Croatian Supreme Court partially allows appeal, amending conviction from attempted murder to fraud due to new law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially upheld the appeal, quashing the first-instance judgment regarding the attempted murder charge and remanding that specific count for retrial. While the court rejected the appeal against the fraud conviction, it exercised its duty to amend the legal characterization of that offense from attempted murder to fraud based on a new law passed after the original trial. Consequently, the defendant was re-sentenced to four years in prison for fraud, with time served credited, and detention was extended pending the retrial on the murder charge.
Legislator headnote
AI generatedčl. 3. st. 2. OKZRH; čl. 45. st. 1. OKZRH; čl. 375. st. 1. i 4. ZKP; čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP: When a new law alters the legal characterization of a crime after the trial concludes, the court must amend the judgment to reflect the current legal definition and adjust the corresponding sentence accordingly.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 375/1995-7
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja, Vesne Vrbetić, Neve Šibl i Ane Garačić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. E.Š., zbog krivičnih djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 20. ožujka 1995. godine br. K-17/93, u sjednici održanoj 13. studenog 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske I.M.,
presudio i riješio je:
I. Uvažava se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja u odnosu na djelo iz toč. 1. izreke presude i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Uslijed odluke iz toč. I. žalba opt. E.Š. u odnosu na djelo iz toč. 1. izreke, kao bespredmetna nije uzeta u razmatranje.
III. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. E.Š., po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odnosu na djelo opisano pod toč. 2. izreke, u pravnoj oznaci djela, a uslijed toga i u odluci o kazni i izriče da je opt. E.Š., djelatnošću zbog koje je oglašen krivim tom presudom pod toč. 2., počinio
na kaznu
krivično djelo prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, te se temeljem istog zakonskog propisa osuđuje zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju kaznu mu se temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 14. studenog 1994. godine, pa nadalje.
IV. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. E.Š. u odnosu na krivično djelo iz toč. 2. izreke, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
V. Protiv opt. E.Š. produljuje se pritvor.
O b r a z l o ž e n j e
Županijski sud u Gradu Zagrebu presudom od 20. ožujka 1995. godine br. K-17/93 oglasio je krivim opt. E.Š. zbog krivičnih djela ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 35. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i krivičnog djela prevare iz čl. 137. st. 1. i 2. KZRH, te mu je za djelo iz toč. 1. izreke, temeljem čl. 35. KZRH uz primjenu čl. 43. st. 1. OKZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za djelo iz čl. toč. 2. izreke, temeljem čl. 137. st. 2. KZRH uz primjenu čl. 43. st. 1. OKZRH, kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci i uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
Temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH u kaznu zatvora uračunava mu se vrijeme provedeno u pritvoru od 14. studenog 1994. godine, pa nadalje.
Temeljem čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku se oduzima kuhinjski nož s drvenom drškom dužine 12 cm i oštrice dužine 25 cm.
Temeljem čl. 90. st. 4. ZKP optuženik se oslobađa dužnosti naknade troškova krivičnog postupka, a temeljem čl. 92. st. 1. ZKP nagrada i nužni izdaci branitelja po službenoj dužnosti isplatit će se iz proračunskih sredstava.
Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke suda o kazni, te predlaže da se pobijana presuda u odnosu na djelo iz toč. 1. preinači i optuženika oglasi krivim za krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i utvrdi mu kaznu zatvora u duljem trajanju kao i za djelo pod toč. 2., te mu slijedom toga izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.
Žali se i optuženik po branitelju I.M., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno od kazne za krivično djelo iz toč. 1. ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.
Optuženik je osobno podnio dopunu žalbe u kojoj predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 20. lipnja 1995. godine br. Ktž- 610/95 postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana u odnosu na djelo pod toč. 1., a u ostalom dijelu neosnovana, dok je žalba optuženika u odnosu na djelo iz toč. 1. bespredmetna, a u odnosu na djelo iz toč. 2. neosnovana.
U odnosu na djelo iz toč. 1.
U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na toč. 1. izreke pobijane presude pogrešno utvrđeno.
Obrazlažući tu žalbenu osnovu državni odvjetnik tvrdi da skup, po sudu prvog stupnja, utvrđenih objektivnih činjenica ne opravdava zaljučak da je optuženik postupao na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti, izazvane napadom oštećenika.
Naime, prema utvrđenom činjeničnom stanju oštećenik i Ž.M. su došli na vrata optuženikovog stana da bi razgovarali o vraćanju 81.000 DEM, koje je dugovao optuženik, nisu se željeli udaljiti, već je oštećenik u jednom trenutku šakom u lice udario optuženika i zadao mu laku tjelesnu povredu. Optuženik telefonskim putem razgovara s policijom, koju poziva kćerka optuženika i tek nakon drugog poziva, na zahtjev policije imenovani s njima razgovara. Nakon toga, od kćerke traži da mu iz kuhinje donese nož, što ona i čini, nakon čega, kako je to sud prvog stupnja utvrdio na temelju iskaza oštećenika, svjedoka M., te na osnovu provedenog sudsko-medicinskog vještačenja po prof. dr. J.Š., naglo otvara vrata koja je do tada
I Kž 375/95
pridržavao nogom i ubada oštećenika nožem u trbuh, zadajući mu laku tjelesnu povredu.
Sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je udarac oštećenika šakom u glavu optuženika bio napad koji je uzrokovao stanje jake razdraženosti kod optuženika, iako za sada nije sa sigurnošću utvrđeno da je optuženik uopće bio u stanju jake razdraženosti, neposredno poslije napada oštećenika i pod utjecajem afekta prouzrokovanim tim napadom.
Naime, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da je optuženik nož zatražio nakon dobivenog udarca šakom, a da je policiju zvao prije toga iako optuženik u obrani, te svjedok D.Š. govore da je najprije zadobio udarac, a poslije toga razgovarao s policijom i tek poslije toga zatražio nož, što sasvim drugačije govori o njegovom stanju odnosno intenzitetu razdraženosti, koja mora biti jaka i javiti se kao jedno izvanredno duševno stanje.
Osim toga, provedenim neuropsihijatrijskim vještačenjem je po sudu prvog stupnja utvrđeno da je optuženik abnormno strukturirana, emocionalno nezrela i neusklađena ličnost s poremećajima na afektivnom, voljnom i nagonskom planu, a njegova sposobnost toleriranja frustracija je manjkava, kao i kontrola agresivnih pulzija.
Međutim, sud prvog stupnja gubi iz vida daljnji navod vještaka, da okolnosti pod kojima je došlo do počinjenja djela upućuju na dobru ograniziranost cjelokupnog optuženikovog ponašanja, logičnost i smislenost, kako na misaonom tako i psihomotornom planu, uz očuvane motoričke sposobnosti i dobro sjećanje.
Prema vještaku, njegovo ponašanje kritične zgode bilo je u skladu s osobinama njegove ličnosti, a pod pojmom razdraženosti u smislu odredbi čl. 35. KZRH nema se u vidu razdraženost u koju optuženik može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i sklonosti naglijem reagiranju, zbog neznatnog povoda i situacije koju je zapravo sam prouzročio, kako to opravdano ističe državni odvjetnik u žalbi, već naprotiv pod pojmom razdraženosti uzima se stanje prosječno emocionalno stabilnih osoba.
Istina, vještak u zaključku navodi da je optuženik tempore criminis bio najvjerojatnije u stanju povišene afektivne tenzije, čije uzroke vještak dijelom nalazi u ličnosti optuženika, a dijelom u vanjskim okolnostima pa su njegove sposobnosti shvaćanja značenja počinjenog djela, kao i sposobnosti upravljanja vlastitim postupcima bile smanjene, ali ne bitno, međutim, iz tog nalaza ne proizlazi da bi optuženik tempore criminis bio u stanju jake razdraženosti, a niti su za sada utvrđene okolnosti koje govore u prilog zaključka da bi postojao primjereni vremenski kontinuitet od izazova do počinjenja djela, u kojem po objektivnoj procjeni postoji jedinstvo toka razvoja stanja jake razdraženosti, na koje se poziva sud prvog stupnja.
Stoga sud drugog stupnja, zaključak suda prvog stupnja smatra preuranjenim, a time i pogrešnim, unatoč tome što nije sporno da su oštećenik i svjedok M. došli na vrata stana optuženika i da ga je oštećenik u jednom trenutku udario šakom u glavu, međutim, ostaje za sada sporno da li je takav postupak oštećenika, uz sve ostale okolnosti, doveo optuženika u stanje jake razdraženosti.
U ponovljenom suđenju, u ukinutom dijelu, sud prvog stupnja će ponovo provesti sve već provedene dokaze, posebno detaljnije saslušati neuropsihijatrijskog vještaka na okolnosti stanja optuženika tempore criminis, u izloženom pravcu, te pažljivo analizirati obranu optuženika i u svezi s ostalim provedenim dokazima ocijeniti je i odgovoriti na pitanje da li se optuženik kritične zgode nalazio u stanju jake razdraženosti i ako jeste da li je u nju bio doveden bez svoje krivnje, napadom od strane oštećenika.
Obzirom na odluku iz izreke žalba optuženika u odnosu na ovo djelo je bespredmetna, kao i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na ovo djelo.
I Kž 375/95
U odnosu na djelo iz toč. 2.
Nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dopuna žalbe, koju je podnio optuženik osobno, svodi se zapravo na obrazloženje ove žalbene osnove, pri čemu optuženik polazi od svoje obrane koju je, prema stavu žalitelja, trebalo u cijelosti prihvatiti. I nadalje tvrdi da nije imao prevarne namjere u trenutku zaključenja ugovora s oštećenicima, već da je novac uzeo za učešće za dobivanje deviznih kredita, koje nije realizirao zbog nedostavljanja potrebnih dokumenata od strane oštećenika. Novac nije vratio već ga je oročio i olako tvrdi da se zna gdje je novac, iako niti sada u žalbi ne dokumentira te tvrdnje, niti daje bilo kakve podatke o tome, pa nije sporno da novac nije vratio iako je prošlo preko pet godina od kada ga je uzeo.
Suprotno, u dopuni žalbe navedenim tvrdnjama i krajnje subjektivnim i nekritičnim stavovima, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka krajnje savjesnom analizom i pravilnom ocjenom, kako optuženikove obrane, tako i svih provedenih dokaza, sa sigurnošću utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik postupao na opisani način.
Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka te priležeće dokumentacije sud prvog stupnja je utvrdio da su oštećenici optuženiku dali ukupan iznos od 132.000 DEM, te potrebnu dokumentaciju radi dobivanja deviznih kredita koje bi im on ishodio, a nisu dobili niti kredite niti im je vraćen novac. Opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio obranu optuženika koju ponavlja u dopuni žalbe, da je imao poteškoća u realizaciji kredita zbog predstojećeg rata u Republici Hrvatskoj, kada je nesporna činjenica da rat u Republici Hrvatskoj već traje, u vrijeme kada se sklapaju ugovori pa je prema tome s tom okolnošću morao računati. Kada unatoč tome daje obećanja za realizaciju kredita, uzima novac koji ne vraća unatoč tome što ugovor nije ispunio, za razliku od oštećenika, opravdan je zaključak suda prvog stupnja da je postupao s namjerom da si pribavi protupravnu imovinsku korist.
Na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je ispravno primijenio krivični zakon kada je optuženika oglasio krivim zbog krivičnog djela iz toč. 2. izreke pobijane presude.
Međutim, u međuvremenu je donijet i stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 28 od 12. travnja 1996. godine), kojim je u čl. 15. izmijenjen novčani iznos koji kao kvalifikatorna okolnost čini prevaru težom, tako da bi se sada radilo o krivičnom djelu prevare iz čl. 137. st. 2. KZRH ako šteta premašuje iznos od 27.500 kuna.
Stoga je trebalo, u povodu podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela pod toč. 2. i izreći da je optuženik inkriminiranom djelatnošću počinio krivično djelo prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, kako je to i presuđeno u toč. 2. izreke.
U odnosu na ovo djelo zbog odluke o kazni žale se obje stranke time da državni odvjetnik smatra da je utvrđena kazna preblaga obzirom na ponašanje optuženika i njegov subjektivni odnos prema djelu, dok optuženik utvrđenu kaznu smatra neprimjereno visokom, jer da mu kao olakotno nije cijenjen nalaz i mišljenje neuropsihijatrijskog vještaka, životna dob i da je otac mldb. djece, a da je prevelik značaj dan njegovoj ranijoj osuđivanosti.
Za razliku od žalitelja sud drugog stupnja smatra da je sud prvog stupnja u vrijeme suđenja pravilno ocijenio značaj okolnosti pobliže navedenih u pobijanoj presudi, među kojima su i one navedene u žalbama stranaka, a koje u smislu čl. 37. st. 1. OKZRH utječu na odluku o kazni. Međutim, kako je u međuvremenu došlo do izmjene krivičnog zakona i da je sada djelo pravno označeno prema čl. 137. st. 1. KZRH kao blažem propisu, obzirom na odredbu čl. 3. st. 2. OKZRH, trebalo je uskladiti i odluku o krivičnoj sankciji.
I Kž 375/95
Stoga je uslijed preinake pobijane presude u pravnoj oznaci djela preinačena pobijana presuda i u odluci o kazni, tako da je optuženik za ovo djelo osuđen na kaznu zatvora kao u izreci, koja kazna je podobna da ostvari svrhu kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 31. OKZRH.
Ispitujući da li još postoje razlozi za pritvor protiv optuženika ovaj sud nalazi da razlozi zbog kojih je pritvor određen, temeljem čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP i dalje opstoje.
Optuženik je sada osuđen zbog izvršenja krivičnog djela prevare, uz visinu protupravno pribavljene imovinske koristi, još uvijek u iznosu od 132.000 DEM, od četiri oštećenika, bez obzira što je protuvrijednost u kunskom iznosu sada uzrokovala preinačenje pobijane presude u pravnoj oznaci djela, a i ranije je osuđivan zbog krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića. Kada se ima u vidu podatak da još uvijek posjeduje veći broj odštampanih općih uvjeta poslovanja za davanje tzv. inozemnih kredita, te da se vode i drugi krivični postupci protiv istog optuženika, sve to u svojoj ukupnosti opravdava zaključak da su to osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ukoliko bi se našao na slobodi.
Stoga je na temelju čl. 375. st. 1. i 4. ZKP, čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 13. studenog 1996.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.
Ante Potrebica v.r.