Revr-63/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 63/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. H. iz P., kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Puli, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2989/12-2 od 22. listopada 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-436/09-33 od 13. srpnja 2012., u sjednici održanoj 7. rujna 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2989/12-2 od 22. listopada 2012. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-436/09-33 od 13. srpnja 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom bruto iznos od 38.682,08 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje do 31. prosinca 2007. teku po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i to na pojedinačne iznose tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci presude te da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.631,25 kuna, sve u roku od 8 dana. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev u dijelu koji se odnosi na naknadu parničnog troška za iznos od 10.993,75 kuna dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova sastava revizije.

Tužitelj je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženica je u reviziji postavila materijalnopravno pitanje:

Može li se tužitelju priznati neprekidan rad od 24 sata dnevno, umjesto 16 sati dnevno, te može li se na taj način izračunavati dodatak na plaću na ime rada subotom, nedjeljom, državnim blagdanom i noću, odnosno da li se u obračun naknade plaće za prekovremeni rad uračunava i osmosatni odmor, odnosno da li osmosatni odmor može ući u fond sati na temelju kojih se izračunavaju ostvareni, a neplaćeni sati rada?

Kao razloge važnosti tuženica se u reviziji u odnosu na postavljeno pravno pitanje poziva na različito pravno shvaćanje u pogledu obračuna naknade za prekovremeni rad u slučaju osmosatnog odmora tijekom rada od 24 sata koje je zauzeo Županijski sud u Karlovcu u odlukama poslovni broj Gž-772/2012 od 30. svibnja 2012. i poslovni broj Gž-978/2012 od 6. lipnja 2012. te također da je pravno stajalište nižestupanjskih sudova suprotno i pravnom stajalištu ovoga suda izraženom u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Ovaj sud prihvaća da je navedeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni iz razloga jer u odnosu na postavljeno pravno pitanje zaista postoji različita praksa županijskih sudova, a pravno shvaćanje zauzeto u ovoj konkretnoj pravnoj stvari od strane nižestupanjskih sudova je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženim u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za vrijeme dežurstva u razdoblju od 1. prosinca 2005. do 31. prosinca 2008. s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba te da je u razdoblju od studenoga 2005. do prosinca 2008., radeći prekovremeno, obnašao dežurstvo, u postrojbi, prema mjesečnom planu rada i dnevnim zapovijedima svog zapovjednika, da je tužitelj radeći na taj način ostvario određeni broj prekovremenih sati koji nisu nadoknađeni korištenjem slobodnih dana. Također je utvrđeno da nije bilo moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena u navedenom razdoblju na način da se tužitelju omogući korištenje i daljnjih slobodnih dana i da dežurstvo tužitelju nije bilo predviđeno kao poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanja poslova i zadaća.

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati bruto iznos od 38.682,08 kuna ocjenjujući kako je tužitelj, koji je obavljao dežurstvo, bio dužan tijekom svih 24 sata biti na svom radnom mjestu zbog čega smatra da se svi sati rada trebaju obračunati s 24 sata dnevno (8 sati redovan rad, a preostalih 16 sati kao prekovremeni rad) te da mu pravo na naknadu za prekovremeni rad pripada sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru koji se odnosi na državne službenike i namještenike, da se radi o prekovremenom radu za koji tužitelju nisu omogućeni slobodni dani u cijelosti i da tuženica nije dokazala tvrdnju o preraspodjeli radnog vremena. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda te je potvrdio u cijelosti odluku prvostupanjskog suda.

Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07) te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 150/04).

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Osnovano tuženica postavljenim pravnim pitanjem ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Tuženica zapravo postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), i kada je životno i logično da tužitelj kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, a takvo je pravno stajalište ovaj sud već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.

Obzirom da su u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi vrednovali dežurstvo kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pogrešno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 2. ZPP te tužitelju nije priznat trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

Zagreb, 7. rujna 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.