Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for lack of uniform law application issue.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal as inadmissible under Article 382 of the Civil Procedure Act. The plaintiff argued that the lower court's award for non-material damages violated the principle of uniform law application regarding specific statutory provisions. The court found the legal questions raised were too general and did not meet the threshold for admissibility, noting that the second-instance judgment was consistent with established judicial criteria for such damages.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP; An appeal is inadmissible if the legal issues raised do not concern a question of uniform application of law, as the court must find specific grounds demonstrating a conflict in judicial practice.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Rev 2394/10-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz Z., koju zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika Z. H. d.o.o., Podružnica Z. c., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z. i II. tuženika Grada Zagreba, Z., kojeg zastupaju punomoćnici J. M. i H. L., odvjetnici iz Odvjetničkog društva M.&L. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1113/10-3 od 18. svibnja 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6384/04 18. prosinca 2009., 10. studenoga 2011.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužiteljice se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je II. tuženiku platiti tužiteljici 44.200,00 kn i naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.792,74 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 18. prosinca 2009. do isplate (toč. I. izreke). U toč. II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na I. tuženika, u toč. III. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na II. tuženika u iznosu od 21.831,20 kn kao i tijek kamate od 27. siječnja 2004. do 17. prosinca 2009. Nadalje je naloženo I. tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak od 11.705,00 kn (toč. IV. izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi II. tuženiku parnični troška od 2.694,39 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i II. tuženika kao neosnovane te potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske odluke u pobijanom dijelu uz naknadu parničnog troška, odnosno ukinuti i vratiti na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tužiteljice nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:
1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoje različita praksa drugostupanjskih sudova,
2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,
3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.
Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz st. 2. ovog članka, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP, jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.
U konkretnom slučaju, revident u naprijed navedenom pravcu navodi dva materijalnopravna pitanja:
- pitanje primjene odredbe čl. 154. i čl. 185. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO);
- pitanje u pogledu primjene kriterija iz čl. 200. st. 1. ZOO budući da određena visina pravične novčane naknade po svim osnovama nematerijalne štete nije podudarna s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama broj Rev-150/05 i U odnosu na materijalnopravno pitanje primjene odredbe čl. 154. i čl. 185. ZOO revident navodi da se radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s obzirom da rješavanje odluke u ovom sporu ovisi o rješenju tog pitanja. Međutim, ovako općenito navedeni razlog zbog kojeg revident smatra da bi se neko pravno pitanje trebalo u konkretnom predmetu smatrati važnim u smislu čl. 382. st. 2. ZPP nije dovoljan za dopuštenost revizije, jer zbog nedovoljne određenosti revizijski sud nije u mogućnosti niti ocijeniti je li ispunjena pretpostavka za dopuštenost revizije u tom smislu.
U odnosu na materijalnopravno pitanje visine dosuđene pravične naknade iz odredbe čl. 200. ZOO, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, odluka drugostupanjskog suda o visini pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, za fizičke bolove i strah nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kjoj su 29. studenoga 2002. prihvaćeni Orijentacijski kriteriji.
Upravo kod primjena kriterija koji su doneseni sa svrhom omogućavanja ujednačene primjene čl. 200. st. 1. ZOO, zbog toga što ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, treba imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja.
Zbog toga su odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima nužna, jer je to u skladu s odredbama čl. 200. ZOO.
Naime, trajanje i jačina duševnih bolova odnosno težina trajnih posljedica kao i trajanje i jačina fizičkih bolova odnosno straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade, a pored ostalog treba voditi računa i o životnoj dobi, vrsti zanimanja oštećenika i sl..
Imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi nije nepodudarno pravnom shvaćanju izraženom u Orijentacijskim kriterijima pa usporedna analiza tih shvaćanja izvedena u reviziji, ne opravdava podnošenje izvanredne revizije pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP.
Kako je na osnovi rečenog ocijenjeno da pravna pitanja zbog kojih je revizija podnesena nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i revizije građana, valjalo je na temelju čl. 392. st. 2. ZPP odbaciti reviziju tužiteljice kao nedopuštenu.
U Zagrebu, 10. studenoga 2011.
Predsjednik vijeća:
Davorka Lukanović Ivanišević, v.r.