP, niti neka druga postupovna povreda na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U okviru te žalbene osnove optuženik ne iznosi ništa novoga što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvog stupnja. On samo iznosi svoju subjektivnu ocjenu rezultata dokaznog postupka zalažući se za preocjenu izvedenih dokaza, osobito iskaza oštećenice za koji smatra, da ga je sud nekritički prihvatio a nije ga pravilno ocijenio ni u svezi s iskazom svjedokinje N. H. kojoj je trebao vjerovati.

Međutim, suprotno takovim tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je u ovom postupku izveo brojne dokaze, pažljivo ih je i iznimno savjesno ocijenio, kako svaki dokaz za sebe tako i u međusobnoj svezi i na temelju takove ocjene izveo je u svemu pravilne zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osobito je sud prvog stupnja iznio valjanu i argumentiranu analizu iskaza oštećenice kojoj je s pravom vjerovao, jer je taj iskaz provjeren ne samo iskazima njezinih roditelja saslušanih u svojstvu svjedoka, nego i iskazom dr. M. M., kojoj se oštećenica prvoj povjerila o onome što je kritičnog dana doživjela od optuženika i od koje tek dolazi poticaj za podnošenje kaznene prijave protiv optuženika. Nadalje, iskaz oštećenice provjeren je i rezultatima neuropsihijatrijskog vještačenja oštećenice, a ono se temeljilo na brojnoj medicinskoj dokumentaciji oštećenice, počevši od listopada 2001. godine kada je kratko nakon traume prvi put zatražila liječničku pomoć, pa nadalje, tako i na

I Kž 761/04-5

rezultatima neposrednog promatranja oštećenice u bolnici "Vrapče" u razdoblju od 17. do 26. studenog 2003. godine (list 144 spisa), a iz rezultata tako provedenog vještačenja ničim ne proizlazi da bi oštećenica bila sklona izmišljanju ili uveličavanju. Upravo obrnuto, ti rezultati samo pokazuju, da je oštećenica od najranije dobi u raznim stresnim situacijama koje se navode i u žalbi, reagirala raznim strahovima, te da se radi o iznimno osjetljivoj djevojčici čije je zdravstveno stanje od ranije narušeno, tako da nova stresna situacija koja se realno dogodi u njezinom životu, kod nje rezultira pogoršanim zdravstvenim stanjem, a upravo se to dogodilo ovdje nakon što je oštećenica doživjela novu traumu vezanu za postupanje optuženika i počinjenje kaznenog djela na njezinu štetu.

Prema tomu, pravilno je sud prvog stupnja uzeo da je iskaz oštećenice u svemu vjerodostojan i iskren. Takovu ocjenu suda ne može dovesti u pitanje ni iskaz svjedokinje N. H. koja prikazuje da je oštećenica u to vrijeme bila opsjednuta optuženikom, iako to iz iskaza oštećenice ne proizlazi. Pravilno sud zaključuje da ta okolnost, sve da i jeste točna, ne otklanja kaznenu odgovornost optuženika za terećeno kazneno djelo niti dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice glede inkriminiranog događaja. Osim toga, da je ta činjenica točna, onda bi ista teško, po ocjeni ovog suda, dovela do traumatiziranosti oštećenice. Konačno, ova svjedokinja i nema nikakvih saznanja o inkriminiranom događaju, jer se oštećenica u to vrijeme nije nikom niti povjerila a samo nešto, vrlo ublaženo, je ispričala majci i ocu.

S tim u svezi, posve se neopravdano u žalbi tvrdi kako oštećenica ima svoju priču (iskonstruiranu), majka svoju, a otac svoju. Naprotiv, iskazi svjedoka, roditelja oštećenice, J. i I. K. su vrlo okolnosni i u bitnome suglasni. Iz tih iskaza proizlazi, da su oni kod oštećenice uočili naglašene promjene na psihičkom planu zbog čega su u listopada 2001. godine i poduzeli psihoterapiju kod dr. M., samo što oni nisu znali koji je stvarni uzrok takovim psihičkim tegobama oštećenice, dok ih u kolovozu 2003. godine o tome nije izvijestila dr. M., jer se oštećenica tek tada prema ovoj potpuno "otvorila" i detaljno joj ispričala događaj.

Logični su i prihvatljivi razlozi suda prvog stupnja iz kojih oštećenica, tada djevojčica u dobi od 14 godina, nije ranije ispričala što joj se sve dogodilo, međutim činjenica je, da je njezin otac o onome što je u to vrijeme doznao bilo od svjedoka M., bilo od oštećenice, obavijestio policiju, što se i u žalbi ne odriče, pa ta okolnost, suprotno stajalištu žalbe, samo potvrđuje istinitost iskaza oštećenice da se inkriminirani događaj zbio, a ne obrnuto, neovisno o tomu što je tada izostala primjerena reakcija policije.

Slijedom svega naprijed izloženog i prihvaćajući u svemu logične i uvjerljive razloge suda prvog stupnja na kojima je utemeljena pobijana presuda, proizlazi da žalba optuženika ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni, kao ni žalba državnog odvjetnika izjavljena iz iste žalbene osnove.

Optuženik smatra da mu je sud prvog stupnja izrekao prestrogu kaznu jer da u dovoljnoj mjeri nije cijenio olakotne okolnosti koje je našao na njegovoj strani (dosadašnju neosuđivanost, živi u izvanbračnoj zajednici, otac je jednog djeteta, pri činjenju djela primijenjena je sila manjeg intenziteta, a sam čin je trajao kratko) dok životnu dob optuženika koji je u vrijeme događaja imao svega 21 godinu, da i ne spominje.

I Kž 761/04-5

S druge strane, državni odvjetnik smatra da su navedene okolnosti precijenjene sve da i postoje, jer činjenice vezane uz obiteljski život optuženika sud nije niti provjerio. Osim toga, zanemario je težinu kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i nastupjele posljedice u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja tako da je psihičko stanje oštećenice i socijalno funkcioniranje narušeno.

Razmatrajući ovako suprotstavljene zahtjeve stranaka, ovaj sud nalazi da je optuženiku izrečena primjerena kazna.

Nasuprot stajalištu optuženika sud prvog stupnja očito nije podcijenio utvrđene olakotne okolnosti, pa ni onu koja se odnosi na njegovu životnu dob, kada im je u njihovoj ukupnosti dao značaj osobito izraženih olakotnih okolnosti, te mu primjenom propisa o ublažavanju kazne izrekao kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma kazne propisane za presuđeno kazneno djelo. Isto tako, sud je u dovoljnoj mjeri imao u vidu narušenje zdravstvenog stanja oštećenice vezano uz počinjenje kaznenog djela od strane optuženika, ali s pravom zaključuje da se tako dalekosežne posljedice ne mogu pripisati u krivnju optuženika kada iz rezultata provedenog neuropsihijatrijskog vještačenja proizlazi, da kod neke druge osobe koja nema podlogu zdravstvenog stanja iz faze ranog djetinjstva kao oštećenica, u jednako stresnoj situaciji ne bi došlo do nastanka smetnji koje pokazuje oštećenica.

Stoga ne bi bilo opravdano okolnosti vezanoj za narušeno psihičko stanje oštećenice i narušeno socijalno funkcioniranje, dati još veći značaj, kako to smatra državni odvjetnik. Budući da optuženik doista živi u izvanbračnoj zajednici u kojoj je rođeno dijete o kojem brine i uzdržava ga, jer o tome postoje odgovarajući podaci u spisu predmeta, ovaj sud ocjenjuje, da je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerena kazna i stupnju optuženikove krivnje i težini i društvenoj opasnosti djela i da će se istom dovoljno utjecati na optuženika i na druge počinitelje ovakvih ili sličnih kaznenih djela da ih više ne čine.

Kako žalbe nisu osnovane i kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. ZKP ovaj sud nije našao povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbama stranaka postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 24. studenog 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Marijan Svedrović, v.r.