Revr-8/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-8/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz G. D., zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici u D., protiv tuženika N. d.d. D., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku u D., radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-1023/01 od 28. lipnja 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, broj: P-20/01 od 07. ožujka 2001. godine, u sjednici održanoj 20. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž-1023/01 od 28. lipnja 2001. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Daruvaru, broj: P-20/01 od 07. ožujka 2001. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na poništenje odluke GP N., broj 292 od 14. veljače 1992. godine i odluka broj 703-1 od 22. travnja 1992. godine o prestanku radnog odnosa tužitelju, njegovo vraćanje na rad na radno mjesto financijskog knjigovođe, priznanje mu svih prava iz radnog odnosa, te isplatu mu plaće za razdoblje od 06. travnja 1992. godine do vraćanja na rad, sve s pripadajućom kamatom, te je ujedno tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak od 13.557,00 kn.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njeno preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega ne stoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP).

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka revident i ne upire, a kako ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenje odluke tuženika o prestanku mu radnog odnosa, njegovo vraćanje na rad, priznanje mu svih prava iz radnog odnosa uključujući isplatu plaće za razdoblje od travnja 1992. godine do povratka na posao. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj 1990. godine sudjelovao u referendumu za pripojenje Općine D. tzv. SAO Krajini, svrha kojeg referenduma je bilo narušavanje teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske,

- da je takvo postupanje tužitelja izazvalo negodovanje ostalih radnika tuženika, koji su odbijali daljnji rad sa tužiteljem.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je takvo postupanje tužitelja faktično predstavljalo ometanje radnika u procesu rada kojim se izričito otežava izvršenje radnih zadataka, predviđeno čl. 4. toč. 12. Pravilnika o odgovornosti radnika tuženika (dalje: Pravilnik), kao povredu dužnosti i radne obveze za koju se izriče mjera prestanka radnog odnosa. Pri tome nije od značaja za ovaj spor činjenica što je tuženik u svojim disciplinskim odlukama ovu povredu dužnosti i radne obveze pogrešno podveo pod onu iz čl. 4. toč. 11. i 14. Pravilnika, pošto sud nije vezan pravnom kvalifikacijom povrede.

Isto tako, pravilno su nižestupanjski sudovi otklonili prigovor zastare pokretanja i vođenja disciplinskog postupka, a na kojem revident i dalje neosnovano ustraje u reviziji.

Prema odredbi čl. 67. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (“Narodne novine”, br. 34/91 – dalje: ZOPRO), pokretanje disciplinskog postupka zastarjeva za tri mjeseca od dana saznanja za povredu radne obveze i počinitelja, odnosno u roku od šest mjeseci od dana kada je povreda počinjena, dok prema st. 3. tog članka vođenje disciplinskog postupka zastarjeva protekom šest mjeseci od saznanja za povredu radne obveze i počinitelja, odnosno protekom jedne godine od dana kada je povreda učinjena.

Povreda zbog koje je tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa nastupila je tek kada se saznalo za sudjelovanje tužitelja u referendumu, dakle nakon objavljivanja brošure “Tko je tko u D.?”, a što je bilo početkom siječnja 1992. godine. Kako je zbog ove povrede

dužnosti i radne obveze protiv tužitelja tuženik pokrenuo disciplinski postupak 11. veljače 1992. godine, koji postupak je dovršen donošenjem drugostupanjske odluke 21. travnja 1992. godine, pravilno je ocijenjeno da nema zastare ni pokretanja ni vođenja disciplinskog postupka, pošto nisu promašeni ni subjektivni ni objektivni zastarni rokovi iz čl. 67. st. 1. i 3. ZOPRO-a.

Svi ostali revizijski navodi tužitelja sadržajno upiru na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a iz kojih razloga međutim izjavljivanje revizije nije dopušteno (čl. 385. st. 3. ZPP-a).

Zbog navedenog, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.