Kzz-1/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz 1/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljene H. Z. zbog kaznenog djela iz članka 244. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti, podnesenom protiv rješenja Općinskog suda u Splitu od 7. siječnja 2003. broj Kml-183/02 i rješenja Županijskog suda u Splitu od 20 svibnja 2003. broj Kžm- 22/03, u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2007. u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e

Utvrđuje se da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je rješenjem Općinskog suda u Splitu od 7. siječnja 2003. broj Kml-183/02 i rješenjem Županijskog suda u Splitu od 20. svibnja 2003. broj Kžm-22/03 u korist okrivljene H. Z. povrijeđen zakon u odredbi članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.).

Obrazloženje

Rješenjem Općinskog suda u Splitu od 7. siječnja 2003. broj Kml-183/02 odbačen je na temelju članka 437. stavka 1. u vezi s člankom 201. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku optužni prijedlog Općinskog državnog odvjetništva u Splitu protiv okrivljene H. Z. zbog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona.

Rješenjem Županijskog suda u Splitu od 20 svibnja 2003. broj Kžm-22/03 odbijena je žalba državnog odvjetnika podnesena protiv navedenog rješenja kao neosnovana.

Protiv ovih rješenja Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se utvrdi da je tim rješenjima učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku. Zahtjev je osnovan.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da u obrazloženjima pobijanih rješenja nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, jer da sama konstatacija da je odnos između okrivljenice i oštećenika građanskopravni odnos nije dostatna za zaključak o nepostojanju prijevarne namjere okrivljenice.

Naime, okrivljenoj H. Z. je optužnim prijedlogom državnog odvjetnika bilo stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona na način da je okrivljenica s V.-N. G. d.o.o. zaključila ugovor o zasnivanju pretplatničkog odnosa kojim se obvezala plaćati mjesečne račune za korištenje telefonskih impulsa, unaprijed odlučivši da te račune ne plati, a da obavlja telefonske razgovore, što je i učinila, čime da je oštetila V.-N. G. d.o.o. za 8.070,32 kune.

Prvostupanjski je sud odbacio optužni prijedlog na temelju članka 437. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, a pozivom na odredbu članka 201. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku prema kojoj se optužni prijedlog odbacuje ako djelo koje se stavlja na teret okrivljeniku nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. U obrazloženju rješenja navodi se da se u ovome slučaju radi o građanskopravnom odnosu, a to da proizlazi iz postupanja oštećenika koji, iako okrivljenica nije ispunjavala preuzetu obvezu plaćanja mjesečnih računa, nije raskinuo ugovorni odnos već je nastavio ispunjavati svoje obveze (pružanja telefonskih usluga). Također se ističe da je oštećenik trebao na vrijeme poduzeti sve radnje predviđene u ugovoru radi naplate svojih potraživanja, pa i uskratiti okrivljenici telefonske usluge.

Drugostupanjski je sud, odbijajući žalbu državnog odvjetnika podnesenu protiv prvostupanjskog rješenja, a u kojoj je tužitelj istaknuo da iz činjeničnog i pravnog opisa radnje okrivljenice u optužnom prijedlogu proizlazi postojanje kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbacio optužni prijedlog jer da je u pitanju radnja koja nije kazneno djelo, već građanskopravni odnos. Također je istaknuo da, u slučaju kada jedan od sudionika u ugovornom odnosu ne ispuni svoju obvezu u ugovorenom roku, drugi sudionik ostvaruje svoju tražbinu u parničnom postupku, da neplaćanje duga samo po sebi ne upućuje na postojanje prijevarne namjere te da, kako se u ovom slučaju radi o građanskopravnom odnosu između okrivljenice i oštećenika, takav spor može biti predmetom parničnog, a ne kaznenog postupka.

Ovakvim obrazloženjima svojih odluka prvostupanjski i drugostupanjski sud propustili su ocijeniti činjenicu da je u citiranom optužnom prijedlogu valjano opisana prijevarna namjera okrivljenice, i to na način da je tužitelj ustvrdio da je takva namjera postojala već u trenutku sklapanja ugovora o pretplatničkom odnosu s oštećenikom, pa je očigledno da radnje okrivljenice, onakve kako su opisane u optužnom prijedlogu, sadrže sve bitne objektivne i subjektivne elemente kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona, a ne samo opis građanskopravnog aspekta njihovog odnosa.

Naime, valja istaći da je, s obzirom na zakonski opis kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 1. Kaznenog zakona, koje čini osoba koja, s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, dovede drugog u zabludu ili ga održava u zabludi lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica i time ga navede na neku činidbu na štetu njegove ili tuđe imovine, nužna posljedica takvog postupanja počinitelja ovog kaznenog djela nanošenje drugome štete. Građanskopravna odgovornost za takvu štetu proizlazi iz odgovarajućih odredaba Zakona o obveznim odnosima (u inkriminirano vrijeme bio je na snazi Zakon o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99.) i njeno postojanje, opseg i visina uistinu se, u slučaju spora, utvrđuju u pravilu u parničnom postupku, ali takva odgovornost, koja predstavlja građanskopravni aspekt odnosa tih osoba, ne samo da ne isključuje kaznenopravnu odgovornost počinitelja radnje opisane u citiranom članku 224. stavku 1. Kaznenog zakona, nego postoji usporedno s njegovom kaznenopravnom odgovornošću i izravno proizlazi iz počinjene radnje kaznenog djela, a o njoj je moguće odlučivati i u kaznenom postupku u smislu odredaba članaka 127. do 138. Zakona o kaznenom postupku.

Zbog svega iznesenog, sama tvrdnja da odnos okrivljenice i oštećenika predstavlja građanskopravni odnos, s obzirom na opis radnje kaznenog djela iz optužnog akta, ne predstavlja razloge o odlučnim činjenicama koje je trebalo sadržavati kako prvostupanjsko rješenje, tako i, s obzirom na žalbene tvrdnje, i drugostupanjsko rješenje.

Slijedom navedenog, Općinski sud u Splitu je rješenjem od 7. siječnja 2003. broj Kml-183/02 na opisani način počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku, a istu povredu počinio je i Županijski sud u Splitu rješenjem od 20 svibnja 2003. broj Kžm-22/03.

Stoga je, budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ustanovio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podignut na štetu okrivljenice osnovan, na temelju članka 422. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku valjalo, ne dirajući u pravomoćnu odluku, samo utvrditi postojanje opisane povrede zakona, pa je presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 16. svibnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.