I Kž-343/1998-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 343/1998-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Potrebica Ante, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Vrbetić Vesne, Jelić Katice i Garačić Ane, kao članova vijeća i višeg savjetnika Rašo Marka, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 1., 2. i 5. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 13. svibnja 1998. K-4/98, u sjednici održanoj 1. prosinca 1998., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vidić Pavla,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na opt. Š.T., tako da se ovom optuženiku za djelo pod toč. 3. izreke pobijane presude po čl. 196. st. 2. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, dok se usvaja kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca utvrđena od prvostupanjskog suda za djelo pod toč. 4. izreke iste presude, te se opt. Š.T. uz primjenu čl. 60. st. 1. i 2.c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se po čl. 63. st. 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 4. studenog 1997. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalbe opt. K.M. i L.N. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivim opt. K.M. zbog kaznenih djela iz čl. 196. st. 2. i čl. 196. st. 1. OKZRH, pobliže opisanih pod toč. 1. i 2. izreke te presude, opt. Š.T. zbog kaznenih djela iz čl. 196. st. 2. i čl. 196. st. 5. OKZRH, opisanih pod toč. 3. i 4. izreke iste presude, opt. M.I. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, opisanog pod toč. 5. izreke te presude, opt. Lj.S. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, opisanog pod toč. 6. izreke, te opt. L.N. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 5. OKZRH, opisanog pod toč. 7. izreke, pa nakon što su opt. K.M. i Š.T. utvrđene pojedinačne kazne, osuđeni su uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela na jedinstvene kazne zatvora svaki u trajanju od jedne godine i jedan mjesec, a opt. M.I. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, opt. L.N. na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, dok je prema opt. M.I. po čl. 67. KZ primijenjena uvjetna osuda, tako da se izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci odgađa za vrijeme od tri godine, pod uvjetom da optuženik u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

Po čl. 63. st. 1. KZ opt. K.M. i Š.T. u izrečene kazne uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. K.M. od 5. studenog 1997. godine do 5. studenog 1998. godine a opt. Š.T. od 4. studenog 1997. godine pa nadalje, te opt. L.N. od 4. studenog 1997. do 10. studenog 1997. godine.

Ukoliko bude opozvana uvjetna osuda opt. M.I. u izrečenu kaznu zatvora uračunat će se vrijeme koje je ovaj optuženik proveo u pritvoru od 4. studenog 1997. do 10. studenog 1997. godine.

Opt. Lj.S. po čl. 109. st. 1. u svezi s čl. 11. i čl. 9. st. 1. i 2. toč. 10. Zakona o sudovima za mladež izrečena je odgojna mjera pojačane brige i nadzora, koja ne može trajati kraće od šest mjeseci ni dulje od dvije godine, s tim da se optuženiku nalaže izvršenje posebne obveze da se uključi u pojedinačni odnosno skupni rad u Savjetovalište za mladež u Z..

Po čl. 82. KZ od opt. K.M. i Lj.S. oduzeta je imovinska korist i to u iznosu od 50 DEM od opt. K.M. u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koji vrijedi na dan isplate a koju je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, te od opt. Lj.S. u iznosu od 300,00 kn, koji je dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

Po čl. 76. KZ opt. K.M. i Š.T. te L.N. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti.

Po čl. 196. st. 7. OKZRH u svezi s čl. 80. st. 3. OKZRH prema opt. K.M. i Š.T. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - heroina, privremeno oduzetih od optuženika i pobliže označenih u potvrdama Policijske uprave Z. od 4. i 5. studenog 1997. godine.

Istom presudom protiv opt. M.I. na temelju čl. 353. st. 1. toč. 3. ZKP odbijena je optužba zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 5. OKZRH, pobliže opisanog u tom dijelu izreke prvostupanjske presude.

Protiv ove presude državni odvjetnik, opt. K.M. i L.N. podnijeli su žalbe.

Opt. K. i L. u posebnim žalbama se žale zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s time da opt. K. predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe za djelo pod toč. 1. izreke ili podredno da se u tom dijelu pobijana presuda ukine, odnosno preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne uvjetna osuda ili znatno blaža kazna, dok opt. L. predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da mu se izrekne uvjetna osuda.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na sve optuženike osim u odnosu na opt. Lj.S., te predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, odnosno uvjetnoj osudi i optuženicima izreknu strože kazne.

Na žalbu državnog odvjetnika podnio je odgovor opt. Š.T., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

U smislu čl. 361. st. 1. ZKP/93 na zahtjev u žalbi opt. K.M. o sjednici vijeća uredno su izviješteni optuženik i njegov branitelj mr. sc. M.M., odvjetnik iz Z., koji nisu pristupili, te je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju čl. 361. st. 4. ZKP/93.

Dopisom od 26. kolovoza 1998. godine državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane a žalba državnog odvjetnika prihvati i pobijana presuda preinači prema prijedlogu te žalbe.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane. Na žalbe optuženika (osim zbog odluke o kaznenim sankcijama)

Iako je u žalbi opt. K.M. uvodno istaknuta žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja te žalbe nedvojbeno proizlazi da se optuženik žali, u stvari, samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u odnosu na navodno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u toj žalbi ništa određeno ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlažu kakvi dokazi.

Naime, žalbom ovog optuženika u odnosu na djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH, pobliže opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude, kao i žalbom opt. L.N. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 196. st. 5. OKZRH, opisano pod toč. 7. izreke iste presude, u suštini se ponavlja obrana koju su optuženici dali tijekom postupka, pri čemu se u tim žalbama ne iznose nikakvi novi dokazi ili činjenice koje nisu bile predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda.

Kako je, međutim, sud prvog stupnja obrane svih optuženika, pa tako i ove dvojice koji su podnijeli žalbe, analizirao i temeljito ispitao, dovodeći ih u međusobnu vezu i ocjenjujući ih u kontekstu drugih izvedenih dokaza, prije svega neprijepornim podacima iz potvrda o privremenom oduzimanju droge od opt. K. i Š. i rezultatima komparativnog vještačenja te droge izvršenom u Centru za kriminalistička vještačenja I.V. u Z., prema kojoj ekspertizi se radi o opojnoj drogi heroin istog kemijskog sastava, sud prvog stupnja s pravom je iskaz koji je opt. K. dao u istrazi, a koji iskaz objektivno predstavlja okolnosno i potpuno priznanje djela, ocijenio vjerodostojnim i na tom iskazu, dovedenom u vezu s drugim dokazima, utvrdio sve činjenice odlučne za postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženika za djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH, opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude.

Za ovakvu ocjenu obrane opt. K. sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude naveo je u svemu logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

U odnosu na žalbu opt. L.N., kojom se posve neargumentirano ističe prigovor da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno da je ovaj optuženik počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim, uz prihvaćanje kao pravilnog suprotnog utvrđenja suda prvog stupnja, utemeljenog na kritičkoj ocjeni obrana opt. L. i Š. i pravilnoj ocjeni svih izvedenih dokaza, treba dodati da izneseni žalbeni navodi predstavljaju puke tvrdnje optuženika, koje nemaju uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbena osnova povrede kaznenog zakona u žalbi opt. L.N. uopće nije obrazložena niti je označeno u kojem pitanju žalitelj nalazi povredu kaznenog zakona, dok se u žalbi opt. K.M. ta žalbena osnova dovodi neposredno u svezu sa navodno pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

Međutim, kako se ne može isticati poreda kaznenog zakona kad žalitelj smatra da je prema njegovoj, subjektivnoj ocjeni dokaznog materijala trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje, drugačije od činjeničnog stanja kakvo je utvrdio sud prvog stupnja, što bi onda opravdavalo i blažu pravnu oznaku optuženikova djela, nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede kaznenog zakona, niti je ispitivanjem pobijane presude ovaj Vrhovni sud ustanovio povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP/93.

Na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenim sankcijama

Protivno stajalištu izraženom u žalbama opt. K.M. i L.N., koji smatraju da su im izrečene prestroge kazne, kao i žalbe državnog odvjetnika, koji se žali zbog odluke o kazni u odnosu na sve optuženike osim opt. Lj.S., ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne optuženicima. Okolnosti da je opt. K. kao petnaestogodišnjak dobrovoljno učestvovao u domovinskom ratu, da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, da je dragovoljno predao određenu količinu opojne droge, te konačno da kao tokar radi s ocem i pomaže mu u poljodjelskim poslovima, protivno shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, sud prvog stupnja imao je u vidu i ove okolnosti su se u dovoljnoj mjeri odrazile u visini kazne izrečene ovom optuženiku.

Isto tako, s obzirom na visinu izrečene kazne od svega tri mjeseca, nisu relevantni prigovori izneseni u žalbi opt. L.N., u pravcu da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti da je ovaj optuženik bio smanjeno ubrojiv i da je uživatelj opojnih droga, te da je bio zatečen ponašanjem opt. Š., koji ga je navodno naveo da uzme drogu.

Neutemeljen je i prigovor istog optuženika da je povrijeđen kazneni zakon time što je sud prvog stupnja kao otegotno uzeo u obzir da je ovaj optuženik osobno ubrizgavao drogu opt. K.. Nije, naime, riječ o povredi kaznenog zakona, niti o prekoračenju optužbe, kako se ističe u njegovoj žalbi, već naprosto o ponašanju optuženiku u okviru njegove kriminalne djelatnosti, koje ponašanje sud prvog stupnja nije imao razloga ne uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne.

S druge pak strane, osim u slučaju opt. Š.T., državni odvjetnik navodima svoje žalbe nije uspješno doveo u pitanje pravilnost ocjene od strane suda prvog stupnja onih okolnosti koje su relevantne za odmjeravanje kazne optuženicima.

Naime, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kaznenopravnih sankcija koje je primijenio prema optuženicima, osim opt. Š.T.

Pravilnost utvrđenja okolnosti koje su od utjecaja na izbor vrste i težinu kaznenih sankcija državni odvjetnik svojom žalbom u odnosu na opt. K., M. i L. zapravo i ne dovodi u pitanje, već ocjeni tih okolnosti od strane prvostupanjskog suda suprotstavlja svoju, subjektivnu ocjenu, prema kojoj je zbog pogibeljnosti počinjenih djela i generalne prevencije optuženicima trebalo izreći strože kaznene sankcije.

Međutim, suprotno ovakvom rezoniranju, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, u odnosu na opt. K. i L., kako je to djelomice prethodno izloženo u svezi s njihovim žalbama, prihvaća razloge koje je u obrazloženju svoje presude izložio sud prvog stupnja u pogledu odluke o vrsti i mjeri kazne izrečene ovoj dvojici optuženika i na te razloge upućuje žalitelja, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

U odnosu na opt. M. ovaj Vrhovni sud također prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kad je ocijenio da se u konkretnom slučaju i uvjetnom osudom, kao mjerom upozorenja, uz uvažavanje opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. Kaznenog zakona, realno može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 50. Kaznenog zakona i bez izvršenja kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci, koju je sud prvog stupnja izrekao ovom optuženiku uz primjenu propisa o ublažavanju kazne. Utoliko ne stoji navod u žalbi državnog odvjetnika, da iz izreke pobijane presude ne proizlazi da je sud prvog stupnja pri izricanju kaznene sankcije opt. M. primijenio odredbe o ublažavanju kazne, jer je na str. 4. te presude izrijekom navedeno da je trećeoptuženiku (opt. M. ) kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci odmjerena uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2.b) KZ.

Optimistička prognoza prvostupanjskog suda u odnosu na opt. M., u nedostatku otegotnih okolnosti, s pravom je utemeljena na pozitivnoj ocjeni ličnosti ovog optuženika, njegovom neporočnom predživotu, iskrenom priznanju djela, kajanju i okolnosti da je zaposlen i da radi kao vatrogasac.

Stoga u tom dijelu nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Nasuprot izloženom, ovaj Vrhovni sud je žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni izrečene opt. Š.T. prihvatio kao utemeljenu.

Naime, okolnost da je ovaj optuženik zbog istovrsnog kaznenog djela već pravomoćno suđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, sama po sebi očigledno ne opravdava uvjerenje prvostupanjskog suda da će i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, dakle u visini donje granice kazne propisane zakonom za ovo kazneno djelo, u konkretnom slučaju biti ostvarena svrha kažnjavanja predviđena u čl. 50. KZ, posebno u pogledu utjecaja na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela.

Stoga je u tom dijelu prihvaćena žalba državnog odvjetnika, te je ovom optuženiku za kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci, te prihvaćajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca za djelo iz čl. 196. st. 5. OKZRH, pod toč. 4. izreke pobijane presude, uz primjenu propisa o stjecaju kaznenih djela, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Ovakvu jedinstvenu kaznu ovaj sud nalazi primjerenom svrsi kažnjavanja, ličnosti optuženika, pogibeljnosti njegova djela i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.

Ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 369. ZKP/93 ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja opravdano i u skladu sa zakonom od opt. K. i Lj. oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, te prema opt. K., Š. i L. primijenio sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti, jer su za primjenu te sigurnosne mjere u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi zakonski uvjeti, kao što je istim optuženicima na temelju čl. 80. st. 3. KZ s pravom izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta - opojne droge heroina, s obzirom da je izricanje te sigurnosne mjere obavezno u smislu čl. 196. st. 7. OKZRH.

Zbog svih navedenih razloga, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. prosinca 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Rašo Marko v.r.

Potrebica Ante v.r.