Rev-2260/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2260/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Veseljka Šeparovića, Augusta Husinca, Vladimira Drakulića i Radomire Felicijan- Maoduš kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.B. iz Z., koju zastupa punomoćnik Ž.P., odvjetnik iz Z., protiv tužene Mjesne zajednice "I.L.R. " iz Z., koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Grada Zagreba, radi poništenja rješenja, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 25. veljače 1992. br. Gž-1597/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. travnja 1991. br. XXVI-Pr-2489/91, u sjednici održanoj dana 20. srpnja 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja, kojom je poništena kao nezakonita odluka tužene od 28. prosinca 1990. br. 271/90, kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava i potvrđeno rješenje nižeg stupnja od 29. studenoga 1990. br. 249/90 o otkazu radnog odnosa tužiteljici, te naloženo tuženoj da je vrati na rad na obavljanju poslova administrativnog tajnika u roku od osam dana. Istom je odlukom odbijen prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere vraćanjem na rad i priznanje svih prava iz radnog odnosa neprekidno do okončanja spora.

Protiv presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tužena iz svih razloga predviđenih odredbom čl. 385. ZPP, sa prijedlogom da ovaj sud ukine odluke sudova nižeg stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ili da reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu uz naknadu parničnih troškova.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležno državno odvjetništvo o njoj izjasnilo. Revizija nije osnovana.

Predmet ovog radnog spora je zahtjev za poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 20. studenog 1990. i od 28. prosinca 1990. i zahtjev za vraćanje na rad. Sporno je da li je radni odnos tužiteljice prestao na zakonit način. Prvostupanjskim rješenjem tužene tužiteljici je otkazan radni odnos, koja je odluka potvrđena drugostupanjskim rješenjem istog organa.

Nije u pravu tužena kada tvrdi da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZPP) i da je presuda suda prvog stupnja nejasna i proturječna (postoje dvije suprotne odluke o istoj stvari), time što je sud prvog stupnja poništio samo drugostupanjsku odluku tužene od 28. prosinca 1990. br. 271/90 (propustio poništiti i prvostupanjsku odluku tužene o prestanku radnog odnosa) i odredio vraćanje tužiteljice na posao. Naime, iz izreke suda prvog stupnja (poništava se drugostupanjska odluka tužene kojom je potvrđena prvostupanjska odluka o otkazu i prestanku rada, te je određeno vraćanje tužiteljice na rad), kao i njezinih razloga jasno proizlazi da se poništavaju odluke tužene i određuje vraćanje tužiteljice na posao. Stoga je bez obzira na postojanje određene nepreciznosti (nije eksplicitno navedeno da se poništava i drugostupanjska odluka tužene) odluka suda prvog stupnja razumljiva i nema proturječnosti između presude i njezinih razloga.

Protivno navodima revizije u postupku pred sudom drugog stupnja nije ostvarena bitna povreda postupka predviđena odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, jer je sud drugog stupnja ocijenio sve navode njezine žalbe protiv presude suda nižeg stupnja, koji su bili od odlučnog značenja.

Rješenja tužene o prestanku (otkazu) radnog odnosa zasnivaju se na odredbi čl. 78. toč. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 19/90 - dalje: ZRO), koja se odnosi na slučaj trajnijeg i većeg smanjenja opsega posla uslijed kojeg je objektivno prestala potreba za radom radnika. U obrazloženjima tih odluka se navodi da je Skupština općine Črnomerec 27. studenoga 1990. donijela Odluku o obavljanju financijsko-računovodstvenih, administrativno stručnih, pomoćnih i sličnih poslova, temeljem koje će organ uprave i službe općine Črnomerec obavljati te poslove za sve mjesne zajednice sa područja te općine.

Niži sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev jer smatraju da prema odredbi iz čl. 78. točl. 1. ZRO otkaz radnog odnosa može dati samo poslodavac u smislu čl. 1. st. 2. ZRO, dok se radni odnos tužiteljice podvodi pod odredbu čl. 1. st. 3. ZRO (druge organizacije i zajednice), pa zaključuju da bi trebalo provesti postupak po odredbama čl. 20. do 25. ZRO.

Prema shvaćanju ovoga suda tužena spada u red onih koji su navedeni u odredbi čl. 1. st. 3. ZRO (stručne službe i radne zajednice organa društveno-političkih zajednica) i čl. 2. st. 3. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje: ZOPRO).

Navedenim zakonima nije predviđena mogućnost prestanka radnog odnosa zbog prestanka potrebe za radom radnika, koja se u konkretnom slučaju od strane tužene opravdava nedostatkom financijskih sredstava odnosno trajnijim i većim smanjenjem opsega poslova, a s tim u vezi i ukidanjem radnog mjesta (čije bi poslove obavljali stručne službe općine).

Radni odnos može prestati samo pod pretpostavkama utvrđenim zakonom i to bez suglasnosti radnika iz razloga navedenih odredbom čl. 75. st. 2. ZOPRO.

Tužiteljici bi radni odnos zbog trajnijeg i većeg smanjenja opsega posla eventualno mogao prestati pod uvjetima iz odredbe čl. 21. ZOPRO odnosno 20. do 25. ZRO. Međutim, tužena nije postupala po tim odredbama, niti je o tome donesena odgovarajuća odluka.

Neosnovano revident prigovara primjeni navedenih odredbi (čl. 20. ZRO) smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o tehnološkoj stagnaciji odnosno nedostatku financijskih sredstava, a ne unapređenjima kakve imaju u vidu te odredbe.

Po shvaćanju ovoga suda smisao navedenog propisa je mogućnost unapređenja (tehnološkog, organizacijskog i drugog) kojim se povećava proizvodnost i uvećava uspjeh organizacije odnosno poslodavca, što ne isključuje primjenu i na poslodavce odnosno organizacije koji su u financijskoj stagnaciji. Prigovor da nema sredstava, niti radnog mjesta na kojem je tužiteljica radila nije od utjecaja u smislu odredbe čl. 17. ZOPRO, jer u ostvarenju prava da se vrati na rad radnik ne može ostati neraspoređen. Nije, dakle, ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kojeg je isticala tužena.

Kako u provedenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) a materijalno pravo je pravilno primijenjeno, to je reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. srpnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.