Court dismisses request to declare enforcement invalid, ruling it must be handled within enforcement proceedings.
Legislator summary
AI generatedThe plaintiff requested the court to declare a specific enforcement measure invalid, arguing that the enforcement would destroy their business and that they were not a party to the underlying debt. The defendant countered that the plaintiff had acquired the property through a legal transaction and was thus authorized to enforce the claim. The court determined that the issue of excluding specific real estate from enforcement falls exclusively within the jurisdiction of the enforcement proceedings, not the civil lawsuit. Consequently, the court rejected the plaintiff's claim as unfounded and ordered the plaintiff to pay the defendant's legal costs.
Legislator headnote
AI generatedčl. 76. st. 1. OZ-a; čl. 77. st. 1. OZ-a; čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ-a: The court must decide on the exclusion of specific real estate from enforcement proceedings within the enforcement proceedings themselves, not in a separate civil lawsuit, as the defendant cannot oppose enforcement based on such exclusion grounds.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Trgovački sud u V.u
V., Braće Radić 2
Poslovni broj: 10 P-62/2018-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u V.u, po sucu Denisu Krnjaku, u pravnoj stvari tužitelja V. P. d.o.o., V., OIB:…, zastupan po punomoćnicima iz Z. o. u. J. K. i M. R., odvjetnicima iz V., protiv tuženika P. F. d.o.o. u likvidaciji, Z., OIB:…, zastupan po punomoćnici M. P., odvjetnici iz Z., nakon održane glavne rasprave dana 12. veljače 2019. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, dana 28. veljače 2019.
p r e s u d i o j e
1.) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja V. P. d.o.o., V., OIB:, koji glasi:
„Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u V., poslovni broj: Ovr-212/17, od 08. ožujka 2017. proglašava se nedopuštenom.“
2.) Nalaže se tužitelju V. P. d.o.o., V., OIB:…, da tuženiku P. F. d.o.o. u likvidaciji,
Z.,
OIB:…, u roku od 8 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 125.132,50 kn.
Obrazloženje
Tužitelj u ovom postupku traži donošenje odluke kojom će se proglasiti nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u V.u broj: Ovr-212/17 od dana 08. ožujka 2017. U historijatu tužbe tužitelj ističe da je u predmetnom ovršnom postupku određena ovrha na nekretninama u vlasništvu ovršenika (ovdje tužitelja), a da ovršne isprave temeljem kojih je određena ovrha su sklopljene između tuženika i trgovačkog društva V. P. T.
d.o.o. (sada T. d.o.o.). Stoga zaključuje tužitelj da je evidentno da tužitelj uopće nije ugovorna stranka opisanog obveznopravnog odnosa. Nadalje, tužitelj ističe da je nad trgovačkim društvom T. d.o.o. otvoren predstečajni postupak te da je tuženik prijavio tražbinu koja proizlazi iz predmetnih ovršnih isprava u postupak predstečajne nagodbe. Stoga tužitelj zaključuje da tuženik pokušava namiriti istu tražbinu od tužitelja i od trgovačkog društva T. d.o.o. u okviru predstečajnog postupka. Nadalje, tužitelj ističe kako bi provedba ovrhe na nekretninama u vlasništvu tužitelja, dovela do potpunog nestanka njegove poslovne djelatnosti, a što bi rezultiralo nastankom nenadoknadive štete tužitelju odnosno posljedicama umanjenja imovine tužitelja, otkazivanja ugovora o radu radnicima te nemogućnosti izvršenja ugovorenih poslova. U dokaznom postupku tužitelj predlaže čitanje dokumentacije koju dostavlja u spis, vršenje uvida u spis Općinskog suda u V. broj Ovr-212/17, očevid na licu mjesta te i provedbu knjigovodstveno-financijskog vještačenja. U konačnici tužitelj predlaže donošenje odluke kojom će se tužbeni zahtjev u cijelosti usvojiti.
Tuženik u odgovoru na tužbu iznosi stav da se u cijelosti protivi predmetnom tužbenom zahtjevu tužitelja. Tuženik primarno ističe da je predmetna tužba nepravovremena i da istu treba odbaciti. Nadalje, tuženik tvrdi da je ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave i ovlašten je tražiti ovrhu upravo protiv ovršenika, ovdje tužitelja. Pri tom se tuženik referira na čl. 83. Ovršnog zakona te pojašnjava da je tužitelj stekao nekretnine koje su predmet ovršnog postupka nakon zaključenih Sporazuma temeljem kojih je pokrenut ovršni postupak što znači da ih je stekao opterećene založnim pravima upisanim u korist ovdje tuženika te da stoga tuženik ima legitimaciju pokrenuti ovršni postupak u odnosu na nekretnine koje su u vlasništvu tužitelja. Isto tako tuženik osporava da bi činjenica što je u predstečajnom postupku nad trgovačkim društvom T. d.o.o. prijavio isto potraživanje bilo od utjecaja na predmetni ovršni postupak te navedeno obrazlaže stavom da smatra da je pravo tuženika da se namiri odnosno pokuša namiriti od strane svih svojih dužnika. U dokaznom postupku tuženik predlaže čitanje dokumentacije koju dostavlja u spis te u konačnici predlaže donošenje odluke o odbacivanju tužbe odnosno odbijanju tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.
Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos od 10.000,00 kn. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara tako postavljenom iznosu vrijednosti predmeta spora odnosno tvrdi da je tužitelj prenisko postavio vrijednost predmeta spora te smatra da je istu potrebno utvrditi u visini iznosa radi kojeg je pokrenuta ovrha čije se proglašenje nedopuštenosti traži, dakle u iznosu od 5.010.652,09 kn. Sud je u skladu sa čl. 40. st. 2. i st. 3. (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te, nakon što su se obje parnične stranke o tome očitovale, donio rješenje prema kojem je utvrđeno da vrijednost predmeta spora u ovom postupku iznosi 5.010.652,09 kn. Naime, sud prihvaća argumentaciju tuženika odnosno sud smatra da, a imajući u vidu narav ovog parničnog postupka (tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom), se vrijednost predmeta spora treba utvrditi u visini tražbine koju tuženik kao ovrhovoditelj prisilno naplaćuje u ovršnom predmetu koji se vodi kod Općinskog suda u V. pod poslovnim brojem Ovr-212/17.
U dokaznom postupku pročitane su sve isprave koje su stranke dostavile u predmet i to: Sporazum o založnopravnom osiguranju novčane tražbine sklopljen između tuženika i V. P. T. d.o.o. dana 12. lipnja 2014. solemniziran kod javnog bilježnika S.
T. iz V. pod brojem Ov-2897/14 (listovi 6 do 20 spisa), Sporazum o založnopravnom osiguranju novčane tražbine sklopljen između tuženika i V. P. T.
d.o.o. dana 20. veljače 2014. solemniziran kod javnog bilježnika S. T. iz
V. pod brojem Ov-847/14 (listovi 21 do 29 spisa), rješenje nagodbenog vijeća HR02 u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom T. d.o.o., klasa: UP-I/110/07/15- 01/8168, ur.broj: 04-06-16-8168-171, od 15. siječnja 2016. (listovi 30 do 31 spisa), rješenje nagodbenog vijeća HR02 u postupku predstečajne nagodbe nad dužnikom T. d.o.o.,
klasa: UP-I/110/07/15-01/8168, ur.broj: 04-06-15-8168-110, od 6. listopada 2015. (listovi 32 do 36 spisa), godišnji financijski izvještaj poduzetnika za 2016. za tužitelja (list 37 spisa), rješenje Općinskog suda u V. poslovni broj Ovr-212/17-17 od 13. veljače 2018. (listovi 49 do 51 i 55 do 57 spisa). U dokaznom postupku izvršen je uvid te je i pročitana dokumentacija iz predmeta Općinskog suda u V. broj Ovr-212/17.
Napominje se da sud prilikom održavanja ročišta za glavnu raspravu dana 7. veljače 2019. odbio dokazne prijedloge tužitelja za provedbom očevida na licu mjesta i provedbom knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Tužitelj je knjigovodstveno-financijsko vještačenje predložio radi utvrđenja činjenice da je tražbina koju tuženik kao ovrhovoditelj prisilno naplaćuje u predmetu Općinskog suda u V. broj Ovr-212/17 identična tražbini koju je kao vjerovnik prijavio u predstečajnom postupku nad dužnikom T. d.o.o. Budući da je u postupku tuženik navedenu činjenicu učinio nespornom (prilikom održavanja pripremnog ročišta 12. veljače 2019.) ukazuje se nepotrebnim provedba predloženog dokaznog sredstva. Vezano pak za prijedlog tužitelja za provedbom očevida na licu mjesta i to na nekretninama koje su predmet ovrhe Općinskog suda u V. poslovni broj Ovr-212/17, u svrhu utvrđenja da se na navedenim nekretninama obavlja djelatnost tužitelja, sud navodi da navedena činjenica koje djelatnosti tužitelj obavlja na nekretninama koje su predmet ovrhe nije od utjecaja na odluku o meritumu spora, a o čemu će se sud u daljnjem tekstu obrazloženja dodatno očitovati.
Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.
Budući da je predmet tužbenog zahtjeva proglašenje ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u V. broj: Ovr-212/17 od 08. ožujka 2017. nedopuštenom primarno sud navodi da se odnosi u navedenom ovršnom postupku prosuđuju prema odredbama Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16; dalje u tekstu: OZ), a koji je bio na snazi u trenutku pokretanja citiranog ovršnog postupka (prijedlog za ovrhu tuženik je podnio dana 16. veljače 2017.).
Napominje se da je rješenjem Općinskog suda u V. poslovni broj Ovr-212/17- 17 od 13. veljače 2018. tužitelj kao ovršenik upućen da u roku od 15 dana od pravomoćnosti citiranog rješenja pokrene ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to iz žalbenih razloga predviđenih u čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ-a. U navedenim odredbama OZ-a propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (t. 7.), i ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.
Sud je u ovom parničnom postupku ispitao upravo eventualno postojanje citiranih žalbenih razloga u svrhu utvrđenja da li je eventualno ovrha koja se kod Općinskog suda u
V. vodi pod brojem Ovr-212/17 nedopuštena.
Prvotno je sud ispitao da li je tužitelj predmetnu tužbu podnio u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja Općinskog suda u V. poslovni broj: Ovr-212/17-17 od 13. veljače 2018. Uvidom u ovršni predmet Općinskog suda u V. broj: Ovr-212/17 utvrđeno je da je citirano rješenje kojim je tužitelj upućen na pokretanje parnice steklo svojstvo pravomoćnosti dana 02. ožujka 2018. Nadalje, tužba je u ovom predmetu izjavljena dana 19. ožujka 2018. (a koji dan je zadnji dan roka) odnosno tužba je izjavljena unutar roka određenog gore citiranim rješenjem Općinskog suda u V.. Stoga se zaključuje da tuženikovi prigovori usmjereni na pravodobnost predmetne tužbe se ukazuju neosnovanima.
Iz historijata tužbe tužitelja i odgovora na tužbu tuženika kao i iz sadržaja ostalih podnesaka parničnih stranaka u ovom postupku sud zaključuje da većina relevantnih činjenica između parničnih stranaka nisu sporne. Tako je nesporan slijedeći činjenični supstrat:
- između tuženika P. F. d.o.o. (sada u likvidaciji), kao vjerovnika i založnog
vjerovnika, i V. P. T. d.o.o., kao dužnika i založnog dužnika, sklopljen je dana 20. veljače 2014. Sporazum o založnopravnom osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Sporazum od 20. veljače 2014.) te je, između ostalog, ugovoreno da tužitelj kao vjerovnik na temelju tog sporazuma ima pravo upisati založno pravo u svoju korist na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj 14591, k.o. V. u osnivanju, čest.br. 3629/11,
- između tuženika P. F. d.o.o. (sada u likvidaciji), kao vjerovnika i založnog
vjerovnika, i V. P. T. d.o.o., kao dužnika i založnog dužnika, sklopljen je dana 12. lipnja 2014. Sporazum o založnopravnom osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Sporazum od 12. lipnja 2014.) te je, između ostalog, ugovoreno da tužitelj kao vjerovnik na temelju tog sporazuma ima pravo upisati založno pravo u svoju korist na nekretninama upisanima u zk. ul. broj 15096, k.o. V. u osnivanju, čest.br. 3629/2, u zk. ul. broj 12236/b, k.o. V. u osnivanju, čest.br. 3629/6, u zk. ul. broj 15098, k.o. V. u osnivanju, čest.br. 3629/10 i u zk. ul. broj 10664, k.o. V. u osnivanju, čest.br. 9032,
- da je tuženik P. F. d.o.o. (sada u likvidaciji) uknjižio svoje pravo zaloga na predmetnim nekretninama kod Općinskog suda u V., Zemljišno knjižni odjel, pod brojem Z-802/14 dana 21. veljače 2014., odnosno pod brojem Z-2612/14 dana 24. lipnja 2014., a koje nekretnine su u trenutku uknjižbe založnog prava bile u vlasništvu trgovačkog društva V. P. T. d.o.o.,
- da je trgovačko društvo V. P. T. d.o.o. pravni prednik trgovačkog društva T. d.o.o.,
- da je nad trgovačkim društvom T. d.o.o. otvoren predstečajni postupak te da je u istome tuženik kao vjerovnik prijavio tražbinu koja je identična tražbini koju tuženik kao ovrhovoditelj prisilno naplaćuje u ovršnom predmetu kod Općinskog suda u V. broj Ovr-212/17, a koja tražbina proizlazi iz gore navedenih ovršnih isprava Sporazuma od 20. veljače 2014. i 12. lipnja 2014.,
- da su sve gore navedene nekretnine prenesene na novog vlasnika i to tužitelja u ovom postupku temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. ožujka 2015., a koja uknjižba je na predmetnim nekretninama provedena 6. ožujka 2015. pod brojem Z-1234/15.
Ono o čemu se parnične stranke spore je pravna interpretacija nastale situacije nakon što je vjerovnik tuženika trgovačko društvo V. P. T. d.o.o. (sada T. d.o.o.)
prenijelo kupoprodajom na tužitelja nekretnine koje su predmet založnog prava. Tužitelj, naime, tvrdi da je time tuženik izgubio pravo prisilno naplaćivati predmetnu tražbinu, dok tuženik smatra da on i nadalje ima pravo prisilno naplaćivati predmetnu tražbinu u ovršnom postupku.
Za odluku o navedenom pitanju relevantna je odredba čl. 83. OZ-a koja regulira pitanje ovrhe kad se nakon stjecanja založnog prava ili prava na namirenje promijeni vlasnik nekretnine. U citiranoj odredbi propisano je da ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine. Imajući u vidu činjenična utvrđenja u ovom postupku zaključuje se da u ovršnom postupku koji se vodi kod Općinskog suda u V. broj: Ovr-212/17 egzistira upravo pravna situacija koja je predviđena u citiranoj odredbi OZ-a. Naime, tuženik je stekao svojstvo vjerovnika na temelju ovršnih isprava – Sporazuma od 20. veljače 2014. i 12. lipnja 2014. – te je i u njegovu korist uknjiženo založno pravo na nekretninama koje su predmet ovrhe. Nadalje, tužitelj u ovom postupku stekao je kupoprodajom nekretnine koje su predmet ovrhe i to nakon što je predmetno založno pravo uknjiženo u korist tuženika. Shodno tome zaključuje se da je tuženik ovlašten pokrenuti ovršni postupak protiv tužitelja radi naplate svoje tražbine iz citiranih ovršnih isprava ovrhom na nekretninama koje su sada u vlasništvu tužitelja.
Tužitelj, nadalje, ističe pravni stav prema kojem tuženik kao ovrhovoditelj nema pravo namirivati svoju tražbinu od tužitelja pokretanjem ovršnog postupka na predmetnim nekretninama, a to iz razloga što je istu tražbinu prijavio u predstečajnom postupku koji se vodi nad trgovačkim društvom T. d.o.o. Vezano uz navedeno sud ističe da takav pravni stav tužitelja nije prihvatljiv. Naime, tuženik ima u odnosu na nekretnine koje su predmet ovrhe položaj založnog vjerovnika te ima pravo naplaćivati svoju tražbinu iz vrijednosti predmeta zaloga. To što je tuženik istu tražbinu prijavio u predstečajnom postupku nad trgovačkim društvom T. d.o.o. nije od utjecaja na činjenicu da je tužitelj kao novi založni dužnik dužan trpjeti namirenje tražbine tuženika iz vrijednosti predmeta zaloga. Tužitelj u tužbi ističe, također, da bi provedba ovrhe nad nekretninama u vlasništvu tužitelja dovela do potpunog nestanka njegove poslovne djelatnosti, a što bi rezultiralo nastankom nenadoknadive štete tužitelju odnosno posljedicama u vidu umanjenja imovine tužitelja, otkazivanja ugovora o radu radnicima te nemogućnosti izvršenja ugovorenih poslova. Iščitavajući navedene navode sud zaključuje da tužitelj zapravo navodi da se nad predmetnim nekretninama ne može provesti ovrha iz razloga što iste moraju biti izuzete iz ovrhe. Za odluku o navedenom valja iščitati čl. 76. st. 1. OZ-a u kojem je propisano da se ovrha ne može provesti na stvarima i pravima pravnih osoba radi ostvarenja novčane tražbine ako su te stvari ili prava nužni za obavljanje njihovih djelatnosti te čl. 77.st. 1. u kojem je određeno da ako je ovrhovoditelj na temelju pravnog posla s ovršenikom stekao na nekoj stvari ili pravu založno ili slično pravo radi osiguranja tražbine čije prisilno ostvarenje na tom predmetu traži, ovršenik se ne može protiviti takvoj ovrsi pozivajući se na razloge iz čl. 76. st. 1. OZ-a kao ni na druge odredbe OZ-a koje reguliraju pitanja izuzimanja od ovrhe ili o ograničenju ovrhe. Primarno se ističe da je sud stava da se o pitanju eventualnog izuzimanja pojedine nekretnine iz ovrhe može odlučivati isključivo u okviru ovršnog postupka, a ne u ovom parničnom predmetu. No, unatoč tome, a imajući u vidu citirane odredbe OZ-a razvidnim proizlazi da se predmetne nekretnine ne mogu izuzeti iz ovrhe.
Posljedično svemu navedenom sud zaključuje da u okviru provedbe ovršnog postupka kod Općinskog suda u V. broj Ovr-212/17 ne egzistiraju žalbeni razlozi predviđeni u čl. 50. st. 1. t. 7. i 9. OZ-a te je stoga u izreci odluke pod točkom 1. sud odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.
Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Kako je tuženik u ovom postupku u cijelosti uspio razvidnim proizlazi tužiteljeva obveza na naknadu troškova postupka tuženiku.
Sud je kao potrebne troškove u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a za vođenje parnice tuženiku priznao slijedeće troškove:
- sastav odgovora na tužbu po punomoćniku prema Tbr.8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – u daljnjem tekstu: Tarifa) u iznosu od 62.566,25 kn (uključen PDV), i
- zastupanje na ročištu 12. veljače 2019. po punomoćniku prema Tbr.9.t.1. Tarife u iznosu od 62.566,25 kn (uključen PDV).
Sumarno je, dakle, tuženiku priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 125.132,50 kn te je tužitelju u točci 2. izreke odluke naložena naknada citiranog troška u roku od 8 dana.
U V. 28. veljače 2019.
Sudac:
Denis Krnjak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u četiri istovjetna primjerka.
DNA:
- punomoćnik tužitelja: ZOU J. K. i M. R. iz V.
- punomoćnik tuženika: M. P., odvjetnica iz Z.