Rev-385/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 385/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Š. mldb. N. iz Z., koga zastupa majka i z.z. Š. R., protiv tuženika Z. C. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991. godine br. Gž- 5476/91 kojom Je potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. prosinca 1990. br. Pn-1234/84, u sjednici održanoj dana 2. lipnja 1992. godine

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, djelomično se preinačuje presuda Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991. godine broj Gž-5476/91-2 kao i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. prosinca 1990. godine broj Pn-1234/84 tako da odluka u cijelosti glasi:

Tužena Z. C. Z., … dužna je platiti tužitelju Š. mldb. N. iz Z. na ruke zakonske zastupnice majke Š. R. iz Z., …, iznos od 304.000 HRD (tristotinečetiritisuće hrvatskih dinara), sa kamatama koje teku od 19. prosinca 1989. godine do isplate u visini eskontne stope koju utvrđuje bivša NB Jugoslavije, uvećano za 20%, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.872,00 HRD, u roku od 15 dana.

U ostalom dijelu revizija se kao neosnovana odbija.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom obvezana Je tužena osiguravajuća organizacija da mldb. tužitelju na ime nastale nematerijalne štete u prometnoj nezgodi od 9. srpnja 1983. godine plati i to za pretrpljene fizičke bolove 56.000 HRD (traženo 80.000 HRD), za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 80.000 HRD (traženo 150.000 HRD) za pretrpljeni strah iznos od 32.000 HRD (traženo 50.000 HRD) i po osnovi naruženosti iznos od 64.000 HRD (traženo 100.000 HRD). Ta je presuda djelomično preinačena odlukom Okružnog suda u Zagrebu od 11. lipnja 1991. godine broj Gž-5476/91. smanjenjem novčane naknade po osnovi naruženosti uvažavajući utvrđeni razmjer odgovornosti za nastalu štetu (20% na strani tužitelja) na iznos od 32.000 HRD.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava nalazeći da na njegovoj strani nema ni djelomične odgovornosti za uzrokovanje štete i da su traženi iznosi novčane naknade sasvim realni i primjereni sudskoj praksi. Zato je predložio da se revizija prihvati, obje odluke preinače i zahtjev tužbe u cijelosti prihvati.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se Javni tužitelj Republike Hrvatske izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Revident nalazi da na njegovoj strani za nastalu nematerijalnu štetu nema ni djelomične odgovornosti opravdavajući tu tvrdnju općepoznatom činjenicom da djeca (tužitelj je u vrijeme prometne nezgode imao 9 godina života) nemaju moć zapažanja kao odrasli ljudi, vidokrug im je sužen, a moć percepcije smanjena, zbog čega nije moguće jednako tretirati biciklistu (mldb. tužitelj) i vozača automobila (osiguranik tuženike). Dosuđene novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu su preniske i ne odgovaraju težini i posljedicama zadobivenih povreda.

U pogledu odgovornosti stranaka za nastalu štetu u postupku je utvrđeno da se automobil kojim je upravljao osiguranik tužene kretao svojom desnom stranom … ulice, da je mldb. tužitelj izlazeći na biciklu iz parka skretanjem u lijevo (stanje u parku za vozača nije vidljivo zbog zelene ograde) i s te lijeve strane naišao je automobil, koji se kretao u granicama dozvoljene brzine ali i bez poduzimanja radnje kočenja. Na osnovi takovih za ovaj spor i odlučnih činjenica sudovi su pravilno ocijenili da je i mldb tužitelj svojim ponašanjem - iznenadnim izlaskom na biciklu iz parka na prometnicu doprinio nastanku štete, zbog čega utvrđeni razmjer odgovornosti od 20% na njegovoj strani i po ocjeni ovog suda u cijelosti odgovara utvrđenim činjenicama, pa utoliko revizija tužitelja u tom dijelu nije osnovana.

U pogledu visine novčane naknade za pretrpljenu nematerijalnu štetu revizija tužitelja je osnovana. Naime, tužitelj je u već spomenutoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede; prijelom kostiju desne potkoljenice sa jačim pomakom koštanih ulomaka, prijelom desne lakatne kosti, ranu razderotinu desnog sljepoočnog - tjemenog dijela glave i oguljotine oba koljena. Nadalje, nalaz vještaka ukazuje da na strani tužitelja postoji značajno oslabljena mišićna građa i snaga desnog donjeg ekstremiteta, a prednja strana oba donja ekstremiteta prekrivena je brojnim plošnim ožiljcima nepravilnog oblika, što je inače i znatno tamnije boje u odnosu na okolnu kožu, a pokreti desnog gležnja ograničeni su tako da se čučanj izvodi otežano i nepotpuno. Zbog takovih povreda tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju oko 10 dana, srednje jačine oko 10 do 12 dana i slabije bolove povremeno u trajanju do tri mjeseca. Zadobivene teške tjelesne povrede uzrokovale su kod tužitelja smanjenje životne aktivnosti za 25% trajno, a naruženost trajne prirode je srednjeg stupnja. U situaciji neposredne životne ugroženosti (nalaz vještaka neuropsihijatra) mldb. tužitelj je pretrpio strah jakog intenziteta, dok je sekundarni strah trajao još gotovo tri mjeseca.

Imajući u vidu spomenuta činjenična utvrđenja, mladost tužitelja, protek vremena od samog događaja, kao i vrijeme utvrđivanja visine novčane naknade (1990. godine) te respektirajući posebno težinu zadobivenih povreda i njihove posljedice, trajanje i jačinu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te relativno visoki stupanj smanjenja radne sposobnosti mldb. tužitelja ovaj sud nalazi da su traženi novčani iznosi na tim osnovama za pretrpljene fizičke bolove 80.000 HRD, za pretrpljeni strah 50.000 HRD i smanjenje životnih aktivnosti 150.000 HRD sasvim realni i primjereni tegobama, koje tužitelj još i danas djelomično osjeća i trpi.

S obzirom na utvrđeni razmjer odgovornosti stranaka za nastalu štetu ove novčane iznose valjalo je umanjiti za 20%.

Što se tiče zahtjeva tužitelja koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti drugostepeni sud je utvrđenu novčanu naknadu od strane prvostepenog suda u visini od 64.000 HRD smanjio na 32.000 HRD opravdavajući takovu odluku okolnošću da je prvostepeni sud nedovoljno cijenio činjenicu da se radi o pokrivenom dijelu tijela i osobi muškog spola, a sa tom ocjenom ovaj sud se ne slaže. Naime, kad je u postupku utvrđeno da se kod tužitelja radi o naruženosti srednjeg stupnja zbog činjenice što su oba donja ekstremiteta prekrivena brojnim ožiljcima nepravilna oblika i koji su bitno drugačije boje od ostalog dijela kože, tada se mora zaključiti da tužitelj zbog toga duševno pati, pa iako je taj dio tijela prekriven, prirodno je da će okolina tužitelja taj nedostatak ipak zamijetiti. Zbog toga je i tom dijelu zahtjeva tužbe u inače realno postavljenoj visini novčane naknade trebalo udovoljiti, umanjenjem za 20% koliko je sam tužitelj odgovoran za nastalu štetu.

S obzirom na istaknute razloge revizija tužitelja u pogledu visine utvrđene novčane naknade pokazala se osnovanom, pa je u tom dijelu odluke sudova valjalo i preinačiti (čl. 395. st. 1. ZPP-a, "NN" br. 53/91), dok se u pogledu odgovornosti stranaka za nastalu štetu revizija tužitelja kako je to već uvodno istaknuto nije ukazala osnovanom (čl. 393. ZPP-a), a odluka o troškovima spora u skladu je sa odredbom člana 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 2. lipnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.